Mihovil Pansini

Mihovil Pansini, hrvatski filmski redatelj i liječnik (Korčula, 29. V. 1926Zagreb, 13. V. 2015). Diplomirao medicinu u Zagrebu (1953), specijalizirao otorinolaringologiju (1960). Djelovao je na Odjelu (poslije Klinici) za otorinolaringologiju zagrebačke bolnice »Sestre milosrdnice«, bio profesor na Medicinskom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Debitirao amaterskim filmom Gospodin doktor (1953), djelovao u Kinoklubu Zagreb neprekidno iskazujući sklonost prema naturalističkim zabilježbama (npr. Osuđen, 1954), ali, osobito kao zagovornik tzv. antifilma, i filmskom eksperimentiranju koje se očituje u eliminaciji većine filmskih izražajnih konvencija, psihologijskih stereotipa te u zaziranju od licemjernih svjetonazornih zasada. Izdvajaju se filmovi Piove (1958), u kojem rabi izobličenja slike, Siesta (1958), Dvorište (1963) i Zahod (1963), u kojima se služi pretežito metodom fiksacije određenog ambijenta i postupcima strukturalnoga filma, Scusa signorina (1963), traženje na području poetike slučajnosti, te estetički najradikalniji, apstraktni K-3, ili čisto nebo bez oblaka (1963). Začetnik je i glavni teoretičar GEFF-a, a za svoje kreativno neprofesijsko djelovanje dobio je zvanje majstora amaterskoga filma.[1]

Djetinjstvo i obrazovanjeUredi

Sveučilišni profesor dr. sc. med. Mihovil Pansini rođen je 29. svibnja 1926. u Korčuli. Djetinjstvo provodi kao i svaki drugi dječak koji živi na otoku, okružen morem i poviješću, često sami odrastajući, kako kaže, uz tri oca. U obitelji Pansini živi i očev brat, koji na Mihovila ima snažan utjecaj u svakom pogledu, a posebno zbog svoga amaterskoga bavljenja slikarstvom, što će se kasnije pokazati izuzetno važnim za Mihovilova životna opredjeljenja. Tu je još i Mihovilov jedanaest godina stariji brat, koji se stoga prema njemu postavlja više očinski nego bratski. Tek će se u zrelim godinama taj odnos promijeniti. Otac je trgovac, što cijeloj obitelji osigurava solidan standard, pa Mihovil raste okružen knjigama (ljubav prema čitanju i slikarstvu zadržao je do danas, o čemu svjedoče zidovi njegova stana, prepuni slika i polica s knjigama, i strastveno ispričana zgoda o zbirci japanske poezije koju je nedavno dobio od prijatelja i proveo uz nju nekoliko besanih noći). Rano otkriva i film, voli ići u kino, a neke filmove gleda i više puta, pronalazeći pri svakom gledanju nešto novo i zanimljivo. Drugi svjetski rat  prolazi bez većih potresa, a zatim dolazi vrijeme odabira životnoga poziva. Onaj stričev utjecaj sada se posebno osjeća pa se Mihovil lomi između arhitekture i slikarstva. Ipak, ponesen i odlukom nekoliko vršnjaka s Korčule i Splita, upisuje se 1947. na studij medicine u Zagrebu, na kojem je diplomirao 1953. godine.[2]

