Arnold Schönberg: razlika između inačica

Ljeto godine [[1908.]], tijekom kojeg ga je supruga Mathilde (samo na nekoliko mjeseci) ostavila za mladog austrijskog slikara [[Richard Gerstl|Richarda Gerstla]], predstavljalo je veliki preokret u Schönbergovom stvaranju. Tijekom odsutstva svoje supruge skladao je ''Du lehnest wider eine Silberweide'', 13. pjesmu iz ciklusa ''15 pjesama iz knjige o visećim vrtovima'' i svoje prvo djelo koje nije imalo nikakve veze s ključem.<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 96)</ref> Te iste godine dovršava i jedno od svojih najrevolucionarnijih djela, [[Gudački kvarteti (Schönberg)|2. gudački kvartet]]{{nemam razdvojbu}}, čija prva dva pokreta, iako kromatska u boji, koriste tradicionalne ključeve, a zadnja dva, pjesme koje je napisao njemački pjesnik [[Stefan George]], uvelike smanjuju veze sa tradicionalnom tonalnošću (no, sva četiri pokreta završavaju tonskim akordima, a samo dijelo nije skroz atonalno), i, za razliku od dotadašnje prakse u gudačkim kvartetima, sadrži dio koji izvodi glas [[sopran]].

 

 

Još jedno važno djelo iz Schönbergova atonalnog perioda je utjecajni ''[[Pierrot Lunaire]]'', op. 12, iz [[1912]]., ciklus ekspresionističkih pjesama prevedenih s francuskog na njemački, čiji je originalni autor [[Albert Giraud]]. Koristeći tehniku [[Sprechstimme]]a, djelo spaja pjevačicu s malim ansamblom od pet glazbenika. Ansambl, koji je danas najčešće zove [[Pierrot ansambl|Pierrot ansamblom]], uključuje dionice za [[flauta|flautu]] i [[pikolo]], [[klarinet]] i [[bas klarinet]], [[violina|violinu]] i [[viola|violu]], [[violončelo|violončela]], [[klavir]]a i pjevača čija dionica sadrži i govorne dijelove. U današnje vrijeme, neki skladatelji u ansambl dodaju udaraljke, koje često zamjenjuju pjevača.

Nakon početnih problema, Schönberg je počeo dobivati naklonost publike, s djelima kao što su ''[[Pelleas und Melisande]]'' koja je premijerno izvedena [[1907.]] u [[Berlin]]u, a naklonost je ponajviše stekao nakon austrijske premijere njegovog djela ''[[Gurre-Lieder]]'' održane [[13. veljače]] [[1913.]], koje je dobilo ovaciju koja je trajala 15 minuta, a sam Schönberg i lovorovu krunu.<ref>(Rosen 1996., str. 4)</ref><ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 184)</ref> No, većina njegovih djela nije dobro prihvaćena. Njegova 1. komorna simfonija je [[1907.]] imala premijeru. Publika je bila malobrojna, a njezina reakcija ravnodušna. No, kada je [[31. ožujka]] [[1913]]. ponovo izvedena uz djela [[Alban Berg|Albana Berga]], [[Anton Webern|Antona Weberna]] i [[Alexander von Zemlinsky|Alexandra von Zemlinskog]], bolje je prihvaćena, iako ne kao djela autora koji su se još izvodili. Kasnije tijekom koncerta, tijekom izvedbe Bergovog djela ''Altenberg Lieder'', izbila je tučnjava nakon što je Schönberg prekinuo izvedbu da bi objavio da će policija ukloniti sve one koji budu stvarali probleme tijekom koncerta.<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 185)</ref> Mahlerov ''Kindertotenlieder'', djelo koje je trebalo završiti koncert, otkazano je nakon što je jedan policajac pozvan.<ref>(Rosen 1996., str. 5)</ref> Schönbergova glazba nakon [[1908.]] odmara se od tonalnosti, što je uvelike polariziralo odnose prema njoj: njegovi učenici i sljedbenici vidjeli su ga kao jednu od najvažnijih karika u glazbi, dok su kritičari mrzili njegova djela.

 

 

Schönberg je bio izuzetno težak čovjek i s njim se teško sprijateljavalo. U jednom od svojih pisma, napisao je: