Justin Mučenik: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 24. lipnja 2008. u 16:38

sveti Justin mučenik (Flavia Neapolis, 100-110 – Rim, oko164), bio je kršćanski filozof i mučenik, najplodniji i najpoznatiji apologeta II. st. Katolička Crkva ga slavi kao sveca, mučenika i ubraja ga među Crkvene Oce. Njegova dva najpoznatija djela su Prva apologija i Druga apologija prema kojima je bio prvi koji je branio kršćansku misao pred poganima.

Životopis

Justin dolazi iz obitelji latinskih korijena koja je živjela u Samariji. Rođen u poganstvu, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljetku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznaje istine, osjećao je da ni u jednoj ovoj školi nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kršćanstvom, vjerojatno u Efezu oko 130. godine. Nakon toga kao laik je branio i naučavao “novu filozofiju” – kršćanstvo. U Rim dolazi oko 140. godine te tu osniva vlastitu školuu kojoj besplatno uvodi učenike u kršćansku vjeru. Borio se protiv marcionita i gnostika. Njegov učenik je bio Tacijan. Bio je optužen zbog ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno od ciničkog filosofa Krescenta) te je umro mučeničkom smrću zajedno sa svojih šest drugova oko 164. godine.

Djela

Justin je napisao dvije Apologije upravljene Antoninu Piju, dužu u 68 poglavlja i kraću u 15 poglavlja. Još je napisao i Dijalog s Trifonom. Iz ovih djela se može razabrati organizacija i život prve kršćanske zajednice

Prva apologija

Napisana je oko 155. g. u dva dijela. U prvom pobija klevete pogana o kršćanima. To je kraći i negativni dio. U drugom dijelu koji je širi i pozitivan, Justin izlaže i objašnjava sadržaj kršćanskog nauka iznoseći opširno dokaz za vjeru u Kristovo božanstvo. U slijedećim poglavljima opisuje kršćansku inicijaciju i euharistijsku liturgiju. Uvjeren je da je kršćanstvo progonjeno samo zato što ga se dobro ne poznaje. Zato nastoji naširoko izložiti kršćansko učenje, običaje, kult, Sveto Pismo.

Druga apologija

Napisana je kao nadopuna prvoj. Justin ju je napisao povodom mučeničke smrti triju kršćana zbog ispovijedanja svoje vjere. Justin prosvjeduje protiv toga i želi utjecati na javno mnijenje. Veliki dio ove apologije posvećuje pobijanju stoicizma i platonizma dokazujući uzvišenost kršćanstva nad tim filozofijama.

Dijalog s Židovom Trifonom

Djelo je napisano u obliku dijaloga kojeg Justin ima s Židovom Trifonom. Dok je u apologijama bio u polemici s poganima, ovdje ulazi u polemiku sa Židovima koji su se jednako opirali kršćanstvu kao i pogani. Također opisuje i svoje duševno proživljavanje obraćenja.

Justinova Teologija

Obrazlažući Justinovu teologiju treba imati u vidu da ne posjedujemo autorovo cjelovito izlaganje kršćanske vjere, a izgubljeni su spisu upravo oni koji su u pravom smislu teološki. Braneći vjeru protiv nevjernika, prvenstveno se poziva na razum. Uvjeren da istina najbolje sebe brani, počeo je kršćansku istinu opširno iznositi i tumačiti. Traži sličnosti između crkvenog nauka i onog grčkih pjesnika, s ciljem da dokaže kako je kršćanstvo jedina zdrava filozofija. Osjeća se utjecaj platonizma, koji je u Justinovim očima bio filozofija najviše vrijednosti. Najbolje možemo opisati Justina riječima Ivana Pavla II kao: "pionira pozitivnog susreta s filozofskom mišlju, premda pod znakom opreznog razlučivanja": on doista, "iako je i nakon obraćenja zadržao osobito poštovanje prema grčkoj filozofiji, snažno je i jasno tvrdio da je u kršćanstvu pronašao 'jedinu sigurnu i plodonosnu filozofiju' (Dial. 8,1)" (‘’Fides et ratio’’, 38).

