Teorija relativnosti: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Uklonjena promjena suradnika Luna Lovegood, vraćeno na zadnju inačicu suradnika GedawyBot |
|||
Redak 1:
[[Datoteka:Albert Einstein 1979 USSR Stamp.jpg|mini|250px|<math>E=mc^2</math>]]
[[Albert Einstein]]ova '''teorija relativnosti ''' sastoji se od dvije znanstvene teorije na području [[fizika|fizike]]: [[posebna relativnost|posebne relativnosti]] i [[opća relativnost|opće relativnosti]]. Ove su teorije osmišljene kako bi objasnile činjenicu da se elektromagnetski valovi ne pokoravaju [[Newtonovi zakoni gibanja|Newtonovim zakonima gibanja]]. Elektromagnetski valovi gibaju se konstantnom brzinom, nezavisno od kretanja promatrača. Osnovna ideja obje teorije je da će dva promatrača, koji se nalaze u međusobno relativnom gibanju (tj. gibanju jedan u odnosu na drugoga), izmjeriti različite vremenske i prostorne intervale za iste događaje, ali da će fizikalni zakoni obojici izgledati jednako.
==Teorija relativnosti po M.P.Arvešu==
„Tko želi biti otvoren za ideje izložene u ovo ogledu mora biti makar načelno spreman odreći se o v i s n o s t i od dosad stečenih stavova i mišljenja i prepustiti se avanturi otkrivanja novog, kamo god ga to novo dovelo. Unaprijed priznajem: možda ništa nije tako teško kao mijenjati vlastiti misaoni sustav. Pa iako je tako, možda se upravo u toj promjeni krije istinska nada ljudskoga roda.“ (Slažem se, ma tko ovo rekao).
Oni koji zastupaju teoriju da bi zamah leptirovih krila mogao izazvati uragan, svjesno obmanjuju javnost, budući da nikada ni jedan leptir nije izazvao uragan mahanjem svojih krila, niti će ga ikad izazvati. Ali, postoje stvari koje zovemo okidačima ili otponcima. Te stvari (otponci) nikad po sebi ne izazivaju pojave poput uragana, eksplozije atomske bombe, tsunamija i sl. Ali, ako je atomska bomba već napravljena, onda ju, naravno, može aktivirati i običini poziv s običnog mobitela, ali to ne znači da je pozv s mobitela uzročnik razorne moći atomske bombe.
Negdje sam pročitao priču zašto je došlo do Prvog svjetskog rata. Priča naravno govori o atentatu koji je, na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda, izvršio predstavnik organizacije Mlada Bosna Gavrilo Princip. Ali, prema toj priči, do atentata nikad ne bi došlo, pa ni do Prvog svjetskog rata, da vozač automobila, u kojem se vozio Ferdinand, nije pogriješio i s ceste uz Miljacku skrenuo u jednu sporednu ulicu i Ferdinanda dovezao ravno pred atentatora Gavrila Principa. Tko ima vjere da vjeruje – neka vjeruje. Niti uragan niti ratovi ne nastaju zbog zamaha leptirovih krila ili pogreške nekog vozača. Da bi se greška nekog vozača pretvorila u svjetski rat, potrebno je puno više od skretanja u sporednu ulicu. Ali, kada je u narodu sve spremno za rat, kao što su krajevi uz more ljeti spremni za požare, onda i najmanja iskra može dovesti do katastrofe.
Nešto slično dogodilo se i u Einsteinovu životu. Jedan mali, naizgled nevažan događaj, na njega je izvršio takav utjecaj da je u njemu proizveo lavinu razmišljanja iz kojih se rodilo ono što danas zovemo teorijom relativnosti.
Bila je godina 1887. Dva američka znanstvenika, Albert Michelson i Edward Morley nastojali su, u dobro zamišljenu eksperimentu, izmjeriti brzinu svjetlosti. Pri tom su, s obzirom na činjenicu gibanja Zemlje kroz eter, očekivali da izmjerena brzina svjetlosti ne može i neće biti ista u smjeru gibanja Zemlje prema izvoru svjetlosti, kao ona izmjerena okomito na taj smjer.
