Šibenska molitva: razlika između inačica

'''Šibenska molitva''' jedan je od prvih poznatih hrvatskih latiničkih jezičnih i književnih spomenika, a godinama je smatrana i najstarijim. Prvenstvo je, međutim, pripalo zadarskom [[Red i zakon od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika|Redu i zakonu]] iz [[1345.]] godine, ali kao tekst nadahnute pjesničke inspiracije, koji ulazi u sve antologije starijega hrvatskog pjesništva, Šibenska molitva i dalje među tim najstarijim latiničkim spomenicima drži prvenstvo. Pronađena je u rukopisnoj knjižnici latinaškoga šibenskoga Samostana sv. Frane, a poznata je od [[1911.]] godine, kada su je opat samostana Joso Milošević i poznati jezikoslovac [[Ivan Milčetić]] objavili u 33. knjizi "Starina" [[JAZU]].

 

Po svom sadržaju Šibenska molitva spada u red hvalospjeva [[Majka Božja|Majci Božjoj]]. U njezinoj su formi mnogi istraživači vidjeli utjecaj javno izvođenih [[Italija|talijanskih]] predlauretanskih litanijskih lauda, tražeći joj uporno talijanski ili [[latinski]] izvor, koji nikad nije pronađen. Kao molitveni tekst duboke lirske emotivnosti, iskrene vjerske nadahnutosti i poetske obojenosti ona je prije individualni ostvaraj namijenjen osobnoj upotrebi negoli javnom izvođenju. Tome se, uostalom, protivi čitav drugi dio molitve, koji se svojim sadržajem naslanja na vjerovanja (i Nicejsko-carigradsko i Apostolsko) i zapravo je njihov refleksivni teološki komentar, utkan u [[Molitva|molitvu]] Djevi Mariji, kao majci Božjega Sina, i u izravno obraćanje Božjemu Sinu, a svojom izrazito proznom formom nikako nije pogodan za javno izvođenje.

 

 

Po jezičnim se odlikama (srednjodalmatinska [[Čakavsko narječje|čakavština]] ikavsko-ekavskoga tipa s prevagom ikavizama, uz određenu književnojezičnu nadgradnju) postanak Šibenske molitve može locirati u grad [[Šibenik]] ili njegovu najbližu okolicu.

 

== Literatura ==