Nacrt:Ante Perković (svećenik)

Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Članci s ovim predloškom za koje se nakon duljeg vremena utvrdi da ne zadovoljavaju osnovne uvjete o sadržaju vjerojatno će biti izbrisani. Predložak mogu ukloniti samo administratori. Zadnja izmjena: Ivi104 (razgovor | doprinosi) prije 9 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan dva mjeseca pa je stavljen u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.

Ante Perković (svećenik)

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Ante Perković (svećenik)

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Ante Perković (Slobodinci kod Slavonskog Broda, 7. prosinca 1944.) hrvatski je svećenik.

Na krštenju je dobio ime Antun. Osnovnu školu završio je Slavonskom Brodu (1952.–1960.). Odlučuje ostvariti duhovni poziv te odlazi u franjevačko sjemenište u Zagreb (1960.–1962.).

U Franjevački red, kao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, ulazi nakon drugog razreda gimnazije s oblačenjem franjevačkog habita 22. srpnja 1962. u Cerniku gdje će nakon godinu dana položiti prve redovničke zavjete u ruke provincijala fra Damjana Damjanovića. Nakon novicijata morao je odslužiti vojni rok, te u Zagrebu završava gimnaziju (1965–1967),. Svečane zavjete položio je 2. ožujka 1969. godine u Zagrebu u ruke provincijala fra Kazimira Đurmana.

Studij filozofije pohađao je na Trsatu (1967.–1969.), studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1969.–1972.). Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1971. u zagrebačkoj katedrali po rukama biskupa Franje Kuharića.

Svećeničko služenje započeo je kao kapelan i samostanski vikar u Vukovaru (1972.-1975.). Službu vikara, a potom župnika i gvardijana vršio je u Našicama (1975.-1990.), a u međuvremenu bio je župnik i gvardijan u Kloštru Ivaniću (1981–1984).

Na provincijskom kapitulu 1990. godine određen je za upravitelja Župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju (Vukovar 2) gdje ga je zatekao Domovinski rat. Za vrijeme srpske agresije na Vukovar fra Ante se duhovno i pastoralno brinuo o civilima, ranjenicima i hrvatskim braniteljima, kojima je bio velika utjeha i pomoć u teškim danima rata. U studenom 1991., s ostalom braćom franjevcima iz samostana u Vukovaru, zarobljen je i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu. Nakon tri tjedna zatočeništva razmijenjen je 10. prosinca 1991. na zagrebačkoj zračnoj luci Pleso. Nakon oslobađanja iz zatočeništva godinu dana je pastoralno djelovao u Virovitici (1991.–1992.) kao vjeroučitelj u srednjim školama, a potom je premješten u župu Uzvišenja Svetog Križa (Zagreb – Siget) da s fra Branimirom Kosecom, vukovarskim gvardijanom pastoralno, duhovno i karitativno brine o vukovarskim prognanicima do povratka u Vukovar.

U jesen 1997. s vukovarskim je povratnicima smješten u privremeni smještaj u „Samački hotel“ u Borovu naselju. Kako je tada bilo je još sve srušeno župni pastoral započinje putem radijske postaje Hrvatskog radija Vukovara.

Vodio proces povratka prognanih Vukovaraca, a kao župnik posebno članova župne zajednice sv. Josipa Radnika u Borovu naselju. Obnovio je pastoralni i duhovni život vjernika župne zajednice te je obnovio kapelu sv. Josipa, novu crkvu sv. Ane u filijali Lipovača i novu crkvu na mjestu srušene crkve Gospe Fatimske. Osim revitalizacije žive zajednice vjernika i ponovne organizacije Župe sv. Josipa Radnika te materijalne obnove, fra Ante je kao voditelj Caritasa Vukovarskog dekanata karitativno pomagao svim povratnicima, u čemu su mu značajno pomagali i volonteri.

U vrijeme ekshumacija i identifikacije ubijenih civila, ranjenika i branitelja Vukovara, vodio je brojne pokope te je svima bio duhovna snaga,^{[tko kaže?]} velika pomoć i potpora u pronalasku nestalih branitelja i civila srpske agresije na Vukovar.

Nakon izgradnje i posvete nove crkve u Borovu Naselju premješten je u Cernik na službu gvardijana i župnika (2008.–2014.), potom vrši službu vikara i ekonoma u Našicama (2014. do 2017.), te službu gvardijana u Osijeku na Tvrđi. Poradi majke koja je u visokim godinama dolazi u Slavonski Brod gdje je na službi vikara, viceprefekta sjemeništaraca, te bolničkog kapelana.

U tri je navrata (1990–1999) u provincijskoj upravi bio definitor Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Djela

• Koautor je vukovarske Kronike iz vremena Domovinskog rata: Fra Branimir Kosec, fra Anto Perković, fra Ivan Mikić, fra Slavko Antunović, fra Smiljan Berišić, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu. Ratne i uzničke zabilježbe, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1997;
• Koautor je druge vukovarske kronike iz vremena progonstva i povratka: Fra Branimir Kosec, fra Ante Perković, Kronika franjevačkog samostana u Vukovaru – Godine progonstva i povratka, Ogranak Matice hrvatske Vukovar, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, Vukovar, 2009.
• Autor je župske monografije: Monografija župe: Fra Ante Perković, Slikom i riječju kroz povijest župe sv. Josipa Radnika, Vukovar – Borovo Naselje 1936.-2008., Župa sv. Josipa Radnika, Vukovar – Borovo naselje, Vukovar, 2008.
• Fra Ante je napisao Promišljanje Križnoga puta prigodom otvaranja Kalvarije u Cerniku. Fra Ante je surađivao u znanstvenim Zbornicima Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba (2000; 2010; 2012).