Međutim, iako su brzinu svjetlosti mjerili tijekom cijele jedne godine, uvijek su mjerili istu brzinu svjetlosti, bez obzira mjerili ju u smjeru gibanja Zemlje ili okomito na taj smjer. S obzirom, dakle, da se nisu ispunila njihova očekivanja i predviđanja o različitoj brzini svjetlosti, bili su veoma razočarani rezultatima svoga mjerenja.
A onda je uskočio Einstein. Mjesto da je zaključio da se u ovom eksperimentu radilo o pogrešnim očekivanjima eksperimentatora, on je izveo najapsurdniji mogući zaključak, a taj je: da se svjetlost ne obazire na brzinu i smjer gibanja mjeritelja, nego da na neki način, na neki misteriozan način sili mjeritelje da uvijek moraju mjeriti istu brzinu svjetlosti u odnosu na sebe, bez obzira kojom se brzinom sami kretali. A to je značilo da je brzina svjetlosti uvjek ista bez obzira na stanje gibanja referentnih promatrača, mjeritelja ili koordinatnih sustava, što nije slučaj kod drugih brzina, nego samo kod brzine svjetlosti. Kada bih mogao, rado bih raspisao natječaj s velikom novčanom nagradom onomu tko bi u znanosti otkrio išta besmislenije ili „bezveznije“ od ovog Einsteinova zaključaka. Ovaj njegov zaključak toliko je evidentno apsurdan, da čovjeka obuzme stid ili sram pred potrebom da tu apsurdnost treba nekomu dokazivati. Ali, mjesto da su svi zgroženi s apsurdnošću ovakva Einsteinova postulata, već se više od sto godina znanstvenici natječu tko će veće poštovanje i divljenje iskazati Einsteinovoj genijalnosti s kojom je „otkrio i dokazao“ apsolutnost brzine svjetlosti bez obzira na sva druga gibanja.
Da paradoks bude veći, upravo je Einstein cijelog svog života uporno ponavljao da su sve brzine u svemiru po svojoj naravi relativne. A to znači, kada kažemo da nešto juri brzinom 100 km/s, uvijek moramo reći u odnosu na što juri 100 km/s. Mi danas znamo da se Zemlja oko Sunca giba brzinom od oko 30 km/s, a to znači da se tom brzinom gibaju i svi predmeti na Zemlji, pa i mi. Pitanje je samo u odnosu prema čemu se gibamo tom brzinom?
Kako bih makar donekle predočio apsurdnost logike s pomoću koje suvremeni znanstvenici dokazuju ispravnost Einsteinovih izvoda i zaključaka, spmenut ću samo jedan detalj iz knjige „Tkivo svemira“ od Briana Greena, koga danas drže novim Stephenom Hawkingom – samo boljim, s pomoću kojeg autor dokazuje Einsteinovu dalekovidnost i genijalnost. Na pitanje zašto su Michelsno i Morley s pravom očekivali da će brzina svjetlosti u smjeru gibanja Zemlje biti veća od brzine okomito na taj smjer, on odgovara sljedećom usporedbom: „Ako plivate kroz vodu prema dolazećem valu, val vam se b r ž e približava; ako plivate udaljavajući se od vala, on vam se približava s p o r i j e . Slično tome, ako se gibate kroz pretpostavljeni eter prema svjetlosnom valu ili ako se udaljavate od njega, svjetlosni val bi po istoj logici trebao biti b r ž i ili s p o r i j ...(ovisno o smjeru gibanja plivača – moja primjedba)“. No, 1887. godine, kada su Albert Michelson i Edward Morley mjerili brzinu svjetlosti, uvjek iznova su dobivali posve istu brzinu svjetlosti bez obzira na svoje vlastito gibanje sa Zemljom i na gibanje izvora svjetlosti. Da bi se to objasnilo, smišljalo se najrazličitije argumente, ali se do jasnog objašnjenja nije došlo sve do Einsteinova revolucionarna uvida“.
