Budimir Lončar: razlika između inačica

 

Mario Nobilo, u to vrijeme glasnogovornik i savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Tuđmana<ref>{{Citiranje weba|last=NATO|title=Mario Nobilo, Permanent Representative of Croatia to NATO|url=https://www.nato.int/cps/en/natohq/who_is_who_146621.htm|url-status=live|archive-url=https://web.archive.org/web/20200819044858/https://www.nato.int/cps/en/natohq/who_is_who_146621.htm|archive-date=2020-08-19|access-date=2022-02-27|website=NATO|language=en}}</ref> piše da Tuđman nije bio nezadovoljan Lončarovom ulogom jer je na plenarnom sastanku Mirovne konferencije za rješenje jugoslavenske krize, održanom 4. listopada u Haagu, Lončar ponovno sudjelovao kao predstavnik [[Savezno izvršno vijeće|Saveznog izvršnog vijeća]] kojem je na čelu bio Ante Marković. Tuđman nakon te konferencije, nezadovoljan Markovićevim stavovima o očuvanju demokratske Jugoslavije, iz Beograda povlači dva hrvatska predstavnika, ali radi Mirovne konferencije na funkciji saveznog ministra vanjskih poslova ostavlja Lončara.<ref name=":0" /> Na Mirovnoj konferenciji 18. listopada 1991. Milošević odbija ključna načela konferencije, što onda u međunarodnoj zajednici otvara put Hrvatskoj i Sloveniji prema nezavisnosti.<ref name=":0" /> U vremenu nakon toga diplomacija traži nove putove, Mirovna se konferencija raspada i Lončar gubi ulogu. Rat se zahuktava, a na dan pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine Lončar daje ostavku. O ostavci izjavljuje: »Užasnut sam i potresen žrtvama i razaranjima u Hrvatskoj i u mom užem zavičaju. (...) Moja je ostavka, zato, i protest protiv rata u Hrvatskoj i izraz moje osobne odgovornosti i gorčine što savezna vlada, član koje sam bio, nije uspjela spriječiti tragediju. (...) Bili smo na samim vratima ulaska u Vijeće Europe, u punopravno članstvo OECD-a, najperspektivniji kandidati za asocijaciju s Europskom zajednicom i za dobivanje znatne financijske podrške. Sva su ta vrata zatvorena. Zna se i zašto.«<ref name=":2" />

 

== Izvori ==