Doprinos u zdravstvuUredi

Nakon diplome neko vrijeme radi kao liječnik opće medicine u Zagrebu, a zatim u Domu zdravlja Korčula, od 1954. do 1956. Otići iz rodnoga, maloga grada kao netom svršeni srednjoškolac, a vratiti se kao gospodin doktor predstavlja priličan izazov. Stječe praktična iskustva, ona koja se nikada ne nauče na fakultetu, sve dublje ulazi u medicinu, ali ne zaboravlja ni svoje druge ljubavi. Dr. Pansini htio bi se baviti okulistikom, između ostaloga i zbog želje da poveže medicinu i film i svoje bavljenje jednim i drugim. Zanima ga vizualizacija, sve o lećama u oku i u filmskoj kameri i još puno toga. No, profesor dr. sc. Ante Šercer, slavni otorinolaringolog, koji se istaknuo istraživanjima otoskleroze i plastičnim operacijama nosa, poziva ga na specijalizaciju iz otorinolaringologije na Klinici za ORL u bolnici Sestara milosrdnica, u Vinogradskoj. Znajući, naravno, i za Pansinijevo uspješno bavljenje filmom, profesor Šercer ga na specijalizaciju mami i ponudom mjesta voditelja foto-kino laboratorija (koji će nazvati FOKINOL) u sklopu Klinike za ORL, koji će se baviti stručnim i znanstvenim filmom i fotografijom. Idućih će nekoliko godina dr. Mihovil Pansini uglavnom danju biti okupiran svojom specijalizacijom, a uglavnom noću smišljanjem i izradom dokumentarnih, animiranih, odgojnih i drugih filmova u FOKINOL-u. Iz tih dana (i noći) posebno pamti (filmske) prizore posve puste Ilice, bez ikakva prometa, kada se moglo vidjeti od Frankopanske do Trga, a da ništa ne zasmeta pogledu. Vraćajući se, oko dva ili tri noću, iz bolnice, odnosno iz foto-kino laboratorija, znao je uživati u toj tišini i samoći (možda se sjećajući i svojih djetinjih dana i usamljenosti na Korčuli?) i u magličastim isparavanjima svježe polivenih trotoara i kolnika.[2]

Od 1958. dr. Pansini je predavač na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, docent od 1970. i sveučilišni profesor od 1979.Od 1978. predavač je i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorom medicinskih znanosti postao je 1965. Kao nastavnik je djelovao i u Belgiji, Francuskoj, Brazilu, Kolumbiji, Italiji i Španjolskoj. Bio je dugogodišnji voditelj Centra za sluh i ravnotežu, a posebno se bavio problemima audiologije, vestibulologije, te rehabilitacije sluha i govora. Znanstveni je savjetnik u Centru SUVAG od 1959. Član je Hrvatske akademije medicinskih znanosti, Hrvatskog liječničkog zbora, Međunarodnog verbotonalnog društva, Društva za ORL i drugih. Tijekom liječničke i znanstvene karijere medicinski su mu interesi, uz audiologiju i vestibulologiju, bili verbotonalna rehabilitacija, govor, senzorika i komunikacija.[2]

S posebnim žarom profesor Pansini govori o svojem radu u SUVAG-u. S akademikom dr. Petrom Guberinom, fonetičarom i filologom, profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorantom sa Sorbone i nositeljem ordena Legije časti, osnivačem eksperimentalne sekcije Filološkog odjela JAZU i Instituta za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, poznatom po uvođenju metoda za rehabilitaciju gluhonijemih (i audiovizualne metode učenja jezika), specijalistom za proučavanje općih lingvističkih pojava zvuka, pokreta u jeziku, ritma, onomatopeje itd., redovitim članom JAZU od 1963. godine, autorom “Problema slaganja vremena”, 1951, “Zvuka i pokreta u jeziku”, 1952, “Priručnika za vježbe i izgovor pri učenju stranih jezika”, 1955, “Studije o strukturi dijalekta i stilistici na Susku”, 1956, i niza drugih publikacija i udžbenika, godinama je surađivao, znanstveno potvrđujući Guberinine vizije i postavke. Ti stavovi vrijede i danas, kaže prof. dr. Mihovil Pansini. Guberina se morao dodatno dokazivati, jer je kao lingvist bio u posebnom položaju prema liječnicima, često neshvaćen ili unaprijed odbačen, bez pravih argumenata osim da nije medicinar.[2]

Profesor dr. Mihovil Pansini autor je i termina umjetna pužnica, koji je danas opće prihvaćen, ali za koji se moralo dugo i uporno boriti. Mi smo skloni stranim terminima, kaže Pansini, i gotovo im uvijek dajemo prednost pred domaćima, valjda zbog kompleksa malih naroda. Ona njegova sklonost literaturi i čitanju te izvrsno poznavanje hrvatskoga jezika daje mu solidnu osnovu da brani svoja stajališta i na tom području. Tu je i simpatiča pričica: “Penjao sam se prije nekog vremena stubištem tržnice Dolac, i vidim dvije starije žene, prodavačice, kako sjede na stubama i pričaju. Jako sam se iznenadio kad sam, prolazeći, čuo da govore o umjetnim pužnicama. Za mene je to najbolji dokaz da sam dobro odabrao taj pojam, da sam imao razloga boriti se za njega protiv nekih kolega koji su htjeli drugačije, internacionalnije nazivlje, jer ako je prihvaćen od svih, pa i od tih prodavačica koje vjerojatno ne znaju previše o suštini, ali ipak znaju o čemu je riječ, onda to znači da je pojam prihvaćen u narodu, da je sazrio i da je dobar.”[2]

