Otvori glavni izbornik
Grb dinastije Obrenović

Obrenovići su bili srpska vladarska obitelj u periodu 1815. - 1903. osim 1842. - 1858.

Njen rodonačelnik bio je knez Miloš Obrenović, a posljednji vladar kralj Aleksandar Obrenović. Za vrijeme vladavine Obrenovića Srbija je stekla neovisnost na Berlinskom kongresu 1878. Zatim ožujka 1882. od kneževine je postala kraljevina.

Dinastija Obrenovića danas nema direktnih muških potomaka.

Obrenovići su bili skloni političkoj pronicljivosti. Bili su govornici i diplomati. Smatrani su velikim "austrofilima". Državotvornost im je bila na prvom mjestu ispred ekonomskog stanja u državi. Trojicu vladara iz ove dinastije umrla su prirodnom smrću. Dvojicu vladara Obrenovića ubili su sami Srbi, Mihaila (1868.) i Aleksandra (1903.) Obrenovića. Srbiji su dali četvoricu kneževa (Miloš, Milan, Mihailo, i Milan Obrenović) i dvojicu kraljeva (Milan Obrenović, Aleksandar Obrenović). Milan Obrenović vladao je i s naslovom kneza (1868.-1882.) i s naslovom kralja (1882‐1889).[1]

Prema popularnoj predaji Srbija je cvjetala u vrijeme Obrenovića. 47 stvari su dobili za vrijeme te dinastije. Rušenjem Obrenovića uništili su skoro sve. Država je postala samostalna, uz nemala teritorijalna proširenja. Svi ustavi novovjekovne Srbije doneseni su za vladavine Obrenovića (1835., 1838., 1869., 1888. – 1903. vraćen s malim izmjenama – i 1901.). Uvedena je stajaća vojska. Osnovao je tajnu srpsku službu i to za vrijeme Drugog srpskog ustanka. Prvi veliki tajni agent je bio narodni knez Vasilije Vasa Popović iz Bersića kod Gornjeg Milanovca. Sultanu Mahmutu u Carigradu knjaz Miloš otplatio je dugove Vaseljenske Patrijaršije. Osobnim novcem Obrenovića ili njihovim zalaganjima sagrađeno je ili barem obnovljeno više od 400 crkava i manastira. Na Dorćolu je izrađena prva 1892. centrala koja je opskrbljivala tramvaj i javnu rasvjetu u Beogradu.[2]

VladariUredi

IzvoriUredi