Sanja Iveković: razlika između inačica

Pripada generaciji umjetnika koja se u povijesti hrvatske umjetnosti veže oko pojma nove umjetničke prakse, koja se ostvarivala i oblikovala u duhovnom okrilju u kojem se u umjetnosti težilo aktiviranju vlastite okoline, negiranju ustaljenih estetskih vrijednosti te generacijskom spajanju istomišljenika. Sanja Iveković se u tom duhu formirala kao umjetnica koja je u prvi plan svojeg umjetničkog djelovanja postavila djelovanje umjetnika u svrhu društvenog aktivizma. Na početcima svojeg umjetničkog izražavanja i djelovanja iskoristila je tada novo inaugurirarane medije u umjetnosti kao oblike izražavanja i istraživanja, prebacujući naglasak s estetskih kategorija na etička načela. Danas se ubraja među najveće videoumjetnice i performerice s kraja 20. stoljeća, uz Valie Export, Marthu Rosler i [[Marina Abramović|Marinu Abramović]], a strani je art magazini često vežu i uz Garyja Hilla te Vita Acconcija.<ref name="Acconcija">http://www.filmski.net/dossier/239</ref>

U radu ''Tragedija Venere'' Sanja Iveković istražuje utjecaj života Hollywoodskih zvijezda na obične ljude. Izvela je to na način da je spojila fotografije [[Marilyn Monroe]] (koristeći njen lik kao arhetip ženske požude i neodoljivosti, preuzetu iz jednog tiskanog tabloida iz 1975., a koja je objavljena u našem časopisu Duga) sa fotografijama na kojima umjetnica pozira kao balerina ili filmska diva. Koristeći bezbroj poza i veliki repertoar uloga i osoba iz modnih magazina, tabloida i oglasa, Sanja Iveković ukazuje i svraća pažnju na razlike u percepcije slave i ugleda na zapadnu, u odnosu na zemlje Istočne Europe. Jednako kao i u radu Dvostruki život, Sanja Iveković, predstavlja fikciju na obje strane, i javnu i privatnu, sugerirajući da oglasi u časopisima i privatne snimke postaju analogne u svijetu pojačane vizualne komunikacije.

U radu ''Dvostruki život'' Iveković se bavi medijskogmedijskom reprezentacijom nove jugoslavenske žene. Pojedina slika je sastavljena od dva prikaza, na jednoj strani je fotografija iz umjetničina života u različitim vremenskim razdobljima, do 1953. do 1976., a na drugoj strani su suprotstavljene fotografije fotomodela i manekenki preuzete iz modnih časopisa (''Amica, Anna Bella, Brigitte, Duga, Elle, Grazia, Marie Claire'' i ''Svijet''). Rad se temelji na suprotstavljanju privatnih i javnih slika koje su spajane na temelju sličnosti u pozama, situacijama i lokacijama. Na svakoj od slika autorica je zabilježila izvor iz kojeg je preuzeta fotografija, datum i kontekst u kojem je snimljena pojedina fotografija iz privatnog života. Usporedba i suprotstavljanje tih fotografija ukazuju na „jezovitu“ sličnost i nalikovanje na koje je naišla tijekom pregledavanja svojih privatnih fotografija otkrivši analogiju s fotografijama modnih časopisa.

Rad ''Struktura'' također, kao i većina Ivekovićkinih radova istražuje socio-ideološki utjecaj masovnih medija. Ovaj rad se sastoji od 10 novinskih fotografija žena, različitih dobnih i klasnih skupina, koje su potom umnožene 10 puta i složene u formu rešetke. Svaka od 10 fotografija u prvome redu ima različito napisan naslov ili opis preuzet iz novina. U sljedećim redovima opisi su preraspodijeljeni i dobivene su nove kombinacije slike i opisa, tako da je svaka od 10 fotografija dana u 10 različitih semantičkih konteksta. Ovakvim postupkom autorica je uspjela dekonstriurati standardni format medijskog oglašavanja – slika s tekstom, te tako ukazati na banalnost medijskog jezika koji se koristi u pojednostavljivanju kompleksnosti ženske osobnosti. (Npr. fotografija Anne, Engleske princeze, prikazana je s tekstom “Tražio utjehu u konjskim utrkama i noćnog života", fotografija Patty Hearst s naslovom „Iščekivala svoj magistarski povratak“, fotografija neidentificirane žene s natpisom „Pogubljena u Bubnju 1944.“, fotografija jugoslavenske glumice [[Beba Lončar|Bebe Lončar]] s natpisom „Naučila kako biti fotogenična“ i fotografija Ellen Stewart, utemeljiteljica eksperimentalnog kazališta La MaMa s natpisom „Napokon našla vremena skratiti hlače“.

