Otvori glavni izbornik

ŽivotopisUredi

Član SKOJ-a postaje 1943., a dvije godine kasnije i član KPJ.

Obavljao odgovorne zadatke u tjelima totalitarne komunističke vlasti u JNA i službi sigurnosti. Sumještani Preka i šira zadarska okolica upoznali su Lončar akao nemilosrdnog oficira OZNE. Nakon 1950. u diplomatskoj službi nastavio je obavljati udbaške dužnosti. Utemeljio je i godinama rukovodio posebnim odjelom ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje "neprijateljske djelatnosti u inozemstvu" službe koja je slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata u svijetu. [1]

Od 1987.- 1991 bio je Ministar vanjskih poslova SFRJ. Bio je jedan od najžešćih prozivnika osamostaljenja hrvatske države. Do ljeta i jeseni 1991. branio je integritet SFRJ u međunarodnoj javnosti.

Od 2000. Stjepan Mesića ga imenuje svojim savjetnikom i nakon toga imenovan je za predsjednika je savjeta Predsjednika Republike Ive Josipovića za vanjsku politiku i međunarodne odnose.

Predsjednik je diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu.

Hrvatskoj onemogućio nužnu obranuUredi

Za vrijeme Domovinskog rata živio i radio je u New Yorku.

Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi "Britain and the Balkans" (Britanija i Balkan), navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska Jugoslavenska narodna armija imala ogroman arsenal oružja, čemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na pravo na samoobranu.[2]

U Hrvatskoj je javnosti ova informacija postala šire poznata nakon članka objavljenog 2006. u Večernjem listu pod imenom "Lončar '91. osudio Hrvatsku na smrt". U članku se navodi: Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.[3]

Četiri godine kasnije, 2010. Zvonimir Despot iznosi dodatnu potvrdu negativne uloge Lončara citirajući zaključak Vlade demokratskog jedinstva od 27. rujna 1991.:

Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.[4]

Ove se informacije publiciraju u najčitanijim dnevnim novinama u Hrvatskoj u vrijeme dok je Lončar savjetnik Stjepana Mesića, što mu očito nije naškodilo, jer ga je Ivo Josipović također zadržao na Pantovčaku.

U Jutarnjem listu Drago Hedl 2015. objavljuje veliki intervju s Lončarom, u kojem se tvrdi da je embargo navodno bio na korist Hrvatskoj, te to potkrepljuje time što se susretao s Franjom Tuđmanom. [5] Predsjednik Tuđman imao je sastanke i s Miloševićem i drugim visokim dužnosnicima i diplomatima, sastanci s Lončarom ne dokazuju korist ili štetu Hrvatskoj od embarga na uvoz oružja. Također, nema objašnjenja zaključka Vlade iz 1991. godine.

Dodatne osude za Lončarovo djelovanje 1991. dolaze 2015. od HNES-a, koje ga je optužilo i etički osudilo 31. listopada 2015. zbog veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa.[6]

Nove optužbe dolaze 2019. godine, ovaj put za aktivnosti iz 1945. godine: dokumente s potpisom poslijeratnog šefa zadarske Ozne Budimira Lončara, iz kojih je jasno vidljivo da je mnoge Hrvate iz Dalmacije poslao pred prijeki sud ili na robiju.[7]

Vanjske povezniceUredi

IzvoriUredi