Kada običan, normalan čovjek čita ovaj tekst, teško će u njemu zapaziti logičku pogrešku u zaključivanju. Problem je, međutim, u tome što i oni, koji pišu ovakve tekstove, ni sami ne uviđaju da su pogriješili i u čemu su pogriješili, pa kad onda na toj pogrešci grade kule u zraku ili teorije relativnosti, ne treba čuditi što je sve ispalo krivo i bezsmisleno, budući da je bilo krivo već na samom startu.
Prisjetimo se Brianova argumenta: „Ako plivate kroz vodu prema dolazećem valu, val vam se b r ž e približava; ako plivate udaljavajući se od vala, on vam se približava s p o r i j e.“ Iako nam se čini da shvaćamo i razumijemo što je autor htio reći, ono što je rekao notorna je glupost. A rekao je da će nam se dolazeći val približavati b r ž e ako mu plivamo u susret, a s p o r i j e ako se pokušavamo udaljiti. Na prvi pogled, tvrdnja se čini u redu, iako je potpuno pogrešna. Gdje je grška? Greška je u zamjeni teza. Mjesto da kaže da će val do plivača, koji pliva prema valu, doći p r i j e, a do plivača od vala k a s n i j e, on zaključuje da će se val plivaču, koji pliva prema njemu, približivati b r ž e, a onomu koji pliva od njega s p o r i j e. Naime, to bi onda značilo da bi brzina približivanja vala ovisila o smjeru plivanja plivača, a to je apsurd. Kao što znamo, valovi se gibaju istom brzinom, a to znači da na njihovu brzinu ne utječu gibanja referentnih sustava.
Prema tome, glavni razlog pogrešnosti očekivanja eksperimentatora i ostalih „smislova“ bio je taj što niti mjeritalji, niti njihovi instrumenti ni na koji način ne mogu izravno ni zapaziti, a kamoli mjeriti brzinu gibanja vlastitia koordinatnog sustava. Što to znači?
Ako brzinu svjetlosti mjerimo unutar vlastita koordinatnog sustava (Zemlje), a još uvijek ju možemo mjeriti samo unutar njega, naravno da će izmjerena brzina svjetlosti biti uvijek ista u istim uvjetima, budući da gibanje Zemlje ni na koji način ne utječe na mjerenje brzine svjetlosti, jer to gibanje naši instrumenti uopće ne registriraju. Upravo je to razlog zašto izmjerena brzina svjetlosti unutar koordinatnog sustava Zemlje mora biti uvjek ista i zašto su eksperimentatori pogriješili u svojim očekivanjima. U tom smislu, nisu bila pogrešna samo očekivanja, nego svi zakljčci izvedeni iz tih očekivanja. A neki od njih bili su Einsteinovi zaključci, osobito onaj da će svjetlost, pored svakog referentnog sustava, projuriti istom brzinom c = 300 000 km/s, bez obzira na stanje i brzinu gibanja tih referentnih sustava, što je apsurd nad apsurdima. Istini za ljubav treba reći da i oni, koji se dive Einsteinovu geniju, shvaćaju da s ovim postulatom nešto nije u redu, da se ne slaže sa zakonima mišljenja zdrava razuma, ali, mjesto da Einsteinov postulat nazovu pravim imenom – besmislicom, apsurdom, oni govore o apsurdnosti tzv. zdrava razuma, a o tobožnjoj paradoksalnosti Einsteinova postulata. Uostalom, što bi značilo i što bi bilo kad bi Einstein imao pravo?