Poništavanje i demistificiranje klišeiziranih pojmova ljepote učestalo je u umjetničkoj praksi Sanje Iveković i time autorica ukazuje na politiku rodne zastupljenosti u potrošačkom društvu. Tom temotemom se bavi i u radu ''Make up-Make Down''. U videu autorica izvodi poznatu rutinu šminkanja, neuobičajeno sporim ritmom, pretvarajući običnu radnju u fetišistički ritual. U videu su prikazani dekolte i ruke u krupnom planu dok umjetnica izvodi intimne, senzualne kretnje u procesu šminkanja - otvaranje i zatvaranje korektora za oči, otvaranje ružruža za usne - gore i dolje, igranje s maskarom i prelaženje prstom preko vrha olovke za oči. Lice umjetnice je cijelo vrijeme izvan kadra, svjestan i namjeran čin koji je kritičar Tom Holert povezao s krizom subjektivnosti. Bit rada Make up-Make Down, kao i drugih ranih eksperimenata u video radovima Sanje Iveković, jest nerealno izražena vizija ženstvenosti u društvu - savršena slika dizajnirana u skladu s trendovima, ikonama i modnom industrijom koja se nudi na stranicama modnih ženskih časopisa i na televiziji.

Dana 10. svibnja 1979. Sanja Iveković je sudjelovala u činu političkog prkosa, kada je izvela rad ''Trokut'' na balkonu svoga stana u Savskoj ulici, za vrijeme jednog službenih posjeta [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]] Zagrebu. Tijekom svečane povorke, umjetnica je izašla na balkon svoga stana, odjevena u američku T-shirt majicu, koji je gledao na ulicu kojom je polagano napredovala predsjednička povorka automobila. Umjetnica je sjedila na stolcu s čašom viskija ''Ballantine'', cigaretama i s nekoliko stranih knjiga položenih na stoliću. Sanja Iveković je sjela na sjedalicu i počela čitati knjigu Toma Bottomorea ''Elite i društva'', iz 1964., sociološku studiju o snazi odnosa u modernom društvu. Tijekom čitanja je izvodila radnje koje su podsjećale na masturbiranje. Cijeli performans umjetnica je izvela sa spoznajom da je promatraju agenti komunističkih tajnih policija, koji su bili raspoređeni na vrhu hotela ''Intercontinental'' preko puta njezinog stana. Ovaj performans je trajao 18 minuta, i završen je kada je policija zazvonila na umjetničina vrata stana i naredila joj da prekine svoje aktivnosti. Sanja Iveković ovim radom nudi kritiku muškog kulta vođe i njegovog sustava političkog nadzora ukazujući na to kako se privatnu seksualnu akciju može interpretirati kao javnu prijetnju totalitarističkoj državi. Također i ovim radom ukazuje na odnos ženskog subjekta i njenog identiteta, spolnog, rodnog i subverzije u odnosu na muški poredak koji se događa svuda oko nas.

Gen XX. je politički provokativan rad koji je utjecao na mlađu generaciju hrvatskih umjetnika i povjesničara umjetnosti . Riječ je o seriji radova predstavljenih u formi reklamnih oglasa preuzetih iz tiskanih medija. Na fotografskim reprodukcijama su portreti ženskih vrhunskih foto-modela s kojih su skinuti komercijalni sadržaji i potpisani imenima i kratkim podacima o smrti antifašističkih narodnih junakinja: [[Dragica Končar]], [[Nada Dimić]], [[Ljubica Gerovac]], [[Rajka Baković|sestre Baković]], [[Anka Butorac]] i Nera Šafarič (u grafičkom izgledu logotipa) Rad je izvorno objavljen u hrvatskim časopisima kao što su ''Arkzin'', ''Zaposlena'', ''Frakcija'', ''Kontura'' te ''Kruh i ruže''. Ove žene su bile nacionalne socijalističke junakinje, ali su u postkomunističkom vremenu njihove priče pale u zaborav. Ovakvim kontekstualiziranjem njihova imena i podatka o pogubljenju, Sanja Iveković je problematizirala prešućivano antifašističko naslijeđe odnosno nevidljivost žena, narodnih heroina u povijesti i u svijesti današnjeg društva.

