Na Drini ćuprija

Roman

Na Drini ćuprija je povijesni roman bosanskohercegovačkog, hrvatskog i srpskog književnika Ive Andrića. Djelo je napisano i prvi put objavljeno 1945. godine, smatra se za jedno je od najvećih romana ovog pisca.[1]

Na Drini ćuprija
Andrić Na Drini ćuprija.jpg
Korice srpskog izdanja
romana Na Drini ćuprija iz 1978. godine
Autor Ivo Andrić
Jezik srpskohrvatski jezik
Vrsta djela povijesni roman
Rod
(stil, žanr)
roman
Datum (godina)
izdanja
1945.
Broj stranica 400
Gledište treće lice
Vrijeme radnje 1516. – 1914.[1]
Mjesto radnje Višegrad
Glavni lik(ovi) više njih
Teme prolaznost ljudskog života, vječnost mosta i dr.

O djeluUredi

 
Ivo Andrić (1892. – 1975.)

Roman je napisan na srpskoj ekavici. Sintaksa mu je svojstvena katkad hrvatskom jeziku. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svjetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni leitmotiv a to je naravno most. Kronološki prati povijest mosta Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini. Ali ovo nije roman samo o mostu. Most je samo motiv oko kojeg Andrić gradi priču o jednom mjestu, kulturi, običajima i ljudima, istodobno otkrivajući povijest naroda, ali i sudbine pojedinaca. Kronika o mostu i kasabi oko njega završava s 1914. godinom, odnosno s početkom Prvoga svjetskog rata. Most simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje.

Priča počinje s uvjetima života u Višegradu prije nego je most sagrađen, a onda se nastavlja na njegovu izgradnju u 16. stoljeću. Nakon toga govori o životu u kasabi koji je usko vezan uz most. Preko njega prolaze putnici, trgovci i mještani. Svaki veliki događaj, bio sretan ili ne, obilježava se prelaskom preko mosta. Na njemu se zaljubljuje i s njega se bacaju nesretnici. Mnoge legende vezane su uz njega, za koje nam Andrić daje i stvarno uporište, da bi na kraju ostala naglašena ideja o prolaznosti ljudskog života i svega što on stvara, naspram postojanosti i trajnosti kamenog mosta.

U teškim vremenima, poput ratova, most je također ključno središte. Andrić opisuje promjene koje se događaju u narodu, napredak civilizacije, ali i njihova posrnuća, dajući nam realističnu sliku jednog naroda kroz nekoliko stoljeća. Andrić sve to čini ne samo opisujući narod kao cjelinu, nego predstavljajući nam i neke njegove pojedince. Pojedinci čije životne priče autor prepričava, nisu tu kao individue, nego kao predstavnici tipova ljudi. Njihove sudbine su ljudske sudbine općenito, ni po čemu posebne ili drugačije. I iako je svačija tragedija ili pobjeda pojedincu osobna, Andrić na sebi svojstven način naglašava da je ona samo jedna u nizu.

Iz navedenog razloga ovo djelo ima cijelu lepezu raznovrsnih likova. Neki od njih protežu se kroz veći dio djela, a neki su samo spomenuti, ali ipak, nitko od njih nije glavni lik niti o njemu ovisi priča. Tema romana ne temelji se na jednom liku, već na jednom narodu. Likovi su tu u funkciji davanja šire slike ljudske sudbine i odlike kasabe nastale oko jednog značajnog mosta.[1]

Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedna od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radisava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga - tursko nasilje i brutalnost, Lotika – moderna žena, samouvjerena i uporna, Herak, Stiković - jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan - nevin čovjek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža - glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr.

U cijelom romanu se osjeća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju s trenutačnim.

Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vjera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego drugdje.

CitatiUredi

  „Jer oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorištavani, lako služe razumom i bezumljem, jer su to samo dvije razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačitelja.”
(Na Drini ćuprija)
  „U toj velikoj i čudnoj borbi koja se u ovoj Bosni vekovima vodila između dve vere, a pod vidom vera za zemlju i vlast i svoje sopstveno shvatanje života i uređenje sveta, protivnici su otimali jedan drugom ne samo žene, konje i oružje, nego i pesme.”
(Na Drini ćuprija)

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 V.B. 5. kolovoza 2017. Na Drini ćuprija. lektire.hr. Pristupljeno 30. prosinca 2020.

Vanjske povezniceUredi