Filmski amaterizamUredi

Djetinja zainteresiranost filmom eksplodirala je tijekom studija u Zagrebu u pravu opsesiju: student medicine Mihovil Pansini svakoga je dana u nekom od zagrebačkih kina, najčešće u Kinoteci, sve više čita o povijesti i teoriji filma, a s kolegom sa studija Miroslavom Bergamom dugo razgovara o filmovima koje zajedno gledaju i o mogućim vlastitim ostvarenjima. Bilo je tu i neπto roditeljskih prigovora (više kolegi Bergamu), u strahu da će film zasjeniti medicinu i utjecati na kvalitetu i trajanje studija. Početkom pedesetih obojica se upisuju u Kinoklub Zagreb, a Pansini objavljuje svoje prve novinske članke o filmu. Pri kraju studija snima i prve filmove: “Korčula 53” i “Gospodin doktor”. Meni se već naslovi čine znakovitima, kao potvrda trajne vezanosti za grad u kojem je rođen i odrastao, za djetinjstvo, ali i kao svojevrsni odmak od uobičajenih pristupa zavičaju, kao vlastito viđenje stvari, odnosno kao autoironična posveta odabranu zanimanju.[2]

Kao član Kinokluba Zagreb (u koji često dolazi iako ga posao veže za Korčulu) okuplja oko sebe grupu suradnika i istomišljenika, postaje i članom niza tijela i organizacija u amaterskom filmu, putuje na međunarodne filmske festivale u Bergamu, Krakowu i drugdje, te osvaja brojne nagrade. Pansini i grupica oko njega stižu u Kinoklub Zagreb i u svjetski filmski amaterizam (ili, kako se to danas kaže, neprofesijsko filmsko stvaralaštvo) “s drukčijom općom i filmskom kulturom, s mladenačkom nametljivošću i omalovažavanjem svojstvenima mladima prema starima”, kaže, sjećajući se vremena otprije pola stoljeća. Promjene je tek trebalo izboriti: na Prvom zagrebačkom festivalu amaterskog filma, održanom 1954. godine, njegov film “Osuđeni” nije uopće primljen u službenu konkurenciju. Godinu dana poslije, na Trećem jugoslavenskom festivalu, opet u Zagrebu, dobiva zlatnu plaketu (te srebrnu za “Smirena predvečerja” i brončanu za “Zagorski cug”). Grupicu mladih uspjeh ohrabruje, sve je više istomišljenika i sljedbenika, ali i oponenata. Javna potpora dolazi uglavnom od likovnih, glazbenih i kazališnih umjetnika, manje od kolega filmaša. Struka je, čak i kada su u pitanju ljudi kojima je to tek način provođenja slobodna vremena, a ne profesija, uvijek stroža i spremnija na kritiku i odbijanje.[2]

Dr. Mihovil Pansini obilježava cijelo jedno razdoblje svjetskog filmskog amaterizma shvaćanjem da i amaterski film može biti umjetnost, da može istraživati  duševna stanja egzistencijalne stiješnjenosti i nemoći (jer, kaže dr. Pansini, nakon Drugog svjetskog rata otvorena su vrata samo u prostor veće skučenosti) i, što će se pokazati najvažnijim, “da se može istraživati i sam film, odvajati pojedine sastojke filma, fiksacijom isključiti vrijeme, isključiti autora, isključiti predmetnost”. U vrijeme kada se najveći dio neprofesijskih filmskih autora bavi tzv. obiteljskim filmom, bilježeći konkretna događanja, od putovanja do rođendanskih i drugih proslava, ovakva razmišljanja zaista su revolucionarna novina. Konačno, i sam pojam antifilma, koji se u to vrijeme rađa, predstavlja pobunu sam po sebi.[2]