Kada kažemo da nešto juri nekom brzinom, uvjek se moramo upitati u odnosu na što juri tom brzinom? Ako na pr. vlak juri 100 km/h, onda želimo reći da će vlak, jureći tom brzinom u trajanju od jednog sata, prevaliti put ili razdaljinu od 100 km. To, naravno, ujedno znači da će pored svih fiksnih točaka na pružnom nasipu, a to znači točaka u mirovanju, juriti brzinom od 100 km/h. Međutim, ako bi na istom pružnom nasipu postojale dvije paralelne željezničke pruge i ako bi se njima usporedno vozila dva vlaka u istom smjeru i istom brzinom, oba bi pored fiksnih referentnih točaka na pružnom nasipu jurila brzinom od 100 km/h, ali bi u međusobnu odnosu jurili nultom brzinom, jer bi jedan prema drugom stalno zadržavali isti položaj. To je evidentno tako. I bilo bi tako sa svim drugim brzinama, osim kad bi vlakovi, po Einsteinovoj teoriji, jurili brzinom svjetlosti. Kada bi, naime, jurili brzinom svjetlosti c = 300 000 km/s, po Einsteinovoj teoriji oni više ne bi mirovali jedan prema drugome, nego bi i u međusobnu odnosu svaki od njih morao projuriti pored onog drugog brzinom 300 000 km/s, a to znači da bi lijevi vlak u samo jednoj sekundi odmakao desnom 300 000 km, ali bi zato, budući i da isto pravilo vrijedi i za desni vlak, on također samo u jednoj sekundi odmakao lijevom 300 000 km. Iako bi pametan svijet rekao da ovakvu glupost ni pas s maslom ne bi progutao, već punih sto godina najeminentniji znanstvenici ne prestaju puniti police s knjigama koje se ne mogu dovoljno nadiviti Einsteinovoj jedinstvenosti i genijalnosti. Kada čovjek uvidi i shvati u čemu je problem svih ti znanstvenih mudraca, ne može ovu priču ne usporediti s Andersenovom pričom „Car je gol“. Iako je car gol, da ne može biti golcatiji, njegovi podanici, upravo zato jer su podanici, ne usuđuju se vidjeti carevu golotinju pa ju tobože i ne vide, nego se naprotiv ne mogu dovoljno nadiviti njegovu novu ruhu koje mu pristaje kao saliveno itd. Ipak, našlo se tu i jedno dijete, koje nije bilo opterećeno podaništvom drugih dvorana, i stoga se u čudu pita: Zašto je car gol?
Kada je Arveš u svojoj knjizi upitao: „Zašto je car gol?“, odnosno kada je ustvrdio da je Einstenova teorija relativnosti najapsurdnija teorija koja se ikada pojavila u znanosti, jedan je bijesni čitatelj zatražio uhićenje Arveša, spaljivanje knjige skupa s knjižnicom i zatiranje Arvešova imena iz svih registara, samo zato što se „bahato“ usudio tvrditi da je car gol, da je carevo novo ruho tek fantazmagorija koja nema nikakve veze sa stvarnošću, a kamoli da bude najgenijalnija teorija.
Ovdje mi pada na pamet jedna mitska kozmologija prema kojoj bi Zemlja bila ploča ili tijelo, koje, na svojim leđima, nosi jedna kornjača. Na upit, što nosi kornjaču, odgovor je glasio druga kornjača i tako do u beskraj. Dok promišlja o Einsteinovoj teoriji relativnosti, Arveš ne može a da ne otkrije sličnost s Einsteinovom teorijom. Kao što, po spomenutoj teoriji, Zemlja počiva na leđima kornjače, a ova na leđima druge kornjače, na sličan način i Einsteinova teorija počiva na leđima apsurdna postulata da svjetlost mora imati istu brzinu bez obzira na brzinu gibanja mjeritelja i referentnih tjela. Pošto je ovaj prvi postulat potpuno besmislen, Einstein nije imao drugog izbora nego da prvi postulat podupre s novim „kornjačama“, ili s novim postulatima jednako besmislenim kao onaj prvi.
Prije nego izložim piramidu njegovih postulata, upitajmo se što je uopće brzina? Brzina je prijeđeni put podijeljen s vremenom. Ako jedan plivač pliva prema dolazećem valu, a drugi od vala, naravno da će val do prvog plivača doći p r i j e nego do drugog. Zašto? Zato jer ga od prvog plivača dijeli manja razdaljina nego od drugog, a ne zato jer bi val ubrzavao ili usporavao ovisno o smjeru ili brzini gibanja plivača. Stoga, kada val prvo stigne do prvog plivača, ne zanči da se val prvom plivaču približio brže (većom brzinom), nego mu je trebalo manje vremena za taj put. Što je onda zbunilo Einsteina?
