Žalost: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
dio jezičnih ispravaka
Redak 74:
 
== Teorija pet stupnjeva ==
{{Glavni|Model "Kübler-Ross"}}
 
KublerModel "Kübler-Ross model", obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva je teorija prvi put upotrebljena od strane Elisabeth KublerKübler-Ross u njenoj knjizi 1969. godine, ''On Death and Dying''. (14) Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose sa tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa smrtonosnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke. Pet stupnjeva su : poricanje, ljutnja, trgovanje, depresija i privaćanjeprihvaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osjeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija KublerKübler-RossRossova ima i zaslugu osviještavanja potrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni sas fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio šezdestih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživijeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi empirijsku potporu u istraživanju od strane Maciejewski at All. (16) Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovi istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.
Glavni članak: Kubler-Roddov model
Kubler-Ross model, obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva je teorija prvi put upotrebljena od strane Elisabeth Kubler-Ross u njenoj knjizi 1969. godine, On Death and Dying. (14) Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose sa tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa smrtonosnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke. Pet stupnjeva su : poricanje, ljutnja, trgovanje, depresija i privaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osjeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija Kubler-Ross ima i zaslugu osviještavanja potrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni sa fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio šezdestih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživijeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi empirijsku potporu u istraživanju od strane Maciejewski at All. (16) Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovi istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.
 
Psihološki i neurološki proces:
 
Studije MRI snimki žena čija je tuga izvana smrću majke ili sestre su pokazale da je tuga proizvela lokalni upalni odgovor mjeren koncentracijom proupalnih citokina u slini. Ti odgovori su povezani s aktivacijom u prednjoj cingularnoj vijuzi i orbitofronalnom korteksu. Aktivacija je bila potaknuta i na riječima stimulirano žalovanje. To govori da tuga može izazvati stres i to da je to reakcija povezana sa emocijonalnim procesima frontalnog režnja. (18) Aktivacija prednjeg cingularnog korteksa i nervusa vagusa je slična i u iskustvima "srcolomstva" uzrokovanog socijalnim odbijanjem ili žalovanjem. Među osobama koje su tugovale posljednja tri mjeseca od davanja izvještaja, oni koji su prijavili misli o preminulima pokazuju hiperaktivnost ventralne i rostralne amigdale i prednjeg angularnog korteksa na sjećanje na njihov gubitak. U slučaju amigdale to je povezano s intenzitetom tuge. U onih pojedinaca koji izbjegavaju takve misli postoji suprotan tip ponavljanja u kojima postoji povećana aktivnost dorzalne amigdale i dorzolateralnog prefrontalnog korteksa. Kod onih koji nisu bili dirnuti riječima koje su i trebale posijetiti na gubitak, studije MRI snimki su korištene kao zaključak da postoji velika povezanost između dorzolateralnog korteksa i amigdale, navodeći da jedna regulira aktivnost druge. U ljudi koji su pokazivali veći stupanj tuge postojala je veća povezanost između rostralnog prednjeg cingularnog korteksa i aktivnost amigdale navodeći manjak regulacije prvog na drugi. (19)
 
== Rizici ==