Razlika između inačica stranice »Optički disk (nosač podataka)«

m
r
(Uklanjanje izmjene što ju je unio 217.16.143.68 (Razgovor sa suradnikom:217.16.143.68))
m (r)
Uslijedio je [[kompaktni disk]], ili kraće CD, kojeg je razvila tvrtka Philips. CD je u početku bio zamišljen kao nosač zvuka, i to u digitalnom obliku. I dalje je koristio neravnine na tankoj metalnoj površini poput laserskog diska, ali sada su se duljine neravnina i duljine glatkih dijelova između neravnina koristile za pohranu nekoliko bita digitalne informacije. Nakon primjene za pohranu zvuka, uslijedila je i primjena za općenitiju pohranu podataka, kao i specifična primjena za pohanu pokretnih slika, VideoCD, koja je doživjela značajnu popularnost u [[Japan]]u. Kvaliteta slike nije bila vrhunska, prvenstveno zbog toga što je podatkovni kapacitet CD-a bio zamišljen za pohranu zvuka, te je imao kapacitet od 650 MB. No kao nosač zvuka, CD je i dalje vrlo kvalitetno sredstvo, koje za svojih 650 MB osigurava 74 minute dvokanalnog zvuka, sa 44100 uzoraka u sekundi, i veličine uzorka od 16 bita po svakom kanalu. CD je također uveo i znatnu zalihost u zapisu podataka, kao i dvije razine automatskog otkrivanja i ispravljanja grešaka, što je omogućilo da i razumna svakodnevna oštećenja i zaprljanja diska ne ometaju kvalitetu zvuka.
 
Za pohanupohranu zvuka je značajnu popularnost imao i [[MiniDisc]] tvrtke [[Sony]]. Minidisc je bio znatno manjeg podatkovnog kapaciteta, tek oko 100 MB, ali je uveo kompresiju podataka, vodeći se time da ljudsko uho ne može raspoznati zvukove koji su znatno tiši od dominantnog zvuka. Na toj činjenici je zasnovan [[ATRAC]] algoritam kojim je zvuk uz isti doživljaj slušača mogao stati u 6 do 7 puta manji podatkovni prostor. Druga novost koju je uveo MiniDisc se odnosila na uređaj za čitanje i reprodukciju zapisa, a značila je da se disk na mahove čita brže nego što je potrebno za reprodukciju, čime se stvara određena zaliha podataka u memoriji uređaja. Uređaj je stoga mogao reproducirati zvuk iz memorije kada bi čitanje s diska bilo nakratko prekinuto, npr. zbog trešnje uređaja. Ta otpornost na trešnju, kao i male dimenzije diska koji je bio smješten u zaštitnu kutiju, omogućila je izradu malih, prijenosnih uređaja.
 
MiniDisc se razlikovao i po tome da je koristio [[Faradayev učinak]] za čitanje podataka, pri čemu se polarizacijska ravnina svjetlosti mijenja ovisno o smjeru magnetizacije podloge s koje se svjetlo reflektira. Zvuk, odnosno podaci koji ga predstavljaju, su se na disk mogli zapisivati i to kao različito magnetizirana područja na površini diska. Kako su ta područja morala biti vrlo sitna, znatno manja od praktično izvodljive glave za magnetsko pisanje, zapisivalo se tako da se je na disk primijenilo magnetno polje slabije od koercitivne sile korištenog magnetskog materijala, ali bi se zrakom svjetna ciljano područje diska istovremeno nakratko zagrijalo preko [[Curiejeve temperatura|Curiejeve temperature]]. Time je MiniDisc bio sredstvo na koje je korisnik mogao sâm pisati zvučni zapis po želji.