Zbunila ga je matematika. Ako, naime, netom opisani proces pretvorimo u jednadžbu u kojoj pod svaku cijenu moramo brzinu svjetlosti održavati nepromjenjivom, uvijek jednakom, onda se po matematičkoj logici javlja nužnost da se vrijeme i prostor moraju, ovisno o okolnostima, mijenjati u promjenjive veličine – varijable. Naravno, samo matematički, budući da vrijeme i prostor nisu nikakvi fizikalni entiteti koji bi se mogli mijenjati u objektivnom, stvarnom smislu, jer i ne postoje u tom smislu, nego su tek apstrakcije koje kao pojmovi postoje u našoj glavi i nigdje više. Prema tome, ako se matematičke veličine vremena i prostora mogu mijenjati u jednadžbama, to na znači da su i u stvarnosti moguće mijene vremena i prostora kao fizikalnih entiteta. A upravo na toj mogućnosti počiva Einsteinova teorija relativnosti. Kako?
Zamislimo tri pokretne vrpce preko kojih je na jednom mjestu povučena crta i koje bi se, kada budu pokrenute, trebale gibati različitim brzinama, a donekle i smjerovima. Neka crta na srednjoj traci predstavlja zaku svjetlosti, a to znači da bi, kada se traka pokrene, trebala juriti naprjed brzinom svjetlosti. Neka crta na desnoj traci predstavlja promatrača, mjeritelja brzine, koji će se gibati u istom smjeru kao i svjetlost, ali brzonom od samo 100 000 km/s. Neka crta na lijevoj traci predstavlja drugog mjeritelja koji će se gibati istom brzonom kao i prvi mjeritelj, ali u supronom smjeru od njega i svjetlosti. Pitanje glasi na kojoj će se međusobnoj udaljenosti naći akteri ove priče jednu sekundu nakon pokretanja traka? S obzirom da crta na srednjoj traci označava svjetlost ona če se, nakon jedne sekunde jurenja, naći u točki koja je 300 000 km udaljena od njezine startne točke. Što se tiče desnog promatrača on će se naći u točki koja je 100 000 km udaljena od svoje startne točke, i ujedno 200 000 km udaljena od točke koju je dosegla svjetlost. A lijevi promatrač? Pošto se on gibao u suprotnom smjeru od svjetlosti, on će se naći u točki 100 000 km udaljenoj od svog startnog položaja, a od točke, koju je dosegnula svjetlost, bit će udaljen 400 000 km. Naravno, sve će se to zbiti u samo jednoj sekundi. Ali, ako na ovu situaciju primijenimo matematiku, što imamo? Imamo situaciju da je u istom vremenskom intervalu od jedne sekunde između desnog mjeritelja i svjetlosti nastao razmak od 200 000 km, a između lijevog mjeritelja i svjetlosti nastao razmak od 400 000 km.
Za brzinu smo rekli da je prijeđeni put podijeljen s vremenom. A što je onda vrijeme? Ako je brzina prijeđeni put podijeljen s vremenom, vrijeme je prijeđeni put podijeljen s brzinom. U prvom slučaju razdaljina između svjetlosti i desnog referentnog mjeritelja, nakon jedne sekunde jurenja, iznosi 200 000 km. Pošto svjetlost, po Einsteinu, uvjek mora imati istu brzinu, da bismo izračunali potrebno vrijeme moramo razdaljinu od 200 000 km podjeliti s 300 000 km. Rezultat, koji ćemo dobiti iznosi 0,666... sekunde. Kada, međutim, razdaljinu između drugog mjeritelja i svjetlosti, koja iznosi 400 000 km podijelimo s brzinom svjetlosti, dobijemo rezultat prema kojemu u ovom slučaju vrijeme ima vrijednost 1,333... Što to znači gledano matematički? Znači da ako je u jednadžbi brzina svjetlosti uvjek konstantna veličina, a razdaljina (prijeđeni put – prostor) varijabilna veličina, onda i vrijeme mora biti promjenjiva veličina, a to znači varijabla. Polazeći od ove matematičke mogućnosti i izvedbe, Einstein je matematički potencijal vremena pretvorio u zbiljski, i od Newtonova apsolutnog prostora i vremena i prostor i vrijeme učinio relativnim, promjenjivim veličinama, ali više ne kao matematičkim, nego kao zbiljskim veličinama.
