Op art (eng. za „optička umjetnost”) jest umjetnički pravac koji je nastao i razvijao se krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. stoljeća.[1]

Vasarelijev rad u Pečuhu

Povijest

uredi
 
Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija, 1968.

Op art se razvio na tragu konstruktivističkih istraživanja Bauhausa iz 1930-ih (Josef Albers). Naziv je prvi put korišten 1964. godine u časopisu Time,[2] tijekom pripremama za izložbu The Responsive Eye („Prijemčivo oko”) u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a koju je osmislio William C. Seitz, kao izvedenica od drugog pravca u suvremenoj umjetnosti, pop arta. Na izložbi su sudjelovali svi veliki slikari tog stila; Frank Stella, Ellsworth Kelly, Alexander Liberman, Victor Vasarely, Richard Anuszkiewicz i Bridget Riley.

Već znatno ranije pojavila su se djela koja su bila u duhu op-arta, tako je mađarski slikar Victor Vasarely naslikao sliku Zebre (1938.), na kojoj su bile samo crne karakteristične pruge bez ičeg drugog. Na tragu op-arta bila su i djela John McHalea izložena na izložbi To je jučer (1956.) i njegova serija Pandora iz 1962. god. Slikar Arnold Alfred Schmidt izložio je 1960-ih svoje velike op-art crno bijele slike u galerijima New Yorka.[3] Za razvoj op-arta kao stila bile su značajne i zagrebačke Nove tendencije, osobito prve dvije izložbe 1961. i 1963. god. na kojem su izlagali brojni op-art slikari.

Odlike

uredi

Autori djela op-arta koriste poznavanje geometrije i optike. Trude se da pomoću vrlo često samo crno bjelih geometrijskih obrazaca i plošnih formi dosegnu optičke iluzije i utisak pokreta ili nestabilnosti u svojim djelima. U svim umjetnostima koje su se javile tijekom duge povijesti, pa čak i u prapovijesti, prisutna je neka vrsta optičke iluzije, u nekome smislu, a novost u njenoj primjeni u op artu je u tome što ona koristi optičku iluziju u svim mogućim pravcima. Op art slike daju iluziju kretanja, kad ih gledatelj dulje promatra, pojavljuju se skrivene slike, treperenje i vibracije uzoraka, ponekad mogu izazvati i bol u oku.

Veliki umjetnici op arta

uredi

Izvori

uredi
  1. Robert Atkins: Artspeak, ISBN 978-1558591271
  2. Jon Borgzinner. Op Art, Time, October 23, 1964.
  3. http://www.terraingallery.org/Some-History.html
  • Frank Popper, Origins and Development of Kinetic Art, New York Graphic Society/Studio Vista, 1968.
  • Frank Popper, From Technological to Virtual Art, Leonardo Books, MIT Press, 2007.

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Op art