Godine 2005. Sanja Iveković je izvela ''Rohrbach živi spomenik'', rad kojim je promijenila poimanje tipologije spomenika, od trajnog spomenika do privremenog i izvedbenog rada. U suradnji s austrijskom ženskom organizacijom ''Frauentreffpunkt'' Iveković je pozvala građane malog grada Rohrbacha da izvedu živi spomenik žrtvama holokausta[[holokaust]]a. Performans se temeljio na fotografiji iz 1940-ih, koja je prikazivala deportiranje Roma i Sinta u koncentracijski logor. Performans je izveden zahvaljujući građanima Rohrbacha, koji su se okupili na javnom gradskom trgu u ranim jutarnjim satima i stajali u tišini do podneva. Ovo tiho razmišljanje o genocidu iz perspektive žrtava je dokumentirano u video radu i knjizi intervjua sa sudionicima performansa koji su dali svoje izjave o razlozima sudjelovanja u projektu. Rad ''Rohrbach Living Memorial'' značajan je jer se na jedinstven način suprotstavlja neponovljivoj prošlostprošlosti kroz proces aktivne komemoracije, a ne memorializacije.

Godine 1998. Umjetnica je pozvana na sudjelovanje u Manifesti i Bijenalu suvremene umjetnosti u Luksemburgu. Za svoje sudjelovanje predložila je građansku intervenciju, pod nazivom ''Trudna memorija'', koja je pretpostavljala uklanjanje pozlaćenog, neoklasičnog kipa Nike (alegorijskog ženskog lika pobjede), ratni spomenik poznat i kao ''Gëlle Fra'' (Zlatna dama). Skulptura žene bila predviđena za uklanjanje s vrha obeliska na Ustavnom trgu, u središtu glavnog grada, i postavljena na mjestu skloništeskloništa za zlostavljane žene. Tada je prijedlog Sanje Iveković bio smatran previše kontroverzankontroverznim i ostao je neostvaren. Tri godine kasnije umjetnica je pozvana da realizira svoj prvotni prijedlog kao dio izložbe u organizaciji ''Casino Luksemburg'' i ''Musée d'Histoire de la Ville de Luksemburg''. Tada je stvorena ''Lady Rosa Luksemburgu'', replika ''Gëlle Fra'' u prirodnoj veličini. Skulptura je postavljena blizu izvornika, s tri intervencije: novi spomenik je posvećen marksističkoj filozofkinji i aktivistici Rosi Luxemburg, koji je pogubljena 1919. u Njemačkoj zbog svojih političkih ideja; prvotna Nika je pretvorena u trudnicu; originalna komemorativna ploča u čast muškog junaštvojunaštva je zamijenjena s tekstovima na francuskom, njemačkom, i engleskom jeziku: "LA RÉSISTANCE, LA JUSTICE, LA LIBERTÉ, L’INDÉPENDENCE" (otpor, pravda, sloboda, nezavisnost) "KITSCH, KULTUR, KAPITAL, KUNST" (kič, kultura, kapital, umjetnost) i "WHORE, BITCH, MADONNA, VIRGIN.” (kurva, drolja, madona, djevica). Sanja Iveković je ovaj rad realizirala i osmislila temeljeći ga na istraživanjima o povijesti pokreta otpora u Luxemburgu tijekom drugog svjetskog rata. Premda su žene odigrale značajnu ulogu njihova je borba ostala izvan službene povijesti, te su one zastupljenizastupljene samo kao simboličke nositeljice nacionalne povijesti, kao idealizirane i alegorijske figure, kao što je Nika. Sanja Iveković je ovim radom vratila ženski lik na njeno zasluženo povijesno mjesto. Projekt Lady Rosa Luksemburg izazvao je žestoke rasprave u novinskim člancima, u televizijskim emisijama, te Internetskim diskusijama.