Matko Laginja
Matko Laginja (Klana, 10. kolovoza 1852. – Zagreb, 18. ožujka 1930.), hrvatski pravnik i političar. Tijekom 1920. vršio je dužnost hrvatskog bana.
| dr. Matko Laginja | |
 Spomenik Laginji u Klani | |
| ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije | |
|---|---|
| trajanje službe 20. veljače 1920. – 28. studenog 1920. | |
| Zamjenik | Milan Rojc |
| Prethodnik | Tomislav Tomljenović |
| Nasljednik | Teodor Bošnjak |
| Rođenje | 1852. |
| Smrt | 1930. |
| Zanimanje | pravnik |
ŽivotopisUredi
Doktorirao je pravo u Grazu. U mladosti prihvaća politički program Ante Starčevića te s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem osniva u Istri Stranku prava te unosi izrazitije oblike hrvatske nacionalne ideje i oštriji nastup prema talijanskom nacionalizmu u političkom životu Istre. "Otac Istre" tri se desetljeća bori za njezin preporod, što nastavlja i u Zagrebu, osobito kao hrvatski ban. Od 1900. do 1915. bio je odvjetnik u Puli, a od 1915. u Zagrebu. Jedan je od vođa hrvatskog narodnog pokreta u Istri i član Istarskog pokrajinskog sabora od 1883. do 1914. godine. Djeluje u upravi "Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru", udruge koja je osiguravala osnivanje i financiranje hrvatskih škola u vrijeme kada su njihovo djelovanje opstruirale lokalne civilne vlasti pod kontrolom Talijana. Jedno vrijeme bio je i poslanik u Carevinskom vijeću u Beču, zatim predsjednik Starčevićeve stranke prava.
Organizirana na zadružnim načelima na temelju zakona iz 1884. godine. 1. listopada 1891. godine pokrenuo i vodio Istarsku posujilnicu, hrvatsku štedno-kreditnu ustanovu na osnovi zadrugarstva[1] koja je pomagala pomagala seljacima doći do povoljnijih kredita za otplatu dugova, te da bi došli do strojeva i drugih alata potrebnih za obradu zemlje i druge gospodarske djelatnosti.[2]
1917. godine je bio pobornikom Svibanjske deklaracije kojom se je zahtijevalo ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske. U to vrijeme je u Zagrebu se bavio rješavanjem problema istarskih emigranata. Za prevrata u jeseni 1918. (31. listopada). Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ga imenuje na mjesto povjerenika za Istru. Laginju nije pokolebao postupak Vlade Kraljevine SHS koja je pola godine poslije (10. travnja 1919.) ukinula to povjereništvo, nego se i dalje bavio istarskim pitanjem. 1919. i 1920. godine je zajedno s trojicom predstavnika zastupao Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS. 1920. godine je sudjelovao kad se Kraljevina SHS razgraničavala s Italijom. Kasnije je bio predsjedavao Savjetodavnim odborom za rješavanje riječkog pitanja koje je bilo pri beogradskoj vladi, no ondje nije imao nikakvi utjecaj.[3]
Od veljače do prosinca 1920. Laginja je ban Hrvatske i Slavonije, bez veće stvarne vlasti. Kralj ga je otpustio 31. prosinca 1920. jer nije zabranio veliku skupštinu Stjepana Radića i HRSS-a. Izabran je u Ustavotvornu skupštinu, koju 1. lipnja 1921. napušta s još desetoricom članova uz protucentralističku i federalističku izjavu. Nakon toga povlači se iz javnoga života.
U njegovom je uredu kao vježbenik jedno vrijeme radio poznati hrvatski domoljub dr Ivan Cukon.[4]
Pisao je za tršćansku Našu slogu i zadarsko Pravo.
DjelaUredi
- Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otoci, Naša sloga, 1880. (urednik)
- Kastavski ustav (1400–1661), Pravo, 1873./74.
- Kastav grad i općina, 1883.
- Österreich und die kroatische Frage, 1883.
Također pogledajteUredi
IzvorUredi
- ↑ Istrapedia N. Šetić i M. Manin: Istarska posujilnica u Puli (pristupljeno 26. rujna 2017.)
- ↑ Istarska enciklopedija B. Jakovljević: Žmak, Antun, LZMK, Zagreb (pristupljeno 22. svibnja 2016.)
- ↑ Istarska enciklopedija - Matko Laginja
- ↑ Parentium Armando Černjul: Obljetnice Dr. Ivan Cukon:Neustrašivi borac za prava istarskih Hrvata, 8. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.