Kada bismo ove Einsteinove bravure promatrali kao dječju igru, sve bi štimalo kako treba. Ali, ako to shvatimo ozbiljno, sve postaje ludo da ne može biti luđe.
Po Arvešu, naime, i Newton i Einstein napravili su istu bitnu pogrešku, samo dijametralno suprotnu: Newton je prostor i vrijeme držao apsolutnim, stabilnim, uvijek istim i nepromjenjivim veličinama ili stvarnostima, a Einstein promjenjivim veličinama i stvarnostima – varijablama. Obojica su napravili samo jednu grešku, ali bitnu i odsudnu: Prostor i vrijeme su doživljavali kao neke fizikalne entitete, dok su oni samo apstrakcije, pojmovi ili izmišljene veličine i stvarnosti koje postoje samo u našim glavam i nigdje više. Stoga pričati o prostru i vremenu kao nečemu što ima fizikalna svojstva, što se može rastezati i sažimati, širiti i sužavati, uvrćati i zakrivljivati itd. nije ništa drugo nego obična fantazmagorija kojoj je mjesto u mitovima i bajkama, dječjim pričama, a ne u fizici i ozbiljnoj znanosti.
Naravno, bilo bi pretenciozno i preuzetno kada bih ovdje ulazio u sve prigovore koje Arveš predbacuje Einsteinovoj teoriji relativnosti. Koga zanima više neka potraži knjigu „Znanost u banani“ na adresi http://www.shopmybook.com/hr/searchfunction?search=znanost%20u%20banani . Ovdje sam iznio samo Arvešov bitni prigovor. Ako je Arveš na pravom putu, a čini se da jest, onda je uistinu prava bruka što smo dozvolili Einsteinu da nas više od sto godina vuče za nos, da mu se još uvjek divimo kao čudesnu i jedinstvenu genijalcu, lumenu, iako se više radi o zbunjenu filozofu koji se dao uhvatiti u vlastite zamke, za koje nema drugog rješenja nego njihovo presjecanje poput gordijskog čvora.
Zanimljivo je da je upravo matematika zavela Einsteina na krivi trag, iako je jednom, ni manje ni više, rekao upravo sljedeće: „U onoj mjeri u kojoj se matematički zakoni odnose na stvarnost, oni nisu sigurni; a u mjeri u kojoj su sigurni, ne odnose se na stvarnost“. Drugim rječima matematika, kao eventualni izvor spoznaja, nema nikakve veze sa stvarnošću kao izvor spoznaja o stvarnosti. Također je zanimljivo da je istu misao, samo drugim riječima, iznio i Werner Heisenberg: „Nema smisla pitati, kaže on, na što se odnose jednadžbe matematičke fizike. One se ne odnose ni na što drugo osim na same sebe.“
Na žalost, čini se da se suvremeni znanstvenici sve više odalečuju od stvarne zbilje, a sve više okreću virtualnoj zbilji iz koje pokušavaju crpiti svoje spoznaje o svemiru. Tipičan primjer te vrste je nova uloga matematike u znanosti. Matematika je nekada bila isključivo jezik u kojem su se lapidarno mogle izraziti već spoznate prirodne činjenice i spoznati prirodni zakoni. Kada je Newton napiso F = ma, to je bio jezgrovit matematički opis činjenice da je akceleracija proporcionalna sili, odnosno da je sila umnožak mase i akceleracije.
Danas, međutim, matematika više nije samo sredstvo za opis spoznatih zakona, nego se sama nametnula kao izvor naših spoznaja. Mjesto da znanstvenici prvo nešto otkriju u svemiru, a onda to matematički lapidarno izraze, oni danas sve više svojih spoznaja crpe iz čiste matematike. Zahvaljujući toj činjenici, današnji bitni kriterij nije objektivna, stvarna valjanost pojedinih teorija, nego njihova matematička konzistentnost. A to znači da se dogodio obrat: Mjesto da matematika bude sluškinja fizike i da fizici pruži potreban instrumentarij za precizan i koncizan opis ili prikaz prirodnih fenomena ili zakona, ona se izvrgla u samostalan i samodostatan izvor fizikalnih spoznaja. Što to znači? To znači da suvremeni znanstvenici sve manje istražuju samu prirodu i njezine zakone, a sve se više okreću matematičkim igricamam i matematičkoj logici kao pouzdanu izvoru spoznaja fizikalnih fenomena. U tom smislu, njima je dovoljno da je nešto matematički moguće, da nešto matematiki funkcionira, da bi poslužilo kao pouzdan temelj za oblikovanje teorije.