Literatura

J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993 T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976

Vanjske poveznice

‘’’Uvod u patrologiju’’’

Pojam patrologije

Patrologijom obično nazivamo prvo razdoblje povijesti kršćanske literature, a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. Ograničuje li se samo na izlaganje života i djelatnost crkvenih pisaca, govorimo o patrologiji u užem smislu, i u tome je smislu istovjetna sa starocrkvenom povijesti književnosti. Pojam dolazi od grčkih riječi: što znači "otac", a riječ  znači "riječ", "nauk". Zato pojam patrologije možemo prevesti kao nauk o ocima, pri čemu se misli isključivo na crkvene oce. Crkva je u starini, sve do 4. st. ovaj pojam primjenjivala isključivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne Crkve, a time i oci svakog vjernika rođena na duhovni život u Crkvi. Od 5. st. ovaj pojam se pridaje i svećenicima (Jeronim) i đakonima (Efrem). Za naslov crkvenog oca potrebno je: - svetost života - pravovjerni nauk - drevnost (starina) - Crkveno odobrenje

Četiri velika latinska crkvena oca: sv. Ambrozije sv. Augustin sv. Jeronim sv. Grgur Veliki

Četiri velika grčka crkvena oca: sv. Bazilije Veliki sv. Grgur Nazijanski sv. Ivan Zlatousti sv. Atanazije

Povijest patrologije

Riječ patrologija prvi je upotrijebio protestant Johann Gerhard, koji je izdao svoju “Patrologiju“ u Jeni god. 1653. Međutim počeci patrološke znanosti su puno stariji. Njezinim začetnikom možemo smatrati Euzebija Cezarejskog (umro 339.) koji je u svojoj Crkvenoj povijesti opisao kršćanske pisce, pravovjerne i heretike, te tako postao izvanredno važan za povijest straokršćanske književnosti prije svog vremena. Međutim ocem patrologije se smatra sv. Jeronim sa svojim djelom „De viris illustribus sive cathalogus de scriptoribus ecclesiasticis“, u kojem je opisao 135 pisaca. To njegovo djelo su mnogi kasnije nadopunjavali s novijim autorima.

Izdanja i zbirke patrologije

Od najvećih zbirki možemo izdvojiti:

17. i 18. st. - kritička izdanja francuskih benediktinaca sv. Maura;
19. st.- J.P. Migne (+1875), 400 volumena: Patrologiae cursus completus, grčki niz (PG) i latinski niz (PL);
od 1866.: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (CSEL): Latinski i grčki niz Bečke i Berlinske akademija. Izdavanje u tijeku, a do sada objavljeno 90 volumena;
od 1903.: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium (CSCO), izdavano u Parisu, Louvainu i Washingtonu. Do sada objavljeno 400 volumena, a izdavanje u tijeku;
od 1953.: Corpus Christianorum (CC) u izdanju benediktinaca opatije Svetog Petra iz Steenbrugge (Belgija), a sastavljen je od tri niza: latinski, grčki i istočni, dopunjena s srednjovjekovnim djelima (continuatio medievalis). Izdavanje je u tijeku, a do sada je objavljeno 160 volumen, a predviđeno je izdavanje 175 volumena 2348 djela ili ulomaka;
od 1942.: francusko izdanje Sources chrétiennes (SC), ed. du Cerf, dvojezični tekstovi. Do sada objavljeno 260 volumena.

Zbirke prijevoda na Hrvatski jezik

Izbor iz starokršćanske književnosti, antologijska zbirka koju su priredili K. Rac – Fr. Lesman, Zagreb 1917.
Izazov starih florilegij otačkih tekstova s aktualizirajućim komentarom; priredio T.J.Šagi – Bunić, KS, Zagreb 1972.
Prijevodi s opširnim uvodima izabranih dijela Bazilija, Atanazija, Tertulijana, Grgura iz Nise, Origena, Ambrozija. Ciprijana i Augustina u izdanju “Službe Božje“ iz Splita, “Symposiona“ iz Splita i KS iz Zagreba priredio je M. Mandac.

Literatura

J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993
T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976

Vanjske poveznice

Migne

Migne Patrologia Latina i *Migne Patrologia Greca