Karl Marx: razlika između inačica

Marx nije ostavio iza sebe razvijene teorije nacije, što i ne začuđuje, uzme li se u obzir njegovo davanje apsolutnomu primatu klasnoga nad nacionalnim. Međutim, u prepiscidopisivanju s Engelsom i osobnim iskazima, nerijetko je izražavao prijezir prema- po njima- “nepovijesnim narodima” (Česima, Hrvatima, Srbima, ..također neeuropskim narodima poput alžirskih Arapa ili Meksikanaca), za koje je držao da su po naravi društveno reakcionarni, nemaju revolucionarni potencijal (kao, n.pr. Madžari i Poljaci), te da će nestati s povijesne scenepozornice. <ref>Leszek Kolakowski: Glavni tokovi marksizma, sv.1, Beograd, 1980.</ref> To je, kao i rusofobija koju je počeo propitkivati tek potkraj života, očit pokazatelj Marxove slabosti kao prognozera povijesti. Sama zlovolja i oštre riječi kojima su pridani “epiteti” navedenim narodima ne potječu ni iz kakve “znanosti” ni osobnih iskustava, nego su posljedica Marxova jednostranoga i površnoga poznavanja nacionalnih borbiborba u Habsburškoj monarhiji, te u odnosima Europljana i neeuropskih naroda (sličan je slučaj u Marxovu odobravanju engleske kolonizacije Indije). Ipak, kasnije je shvaćeno da su nezavisnaneovisna Mađarska, Poljska i ujedinjena Njemačka zapravo bile dio njegovog plana u kojemu bi se sprječila vojna intervencija i širenje utjecajne sfere Carske Rusije, po njegovom mišljenju najreakcionarnije europske države, a izlaz Mađarske na Jadran pokušaj da se Mađarska učini "održivom" državom. Po njegovoj teoriji, te tri novostvorene zemlje objavile bi revolucionaran rat Rusiji kako bi slomile Carstvo i oslobodile Istočnu Europu od apsolutističke reakcije. Ali, nije ni on uvijek označavao mađarske i poljske nacionalne pokrete kao napredne; slom poljskog ustanka 1863. i austro-ugarska nagodba 1867. godine označile su kraj "naprednosti" tih pokreta, a i kasnije, ujedinjenje Njemačke od strane Pruske i Italije od strane Pijemonta uništile su njegove nade o tim istim revolucionarnim zemljama. <ref>http://www.workerspower.net/marxism-and-the-national-question</ref> Postepena i vrlo spora demokratizacija ("revolucija") Rusije krajem 19.st. dovele su Marxa i Engelsa da prihvate mnoge nacionalne pokrete te je njihovo pravo na samoodređenje priznato.

"...Po meni, primarni uvjet za emancipaciju srednjoeuropskih i istočnoeuropskih nacija jest slom carizma. Slomom carizma, Bismarckova sila raspast će se. Austrija (Austro-Ugarska) će se, izgubivši svoj razlog postojanja tj. sprječavanje pripojenja karpatskih i balkanskih nacija ruskom carizmu, raspasti na komadiće. Poljska će se roditi. Mala Rusija (Ukrajina) bit će slobodna odlučivati o svojoj političkoj poziciji, Rumunji, Mađari i Južni Slaveni bit će sposobni baviti se vlastitim poslovima nesmetanim od strane vanjskih sila,te će među sobom zacrtati granice. Konačno, plemenita će nacija Velike Rusije, ne više uključena u osvajačke ratove u korist carizma, biti slobodna ispuniti svoju istinski civilizatorsku misiju u Aziji te razvijati intelektualne resurse putem razmjena sa Zapadom..." - Engels, pismo Ionu Nadejde-uNadejdeu 1888.g. <ref>http://www.marxists.org/archive/marx/works/1888/letters/88_01_04.htm</ref>

Zaključno bi se moglo reći da je [[nacionalno pitanje]] Marxovim sljedbenicima zadavalo glavobolju, te su se vremenom iskristalizirali razni odgovori u raznim društveno-povijesnim situacijama (austromarksisti, Rosa Luxembourg, Lenjin, Staljin, Kardelj,.... Može se reći da je među marksistima stvorilo pomutnju. Neki su marksisti (npr. Rosa Luxemburg) tvrdili da pravo na otcjepljenje naroda može pomoći jedino buržoaziji, neki su priznavali kulturno samoodređenje, dok su neki (Lenjin) priznavali pravo svih nacija na političko samoodređenje koje podrazumijeva samo državno otcjepljenje nacija od tuđih nacionalnih kolektiva, ali su se većinom svi slagali da je nacionalno pitanje po karakteru buržoasko te usko povezano s razvojem kapitalizma. <ref>http://www.marxists.org/archive/lenin/works/1914/self-det/</ref>