Nojko Marinović

Nojko Marinović (Bruška u općini Benkovac,[1] 26. rujna 1948.[2]Dubrovnik, 4. siječnja 2021.), zapovjednik obrane Dubrovnika u Domovinskom ratu.[3]

Nojko Marinović
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 26. rujna 1948.
Mjesto rođenja Bruška u općini Benkovac
Datum smrti 4. siječnja 2021.
Mjesto smrti Dubrovnik
Opis vojnoga službovanja
Čin General bojnik
Ratovi Domovinski rat
Odlikovanja Spomenica domovinskog rata Red kneza Domagoja s ogrlicom Red bana Jelačića
Red hrvatskog križa Medalja Oluja Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom
Slika Nojka Marinovića u dubrovačkom Muzeju Domovinskog rata

Životopis

uredi

Do rujna 1991. godine, tada potpukovnik Marinović, bio je zapovjednik vojarne Trebinje koja je imala ukupno pet tisuća vojnika. Dana 20. rujna 1991. dragovoljno prelazi u ZNG. S ukupnim snagama od oko 700 vojnika, policajaca i pripadnika HOS-a uspostavlja obranu grada Dubrovnika. Tijekom izviđanja teško je ranjen 19. ožujka 1992. godine od nagazne mine. U svibnju 1992. na vlastiti zahtjev odlazi iz bolnice i opet se priključuje obrani Dubrovnika te postaje zamjenik generala Bobetka, u to vrijeme zapovjednika Južnog bojišta. U studenom 1992. preuzima zapovjedništvo Južnog bojišta do rujna 1995. kada je razriješen djelatne vojne službe i umirovljen u činu general bojnika.

Za zasluge u OS RH odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata (1992.). Godine 1995. dodijeljen mu je Red kneza Domagoja s ogrlicom i Red bana Jelačića,[4] Red hrvatskog križa i medalja Oluja. U kolovozu 2020. predsjednik RH Zoran Milanović je povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. obljetnice VRO Oluja odlikovao generala Marinovića Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.[5]

Nagradu za životno djelo dodijelile su mu: Dubrovačko-neretvanska županija (1998.), Gradsko vijeće Grada Dubrovnika (2010.) te Općina Konavle (2012.). Pored toga dobio je priznanje njemačkog izaslanika obrane (1994.) i američkog izaslanika obrane (1995.) te zahvalnicu Dubrovačko-neretvanskog župana povodom 20. godišnjice oslobođenja županije od srpsko-crnogorske okupacije.

Na Haškom sudu je 2003. svjedočio o opsadi Dubrovnika u procesu protiv Slobodana Miloševića.[6]

Preminuo je 4. siječnja 2021. u 73. godini života.[7] Sahranjen je 6. siječnja 2021. na dubrovačkom groblju Boninovo.[8]

Izvori

uredi
  1. www.vecernji.hrArhivirana inačica izvorne stranice od 20. studenoga 2015. (Wayback Machine), "Nojko Marinović", pristupljeno 20. studenog 2015.
  2. politopedia.net[neaktivna poveznica], "Nojko Marinović"
  3. www.domovinskirat.com, "Marinović Nojko"
  4. hrvatska.poslovniforum.hr
  5. https://vijesti.hrt.hr/640808/milanovic-odlikovao-generale-hv-a-i-gardijske-brigade-hvo-a, "Milanović odlikovao generale HV-a i gardijske brigade HVO-a"
  6. www.index.hr, "General Nojko Marinović svjedočio protiv Miloševića", objavljeno 3. travnja 2003., pristupljeno 24. listopada 2013.
  7. www.vecernji.hr, "Umro ratni zapovjednik obrane Dubrovnika general Nojko Marinović", pristupljeno 4. siječnja 2021.
  8. https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/dubrovnik/general-nojko-marinovic-ispracen-na-vjecni-pocinak-1069151, "General Nojko Marinović ispraćen na vječni počinak"