Tipičan primjer za to je svjedočenje Igora D. Novikova, ruskog fizičara, koji u svojoj knjizi „Rijeka vremena“ doslovce piše ovako: „Bijele sam rupe (antipod crnim rupama – moja primjedba) otkrio 1963. godine putem čiste matematike...“ Na sličan način znanstvenici su se zadovoljili s funkcioniranjem čiste matematike u interpretaciji tzv. elektromagnetnih valova. Zhvaljujući Maxwellovim jednadžbama, više se nitko i ne usuđuje pitati što je to što stvarno titra u elektromagnetnim valovima, i mjesto da prihvate postojanje etera kao tvarne sredine koja titra, oni radije pristaju da im titra vakuum (ništa), nego da se odreknu čiste matematike kao dostatna pravorijeka u prosudbi fizikalnih fenomena.
Pri takvoj zlouporabi matematike znanstvenici redovito zaboravljaju da matematička logika nije uvijek sukladna stvarnosti i da kao takva ne može sama po sebi
biti izvor spoznaja o stvarnosti. I ne samo da nije sukladna stvarnosti, nego “često nudi objektivno potpuno nemoguća rješenja i na taj način sama iz sebe
producira besmislenosti” s kojima se niti što može početi niti iz njih što smisleno zakljkučiti. U tom smislu “matematički dokaz” u fizici ima veoma ograničenu
vrijednost i valjanost što znači da sam po sebi, ukoliko je on baš jedini izvor neke “spoznaje”, u stvarnosti nema nikakve valjanosti niti može pružiti ikakav oslonac u procesu zaključivanja. Što to znači? To znači da matematički izračun da netko mora nekomu isplatiti kamatu od sto kuna ne znači da će mu ovaj taj
iznos platiti.
Primjera za neuvjerljivost i nepouzdanost matematičke logike ima na pretek: od onog da matematički nije moguće dokraja podijeliti broj 10 na tri jednaka
dijela (10/3), a koliko je takvih primjera, do Einsteinovih jednadžba čija rješenja dopuštaju krajnje nemoguća i krajenje međusobno suprotna rješenja.
Na tu pojavu ukazao je 1949. godine Kurt Goedel koga su, zbog njegova upiranja prstom na metematičke galimatijase, prozvali kvariteljem zabave jer je pokazao
da su matematičke igrice ipak samo igrice koje mogu, ali ne moraju, imati ikakve veze sa stvarnošću. U tom smislu je pokazao da naši modeli svemira, koji
počivaju samo na matematičkim temeljima, više sliče “čardacima ni na nebu ni na zemlji”, nego ozbiljno fundiranim konstrukcijama. On je, na taj način, postao
poznat po “vjerovanju da se samodosljednost matematike ne može dokazati”. Po njemu “uvijek će biti aritmetičkih teorema koji se aritmetičkim aksiomima nikad
neće moći dokazati točnim ili netočnim”. Po njemu, dakle, aritmetika jest i bit će nepotpuna za sva vremena, što znači da matematika nije ni blizu pouzdana kako
se vjeruje, nego se klima, klati i popušta u samim temeljima.
Dobar primjer za matematičke nesuvislosti su rješenja Einsteinovih jednadžba: Već sama činjenica da Einsteinove jednadžbe danas nude praktično bezbrojna
rješenja govori nešto samo za sebe. Prema jednom od tih rješenja bilo bi moguće putovanje kroz vrijeme, što između ostalog znači i putovanje u prošlost.
