Pošip: razlika između inačica

Vino je blistave, slamnato - zlatnožute boje, teško se i gusto ljulja u čaši u kojoj ostavlja gusti trag, visokih [[Alkohol|alkohola]] (13-14,5 %) , punog i osebujnog [[okus]]a sa svojstvenom [[Aroma|aromom]] suhih [[marelica]] i [[smokva|smokava]]. Radi umjerenih [[kiselina]] savršeno pristaje uz sva jela od [[ribe]], [[Školjkaši|školjaka]] i bijelog mesa. Najbolje je kada je servirano na 12-14 [[°C]].

 

O podrijetlu ove sorte dugo je postojalo više hipoteza. Najčešće se tvrdilo da su ga davno, za potrebe „prve“ obnove vinograda [[korčula]]nski pomorci sa Istoka donijeli na svoj otok. Ovu hipotezu su potvrđivala i ispitivanja koja su pokazala da Pošip po svojim morfološkim karakteristikama pripada ekološko-geografskoj skupini ''Conv. Occidentalis''. No tek su najnovija DNK ispitivanja otkrila da je ta „orijentalna“ morfološka svojstva Pošip samo naslijedio, a da je on uistinu pravi i autohtoni Korčulanin.

Dr. Marcel Jelaska, iz Instituta za jadranske kulture-Split, koji je istraživao porijeklo Pošipa, [[1965.]]-[[1967.]] piše da se za kultivar Pošip pročulo u drugoj polovici [[19. stoljeće|19. stoljeća]], što potvrđuju i arhive starih korčulanskih obitelji gdje se prvi put spominje vino Pošip berbe [[1880.]] Dr. Jelaska te [[1967.]] godine, zapisuje i događaj koji se zbio ne tako davno, prije dvije ili najviše tri „težačke“ generacije. Glavni akter težak Marin Tomašić Barbaca pok. Marina zvan Caparin iz Smokvice, sijekući šumu u kanjonu Stiniva, pronašao je samoniklu lozu u šumi koja ga je zainteresirala svojim izvrsnim okusom i neuobičajenom aromom. Porezao je njene prutiće i zasadio ih u svoj obližnji vinograd na predjelu „Punta-Sutvara“ (jugoistočni dio Smokvice uz samu granicu sa Čarom). Kroz određeni broj godina množio je trsove u svom vinogradu, a davao ih je i drugim vinogradarima iz Smokvice i Čare, ili su ih oni sami, uvidjevši njene odlične karakteristike, uzimali. Još su [[1967.]] godine, kad je Jelaska napisao citirani tekst postojali matični (prvo posađeni) trsovi Pošipa na vlastitom korijenu kao svjedoci svojega porijekla, koji su se održali zahvaljujući pjeskovitom tlu, koji nije mogla poharati filoksera, sve dok ta usmena predaja nije zapisana.

Pošip se do tada sadio izmiješan sa ostalim sortama, a uglavnom ga se bralo i miješalo sa ostalim bijelim sortama. Naravno samo ono što bi od njega ostalo, zbog rane zriobe napadale su ga [[ptice]], [[ose]] i ostali [[kukci]], a zbog izvrsnog okusa i visokog sladora „pustošili“ bi ga i ljudi, a čak i danas Pošip se prodaje na tržnicama kao stolno grožđe ili zobatica.

Netko od smokviških vinogradara je isprobao dobiti manju količinu vina, ali samo od grožđa Pošip i priča je krenula. U Smokvicu stižu stručnjaci iz splitskog Instituta za jadranske kulture, agronom Marcel Jelaska i enolog Ljubo Rumora, nekoliko godina rade se ispitivanja, pokusi, traže se najbolji položaji, najbolji omjeri, i priprema se zaštita kontroliranog podrijetla. Konačno, [[1967.]] godine Pošip berbe [[1965.]] zaštićen je kao prvo vrhunsko bijelo vino sa područja tadašnje Jugoslavije. Od tadašnje „manjinske“ sorte, danas je na području Smokvice, kao i Čare, prema nekim procjenama zastupljen između 85 do 95%.

 

Postoje dvije, jednako vjerodostojne, priče o tome kako je Pošip dobio ime, jedna kaže da je to zbog izdužene šiljate bobice koja je nalik na „šip“ (lokalni naziv za šiljatu stranu mašklina ili krampa). Druga priča govori da je naš junak Marin pronašao tu „čudnovatu“ lozu razvijenih prutova na šipku ili kako bi se to u Smokvici reklo, raste „po šipak“, te je prema usmenoj predaji nazvan „pošipak“, kasnije tijekom vremena došlo je do racionalizacije, zadnji slog je otpao i ostao je samo Pošip.

Sinonimi: Pošip veliki

 

 

Sve do prije pedesetak godina Pošip se smatrao tek sporednom, lokalno važnom sortom. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se radi o relativno mladoj sorti koja se širila isključivo po matičnom otoku. Od početaka njezinog uzgoja kakvoća joj nije bila upitna, no tek u posljednje vrijeme biva prepoznata i šire. Mnoge dobre karakteristike (visok rodni potencijal, rano dozrijevanje, visoka kakvoća mošta i vina) omogućuju ovoj sorti širenje i u ostala dalmatinska vinogorja.

Vina su obično jaka, puna, boje „starog zlata“. Sortna aroma je ugodna i prepoznatljiva, a intenzitet jako varira između različitih položaja i godina berbe. Pravilnim odabirom termina berbe moguće je postići sklad alkohola i kiselina, te dobiti svježe i harmonično vino koje bi svojom originalnošću opravdalo glas ponajboljeg bijelog vina regije Primorska Hrvatska redovito lijepih kiselina.

Spoznaja da je Pošip autohtona hrvatska sorta, uistinu je povijesno otkriće, naročito za otok Korčulu, ali i za ukupno vinogradarstvo i vinarstvo Hrvatske. Dok za većinu sorata u rubrici „porijeklo“ stoji širi geografski pojam ili što nije rijetkost piše „nepoznato“, Pošipu je poznato ne samo ime osobe koja ga je prva pronašla, već se u stotinjak kvadrata zna točna lokacija gdje je u Hrvatskoj, na otoku Korčuli, u malom mjestu Smokvici uz samu granicu sa Čarom, pronađen. To otkriće, do sada ništa ili malo valorizirano, trebao bi biti znak za početak nove epohe Pošipove kratkotrajne povijesti.

 

== Vanjske poveznice ==

*[http://www.posip.hr/ Vinarija SMOKVICA PZ Jedinstvo]

 

{{Mali podrum}}