Na Drini ćuprija
Na Drini ćuprija je povijesni roman bosanskohercegovačkog, hrvatskog i srpskog književnika Ive Andrića. Djelo je napisano i prvi put objavljeno 1945. godine, smatra se za jedno je od najvećih romana ovog pisca.[1]
Na Drini ćuprija
| |
|---|---|
 Korice srpskog izdanja romana Na Drini ćuprija iz 1978. godine | |
| Autor | Ivo Andrić |
| Jezik | srpskohrvatski jezik |
| Vrsta djela | povijesni roman |
| Rod (stil, žanr) |
roman |
| Datum (godina) izdanja |
1945. |
| Broj stranica | 400 |
| Gledište | treće lice |
| Vrijeme radnje | 1516. – 1914.[1] |
| Mjesto radnje | Višegrad |
| Glavni lik(ovi) | više njih |
| Teme | prolaznost ljudskog života, vječnost mosta i dr. |
O djeluUredi
Roman je napisan na srpskoj ekavici. Sintaksa mu je svojstvena katkad hrvatskom jeziku. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svjetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni leitmotiv a to je naravno most. Kronološki prati povijest mosta Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini. Ali ovo nije roman samo o mostu. Most je samo motiv oko kojeg Andrić gradi priču o jednom mjestu, kulturi, običajima i ljudima, istodobno otkrivajući povijest naroda, ali i sudbine pojedinaca. Kronika o mostu i kasabi oko njega završava s 1914. godinom, odnosno s početkom Prvoga svjetskog rata. Most simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje.
Priča počinje s uvjetima života u Višegradu prije nego što je most sagrađen, a onda se nastavlja na njegovu izgradnju u 16. stoljeću. Nakon toga govori o životu u kasabi koji je usko vezan uz most. Preko njega prolaze putnici, trgovci i mještani. Svaki veliki događaj, bio sretan ili ne, obilježava se prelaskom preko mosta. Na njemu se zaljubljuje i s njega se bacaju nesretnici. Mnoge legende vezane su uz njega, za koje nam Andrić daje i stvarno uporište, da bi na kraju ostala naglašena ideja o prolaznosti ljudskog života i svega što on stvara, naspram postojanosti i trajnosti kamenog mosta.
U teškim vremenima, poput ratova, most je također ključno središte. Andrić opisuje promjene koje se događaju u narodu, napredak civilizacije, ali i njihova posrnuća, dajući nam realističnu sliku jednog naroda kroz nekoliko stoljeća. Andrić sve to čini ne samo opisujući narod kao cjelinu, nego predstavljajući nam i neke njegove pojedince. Pojedinci čije životne priče autor prepričava, nisu tu kao individue, nego kao predstavnici tipova ljudi. Njihove sudbine su ljudske sudbine općenito, ni po čemu posebne ili drugačije. I iako je svačija tragedija ili pobjeda pojedincu osobna, Andrić na sebi svojstven način naglašava da je ona samo jedna u nizu.
Iz navedenog razloga ovo djelo ima cijelu lepezu raznovrsnih likova. Neki od njih protežu se kroz veći dio djela, a neki su samo spomenuti, ali ipak, nitko od njih nije glavni lik niti o njemu ovisi priča. Tema romana ne temelji se na jednom liku, već na jednom narodu. Likovi su tu u funkciji davanja šire slike ljudske sudbine i odlike kasabe nastale oko jednog značajnog mosta.[1]
Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedna od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radisava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga - tursko nasilje i brutalnost, Lotika – moderna žena, samouvjerena i uporna, Herak, Stiković - jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan - nevin čovjek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža - glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr.
U cijelom romanu se osjeća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju s trenutačnim.
Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vjera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego drugdje.
CitatiUredi
»Jer oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorištavani, lako služe razumom i bezumljem, jer su to samo dvije razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačitelja.«IzvoriUredi
- ↑ a b c V.B. 5. kolovoza 2017. Na Drini ćuprija. lektire.hr. Pristupljeno 30. prosinca 2020.