Razlika između inačica stranice »Božidar Novak (novinar)«

bez sažetka
(Nova stranica: '''Božidar (Božo) Novak''' (Hvar, 1925.) je hrvatski novinar i kroničar hrvatskog novinarstva. Rodio se je na otoku Hvaru, u katoličkoj obite...)
 
Bio je jednim od prvih glavnih urednika splitske [[Slobodna Dalmacija|Slobodne Dalmacije]] i zagrebačkog [[Vjesnik]]a. U Slobodnu Dalmaciju doveo ga je arhitekt [[Neven Šegvić]]. Ondje je neko vrijeme vodio unutarnju rubriku, a poslije je postao glavni i odgovorni urednik. Novakovom zaslugom u Slobodnu Dalmaciju došao je [[Miljenko Smoje]]. Iz tog vremena značajna je osobitost Slobodne Dalmacije je ta što se nisu ponijeli ostracistički prema kolegama novinarima koji su za vrijeme rata pisali za talijanski [[La voce del popolo di Spalato]] ili ustaško [[Novo doba]], usprkos zahtjevima iz Komiteta da ih se riješe. U Splitu je ostao do sredine 1949. godine, kad je poslan u Agitprop u Zagrebu voditi propagandu protiv Staljina.
 
S Novakom na čelu Vjesnik je dosegao svoje zvjezdane trenutke. U ono je vrijeme postao jedna od deset najjačih medijskih kuća u Europi s fantastičnim socijalnim uvjetima za svoje radnike. Vjesnikova izdanja [[Arena]], [[VUS]], [[Studio]], [[Svijet]], [[Plavi vjesnik]] dosizali su rekordne naklade, a listovi su bili tiskani na naprednim strojevima po čemu su bili prvi u Europi, ispred zapadnjačkih medijskih kuća.
 
S režimom se prvi put oštrije doveo u probleme 1962. kad je iskao da se prekine s praksom po kojoj listovi u Jugoslaviji ne smiju međusobno polemizirati.
1964. je godine objavio knjigu ''Suvremeno novinarstvo'', a nakon te njegove knjige, još nitko poslije nije obradio povijest novinarstva u Hrvatskoj.
 
{{citat|Ja branim interese Hrvatske i normalno da moram polemizirati s Politikom koja brani Srbiju ili Borbom koja zastupa federaciju.}}
Budući da je bio pristaša [[Miko Tripalo|Mike Tripala]], [[Savka Dabčević-Kučar]] i inih hrvatskih proljećara, izbačen je iz javnog života. Kao 'maspokovcu' bila mu je zabranjena svaka djelatnost te je prisilno umirovljen. Uspio je proći bolje nego brojni kolege proljećari, jer je barem izbjegao okrutnost zatvora. U disidenstvu je proveo dva desetljeća.
 
1964. je godine objavio knjigu ''Suvremeno novinarstvo'', a nakon te njegove knjige, još nitko poslije nije obradio povijest novinarstva u Hrvatskoj. Bila je istinski ispred svog vremena, jer za razliku od slične literature svog vremena, nije spominjala Partiju.
 
Za njegova je mandata razbijen savezni unitaristički informativni sustav koji je bio na štetu hrvatskog novinstva. Okovi saveznog novinstva bili su osobito snažni na [[HRT|Radio televiziji Zagreb]], jer joj se nametalo da važne info-emisije uređuje i emitira RTV Beograd. U razbijanju veliku su ulogu odigrali [[Ivo Bojanić]] i [[Josip Šentija]].
 
Krajem 1960-ih bio je hrvatski [[sabor]]ski zastupnik.
 
1970. opet se izložio udaru režima, kad zbog [[Berlinska špijunska afera|Berlinske špijunske afere]], odbio smijeniti [[Milovan Baletić|Milovana Baletića]] unatoč Titovu zahtjevu.
 
Budući da je bio pristaša [[Miko Tripalo|Mike Tripala]], [[Savka Dabčević-Kučar]] i inih hrvatskih proljećara, izbačen je iz javnog života. Kao 'maspokovcu' bila mu je zabranjena svaka djelatnost te je prisilno umirovljen. Uspio je proći bolje nego brojni kolege proljećari, jer je barem izbjegao okrutnost zatvora. U disidenstvu je proveo dva desetljeća. Posvetio se ribarstvu. Nije smio istupati, pa mu je [[Grga Novak]] omogućio napisasti knjigu Povijest hvarskog ribarstva u srednjem vijeku. Tih je godina na snazi bila direktiva da se nitko ne smije družiti s njime i kolegom Tonkom Novakom s kojim se bavio ribarskom poviješću.
 
Sječa je počela 1971. kad se našao na popisu 50 osoba osumnjičenih za kontrarevolucionarstvo, a koje treba uhititi. Popis je sastavio Savez boraca. Među popisanima bili su Novak, [[Neda Krmpotić]], [[Ivo Bojanić]], [[Krešo Džeba]], [[Vlado Gotovac]] i ostali. Neko su vrijeme odolijevali uhićenjima, zbog međunarodne potpore, no uskoro je i to izostalo. Vratio se na rodni Hvar i bavio ribarstvom.
 
Ponovno se pojavio u javnom životu 1990. godine. Suosnivač je [[HHO]]-a, čijim je djelatnikom skoro dva desetljeća.