Godine 1961. dr. Mihovil Pansini postaje prvim nositeljem zvanja“majstor amaterskog filma” u bivšoj Jugoslaviji, otvarajući put nizu slavnih imena koja su u  idućih dvadesetak godina ponijela isti laskavi naziv, među kojima su i Ivan Martinac, Lordan Zafranović, dr. Ljubiša Grlić, Tomislav Gotovac, Miroslav Mikuljan, te počasno dr. Maksimilijan Paspa i Oktavijan Miletić.[2]

Na temelju cjelokupne svoje filmske aktivnosti, a posebno serije razgovora “Antifilm i mi”, vođene 1962. godine, dr. Mihovil Pansini i njegovi istomišljenici pokreću 1963. slavni GEFF (Genre Film Festival), koji će u četiri etape (“Antifilm i nove tendencije”, 1963, “Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma”, 1965, “Kibernetika i estetika”, 1967, i “Seksualnost kao mogući put u novi humanizam”, 1970.) postati svjetsko središte neprofesijskog filmskog stvaralaštva. U prvoj godini GEFF-a, Pansini snima “Dvorište”, “Igre na krevetu (Nema veze/Bez veze)”,“K3-»isto nebo bez oblaka”, “Metalna ptičica”, “Scuza signorina” i “Zahod”, a onda naglo prestaje snimati, iako mu se otvara serija mogućnosti i ponuda, uključujući profesionalno bavljenje filmom, kod nas i u svijetu. Obično kaže da je izgubio tim, ekipu bez koje nije htio nastaviti. No, dio razloga možda je i u pojačanom okretanju profesiji, medicini.[2]

Znanstveni radoviUredi

Profesor dr. sc. Mihovil Pansini autor je niza stručnih i znanstvenih publikacija, među kojima su i “Three derivations in electronystagmography”, 1969, “Neke biološke osnove verbotonalne rehabilitacije”, 1981, “F II. audiometrija”, te “Volja-komunikacija-jezik”, 1985, “Koncept gramatike prostora”, 1988, “Jezik geste u gramatici prostora”, 1990. i druge.

Filmografija[3]Uredi

Da i film ima svoje pjesnike, to je poznato. Ali da je Mihovil Pansini jedan od najlucidnijih i najznačajnijih pjesnika filma na prostoru bivše zajedničke države – to je široj javnosti manje poznato, iz jednostavnog razloga što se Pansini bavio isključivo neprofesijskim filmom. Sudbina neprofesijskog filma u nas je bila takva da, iako je on u proteklih pedesetak godina predstavljao jedinu autentičnu avangardu u području filmske ekspresije, nikad nije (a vjerojatno i neće) s dovoljno razumijevanja biti valoriziran u javnosti. Ovaj je dokumentarac pokušaj da se kroz Pansinijeva razmišljanja i inserte iz filmova donekle rekonstruira filmski razvoj ovog izuzetnog autora neprofesijskog filma.[4]

  • Osuđeni (1954.)
  • Brodovi ne pristaju (1955.)
  • Korčula (1955.)
  • Scene iz Korčule (1955.)
  • Zagorski cug (1955.)
  • Život stvari (1955.)
  • Kamen sebi diže spomenik (1958.)
  • Siesta (1958.)
  • U jednoj maloj tihoj kavani (1958.)
  • Ljudi za sutra (1958.)
  • Piove (1959.)
  • Čisto nebo bez oblaka (1963.)
  • Dvorište (1963.)
  • Scuza signorina (1963.)
  • Zahod (1963.)

IzvoriUredi

  1. "Pansini, Mihovil | Hrvatska enciklopedija" pristupljeno 26. kolovoza 2020.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 Duško Popović (15. listopada 2003.). "Prof. dr. sc. Mihovil Pansini: predani istraživač slušne i govorne percepcije i majstor eksperimentalnog filma". Medix : specijalizirani medicinski dvomjesečnik 9 (50): 103–106 pristupljeno 26. kolovoza 2020.
  3. FIlmski opus Mihovila Pansinija. https://virtualnakorcula.com. Gradska knjižnica Ivan Vidali
  4. "HFS | Hrvatski filmski savez | Produkcija | MIHOVIL PANSINI - BRODOVI NE PRISTAJU" pristupljeno 26. kolovoza 2020.