Marko Čović

Marko Čović (Subotica, 17. prosinca 1915. - Sao Paolo, Brazil, 12. travnja 1983.)[1] je bački hrvatski književnik. Pisao je romane, novele, memoarsku prozu i pripovjetke i uređivao časopise. Po struci je bio profesor filozofije.[1]

Marko Čović
Rođenje Subotica, 17. prosinca 1915.
Smrt Sao Paolo, Brazil, 12. travnja 1983.
Zanimanje slavist, urednik Hrvatske revije
Nacionalnost Hrvat
Književne vrste roman, novela, memoari, pripovjetke

ŽivotopisUredi

Rođen je u velikoj obitelji bunjevačkih Hrvata kao šesnaesto dijete [2]. Njegov brat Gavro Čović je bio jedan od hrvatskih omladinaca koji su izvjesili hrvatsku zastavu na toranj Gradske kuće u Subotici 10. studenoga 1918.

U Zagrebu je studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu. Poslije studija je ostao u Zagrebu.

Rano je stupio u društveni život. Proslavio se romanom "Doktor filozofije" 1937.

Kada se poslije Anschlussa Austrije u proljeće i Münchenskog sporazuma u jesen 1938. Europa stvorena mirovnim ugovorima sklopljenim u Versaillesu 1919. - 1920. dospjela u krizu, mlada inteligencija bačkih Hrvata, zabrinuta za položaj i budućnost svog roda, počela se društveno organizirati. Tako je već početkom studenoga 1938. osnovana podružnica Hrvatske kulturne zajednice, čije sjedište se nalazilo u Subotici. Novoosnovano društvo je u početku imalo oko 20 članova. Prvu upravu su činili: predsjednik Josip Andrić, podpredsjednik Ante Šokčić, tajnici Marko Čović i Marin Radičev. Za članove upravnog odbora su izabrani Aleksa Kokić, Bariša Radičev, Albe Šokčić i Josip Radičev. Društvo je skromno obilježilo dvadesetu godišnjicu održanja skupštine u Subotici (10. studenoga 1918.), na kojoj su bunjevački Hrvati istaknuli svoje pravo na samoodređenje.

 
Posveta Marka Čovića Mili Budaku u Lirici hrvatskih sveučilištaraca 1939. godine

Nakon toga, Društvo je zadužilo svoje članove Aleksu Kokića i Marka Čovića da napiše djelo, iz kojeg bi se hrvatska javnost upoznala sa položajem bačkih Hrvata. Tako je nastala brošura "Bunjevci i Šokci", koja je izdata već početkom veljačke 1939. u izdanju Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima u nakladi od 20.000 primjeraka.

Zagrebačka podružnica Hrvatske kulturne zajednice je prerasla 1940. u Društvo bačkih Hrvata.

Uloga u NDHUredi

Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske je pružilo Čoviću šire mogućnosti za hijerarhijsko napredovanje. Bio je član visokog izaslanstva zagrebačkog Društva bačkih Hrvata 1941. koje je primljeno u audijenciju kod poglavnika Ante Pavelića 23. travnja 1941. Ostali članovi spomenutoga izaslanstva su bili Josip Đido Vuković, Mihovil Katanec, Josip Andrić, Ivo Knežević (odvjetnik iz Odžaka), Gavro Čović, Marin Radičev i Antun Bešlić.[3]

Zaposlio u Ministarstvu bogoštovlja i nastave kao tajnik književniku Mili Budaku. Od 1941. do 1943. je bio urednikom časopisa Matice hrvatske Hrvatske revije. Bio je i ravnateljem dnevnih listova Nova Hrvatska i Hrvatski narod od 1944.

Bleiburg u i emigracijaUredi

Bleiburška tragedija iz svibnja 1945. nije mimoišla ni Čovića. Ipak, nije završio u skupinama stanovnika koji su bili vraćeni nazad, nego je još dvije godine boravio po izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji. Odatle se uspio izvući, odakle je otišao u Rim gdje je boravio do 1947.. U tom talijanskom razdoblju je napisao roman Mala Ljubica. Zbog rastućih pritisaka na Italiju od strane Jugoslavije po pitanju hrvatskih izbjeglica, odlazi u Južnu Ameriku. Prvo mu je odredište bila Argentina, kao i velikom broju hrvatskih izbjeglica, a potom je otišao u Paragvaj. Argentinsko-paragvajsko razdoblje mu je trajalo od 1947. do 1952.. Nakon Paragvaja odlazi u Brazil. Jedno vrijeme je napustio Brazil zbog gospodarskih razloga, jer je bila velika kriza u Brazilu te je otišao u Sjevernu Ameriku, u Kanadu. Iz iste se vratio u Brazil koji je ostao njegovim konačnim i doživotnim boravištem, u kojem je umro 1983. godine. Čovićev roman «Priča o lopti» uistinu je autobiografsko djelo, u kojem je pod drugim imenima opisao sudbine stvarnih osoba. Djelo je o «bogatom životu ispunjenom borbom za ugroženi zavičaj, za Hrvatsku» i sama ta priča o nogometnoj lopti je «priča o životopisnoj lopti». Ista ta lopta prati glavni lik-autora, koji je bio vratarom subotičkog nogometnog kluba Bačke. [4]

DjeloUredi

Pisao je za časopis Matice hrvatske Klasje naših ravni od njegova prvog broja (1935.), a također surađuje i s Hrvatskom revijom. [5]

DjelaUredi

Zasebne knjige:[6]

  • Doktor filozofije, roman, 1937.
  • Narodna borba Bunjevaca i Šokaca, 1939. (s Aleksom Kokićem)
  • Lirika hrvatskih sveučilištaraca (antologija), Zagreb 1939.
  • Žito zove, zbirka novela, 1941.
  • Priča o djevojci Višnji (novela), Zagreb 1943.
  • Mala Ljubica, roman, 1946.
  • Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati, 1975. (objavila Hrvatska revija)
  • Bački Bunjevci i Šokci na hrvatskoj varijanti, Hrvatska revija, 26/1976.
  • Priča o lopti, roman-memoarska proza, reizdanje 2002. (svojevrsna autobiografija)

Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca.[6]

IzvoriUredi

BilješkeUredi

  1. 1,0 1,1 Lazar Merković: Na današnji dan. Radio Subotica na hrvatskom jeziku, 17. prosinca 2011.
  2. HRT Kultura, 31. siječnja 2002.
  3. Hrvatski narod, 24. travnja 1941., br. 71, str. 4.
  4. Vjesnik Roman Marka Čovića, 2. veljače 2002.
  5. Riječ sv.3/2006. Dubravka Luić-Vudrag: Bunjevački časopis Klasje naših ravni u očuvanju hrvatskog identiteta
  6. 6,0 6,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 11. studenoga 2018.

Vanjske povezniceUredi

  • Hrvatska riječ Roman u književnosti vojvođanskih Hrvata, 13. veljače 2009.