Po Einsteinovoj teoriji vrijeme nije nešto uvijek pravocrtno i uvijek jednoliko. Po njemu, vrijeme nije unaprijed zadan i nepromjenjiv okvir unutar kojeg se
sve zbiva, nego je promjenjiva veličina (varijabla) koja se steže i rasteže, svija i napreže; vrijeme je nešto što je striktno uvjetovano nazočnošću i
ponašanjem energomaterije kao čimbenika koji vrijeme čini ovisnim o okolnostima izvan sebe. Po Einsteinu ono je poput rijeke koja doduše uvijek teče, ali ne
pravocrtno i jednoliko, nego se podešava i prilagođuje terenu kroz koji se probija. Ipak, ta rijeka vremena nikad ne teče “uzvodno” ili unatrag, nego uvijek
“nizvodno” što znači prema budućnosti, a nikad prema prošlosti.
Goedel je, međutim, pokazao da neka rješenja Einsteinovih jednadžba nameću zaključak da se vremenska rijeka da svinuti u krug ili petlju. Zahvaljujući ovom
matematičkom rješenju Einsteinovih jednadžba danas nema skoro nijednog znanstvenika koji, pišući o vremenu, neće pisati i o putovanju kroz vrijeme i to ne samo
kao o zabavnoj mogućnosti, nego ponekad kao skoro realnoj mogućnosti. Za razliku od ovih Einstein je, kad je čuo za ovo rješenje, odbacio mogućnost putovanja
kroz vrijeme kao neozbiljnu pikanteriju, jer nije u skladu s činjenicama. Za razliku od Einsteina, njegovi sljedbenici odgovaraju: Tim gore po činjenice.
Ali ni on, a još manje njegovi sljedbenici, nije odbacio neka druga patološka rješenja svojih jednadžba. Tako se svi oni koji vjeruju da je svemir nastao u
Velikom prasku pozivaju na jedno od takvih patoloških rješenja koje dopušta postojanje tzv. singularnosti iz koje je, u eksploziji, navodno rođen svemir. Neka
druga rješenja njegovih jednadžba “dopuštaju” postojanje crnih rupa, bijelih rupa (zašto ne žutih, zelenih i inih rupa) u svemiru, dopuštaju postojanje tzv.
crvotočina itd. Tko misli da su ove i slične teme nešto usputno u fizici, nešto zabavno, nekakvi izmišljeni začini kojima je cilj da “fiziklalna jela” učine
malo ukusnijima, neka samo uzme u ruke bilo koju knjigu suvremenog znasatvenika, po mogućnosti nobelovca, koja govori o svemiru i bit će začuđen da je najmanje
trećina knjige zabavljena upravo ovim i sličnim temama, ako ne i polovica. A samo zato jer neke matematičke jedandžbe dopuštaju i ovakva rješenja. U tom
kontekstu ne bi nas trebala čuditi sljedeća konstatacija Wernera Heisenberga: “Nema smisla pitati na što se odnose jednadžbe matematičke fizike. One se ne
odnose ni na što drugo osim na same sebe”.
Danas se općenito misli da nije moguče biti dobar fizičar, a ne biti dobar matematičar. Međutim, dobrih fizičara-matematičara danas ima na pasja preskakala, ali
zato sve manje teorijskih fizičara koji mogu zaviriti ispod suknje fenomenološke zbilje i proniknuti u bit te zbilje. Za takav pothvat potrebno je biti
filozof, biti čovjek koji se zna služiti zakonima mišljanja zdrava razuma, a usto biti i dobar matematičar samo je povolja okolnost. Teorije ne stvaraju
matematičari i fizičari, nego filozofi. Zato je za pronicanje svemira kudikamo važnije znati misliti od znati računati.
Naravno, ovaj kratki prikaz teorije relativnosti po M.P.Avešu samo je jedan isječak ili ulomak iz onoga što je Arveš iznio i obradio u knjizi. Stoga, koga
zanima više i tko se želi upoznati s drugim apsurdnostima Einsteinove teorije relativnosti prema M.P.Arvešu, neka potraži knjigu „Znanost u banani“ na web
stranici: http://www.shopmybook.com/hr/searchfunction?search=znanost%20u%20banani
„Nčiju glavu (pamet) ne preferiraj svojoj!“ Buddha
== Posebna relativnost ==
| |||