Stranka prava: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Donatusova rečenica
Kubura (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Redak 138:
Starčevićevom smrću (1896.), previranja u pravaškom pokretu, koja su ga slabila, samo su se produbila. Sve struje pozivale su se na Starčevića, ali jedni su izlaz vidjeli u čvršćem povezivanju s [[Beč]]om, radikalizirajući odnos prema Srbima u Hrvatskoj, a drugi su tražili povezivanje s [[Južni Slaveni|Južnim Slavenima]], gledajući u Austro-Ugarskoj najvećeg neprijatelja.
 
Devedesetih godina Stranka prava, ujedinjena u stalnu izbornu koaliciju s [[obzoraši|Neovisnom narodnom strankom]] (obzoraši, prema listu ''Obzor''; odvojili su se od Narodne stranke zbog njezina mađaronskog zaokreta), kreće korak dalje od isključive državnopravne politike. Na izborima [[1897.]] izabrana su svega dva zastupnika Čiste stranke prava – Frank i Mile Starčević, dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Zaslugom [[Napredna omladina|Napredne omladine]], koalicija domovinaša i obzoraša konstituirala se je u siječnju [[1902.]] kao jedna stranka, nazvana '''[[Hrvatska opozicija]]'''. Želeći zbiti redove i jedinstveno nastupiti protiv bana Khuena i promađarskog režima, novoj stranci se priključuje i Čista stranka prava, zajedno s dalmatinskim i istarskim pravašima, u siječnju 1903., a nova stranka se je nazvala '''[[Hrvatska stranka prava (1903.)|Hrvatska stranka prava]]'''.<ref>Matković, Stjepan: "Političke borbe i prijepori: Čista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu", [[Časopis za suvremenu povijest]], 37 (2005.), str. 613</ref> Kao program uzet je već postojeći program iz 1894.<ref>[[Tihomir Cipek, Tihomir]] [[Stjepan Matković Stjepan]]: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.–1914., Zagreb, 2006., str. 464</ref>
 
Uslijed općeg nezadovoljstva i sve većeg, poglavito financijskoga mađarskog pritiska dolazi do tzv. narodnog pokreta 1903. godine. Zbog nepovećavanja proračuna punih šest godina i drugih problema, u Zagrebu se je okupila javna skupština, tražeći odlazak bana. Istodobno je zabranjeno djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane izvan Zagreba, pa je nezadovoljstvo ubrzo izišlo na vidjelo. Došlo je do demonstracija i otvorene pobune diljem Banske Hrvatske. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio, nakon čega je ban bio prisiljen odstupiti.