Pejačevići: razlika između inačica

'''Pejačevići''', hrvatska plemićka obitelj koja je imala značajnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarstvenom i kulturnom životu [[Povijest Hrvatske|Hrvatske]] tijekom [[18. stoljeće|18.]], [[19. stoljeće|19.]] i početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]], a posebno je dala svoj obol razvitku [[Slavonija|Slavonije]] i imala istaknuto mjesto u njenoj povijesti. Iz obitelji je kroz prošlost poniklo niz znamenitih osoba, među kojima su bili političari, vojni časnici, visoki državni dužnosnici, svećenici, pisci i umjetnici. Dvojica su njenih članova, [[Ladislav Pejačević|Ladislav]] (1824-1901.–1901.) i [[Teodor Pejačević|Teodor]] (1855-1928.–1928.), bili [[Hrvatski ban|hrvatski banovi]].

Podrijetlo Pejačevića, prema nekim izvorima, seže u [[14. stoljeće]], i to na područje tadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovne [[Hrvatska|hrvatske]] države, odnosno današnjeg središnjeg dijela teritorija [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]. Pejačevići se čak dovode u vezu s bosanskim kraljem [[Stjepan Dabiša|Stjepanom Dabišom]] (stolovao 1391-1395.–1395.), odnosno da potječu od njegovog sina Parčije, čiji su se potomci nazivali Parčevići, a kao jedan od ogranaka te obitelji su nastali Pejačevići.

O tome iscrpno piše u pedesetdevetom svesku „Arhiva za austrijsku povijest“ ''Carske akademije znanosti'' („Archiv für österreichische Geschichte“ herausgegeben von der ''Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften'') izdanog u [[Beč]]u 1880. godine, gdje se nalazi poglavlje o [[Petar Parčević|Petru barunu Parčeviću]] (*1612; †1674.–1674.), [[Marcianopol|marcianopoljskom]] [[nadbiskup]]u. Tekst tog poglavlja temelji se na istraživanjima [[Julijan Pejačević|Julijana grofa Pejačevića]] (*1833 - †1906.–1906.), kroničara svoje obitelji. Unatoč sumnjama nekih povjesničara, kasnije analize uglavnom su pokazale da su njegove tvrdnje povijesno utemeljene. To se poglavito odnosi na istraživanja [[Bugarska|bugarske]] historiografije, uključujući ona koja su u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća izvršili Bojan Penev i Boris Jocov, a koja su se pozabavila povezanim obiteljima Parčević i Pejačević (te nekim drugim obiteljima koje su s njima bile u srodstvu), i to za vremensko razdoblje dok su te obitelji boravile na području današnje Bugarske. Detaljno se o tome govori u člancima bugarske nacionalne enciklopedije „Enciklopedija Bulgaria“ ([[Sofija]], 1981-1997.–1997.).

:::*Nikola II. Parčević - sin Petra I., spominje se 1437-1470.–1470.

:::::*Dmitar '''Pejačević''' - spominje se 1561-1563.–1563., prvi se počeo zvati Pejačevićem

Povijesne veze Pejačevića, odnosno njihovih predaka, s [[Franjevci|franjevačkim redom]] započete su zacijelo još u tom ranom razdoblju, a posebno su intenzivirane u vrijeme kada su od kraja [[16. stoljeće|16. stoljeća]] u bugarsku katoličku enklavu u Čiprovcima dolazile od [[Papa|pape]] poslane katoličke misije. Kada je papa [[Klement VIII.]] (1592-1605.–1605.) poslao u Bugarsku svog vizitatora bosanskog franjevca Petra Zlojutrića, poznatijeg kao [[Petar Solinat]] (jer je bio podrijetlom iz mjesta Soli, što je stari naziv za današnju [[Tuzla|Tuzlu]]), tamošnji su ga katolici uspjeli zadržati, pa je [[1601]]. godine on postao prvi biskup novoutemeljene [[Sofija|sofijske]] biskupije sa sjedištem u franjevačkom samostanu u Čiprovcima. Solinat je od turskih vlasti uspio ishoditi dozvolu da se u Bugarskoj otvore novi samostani, župne crkve pa čak i katolička škola u Čiprovcima, koja je osnovana [[1625]]. godine.

Pejačevići i njihove srodne obitelji bili su, dakle, usko povezani s franjevcima, bilo kroz školovanje svoje djece, bilo putem izravnog ulaska njihovih pripadnika u franjevački red. Najpoznatiji među njima bio je, već spomenuti, ugledni franjevac, književnik i diplomat [[Petar Parčević]], rođen u Čiprovcima, a školovan u Italiji. On se cijeli život borio za poboljšanje teškog položaja katolika u Bugarskoj, pa ga je [[1656]]. godine, između ostalog i zbog toga, papa [[Aleksandar VII.]] (1655-1667.–1667.) postavio za marcianopoljskog (preslavskog) nadbiskupa. Godine [[1657]]. [[Habsburgovci|habsburški]] ga vladar [[Leopold I.]] proglašava [[Barun|barunom]], što je potvrđeno i [[1668]]. godine, kada postaje administrator i apostolski vikar [[Moldavija|Moldavije]].

[[Datoteka:Central europe 1683.png|thumb|270px|Zemljopisna karta iz 1683. g. sa stanjem granica prije Velikog turskog rata i Čiprovačkog ustanka]]

[[Habsburška Monarhija|Habsburška]] carska vojska, potpomognuta trupama drugih europskih država, poslije oslobođenja Beča od opsade prodrla je duboko u tadašnji turski teritorij na jugoistoku [[Europa|Europe]]. Čiprovački su katolici tada [[Čiprovački ustanak 1688.|podigli bunu]], nadajući se da će osloboditi svoj zavičaj od osmanske vlasti. Na čelu ustanika bili su braća [[Ivan Stanislavov|Ivan]] i [[Mihail Stanislavov]], te [[Bogdan Marinov]], a jedan od vođa bio je i [[Đuro II. Pejačević|Đuro II.]] ([[Bugarski jezik|bugarski]]: Georgi) Pejačević (*1655.; †1725–1725.), sin Matije I. Pejačevića.

Dok se jedan dio Pejačevića skrasio u Osijeku, i to onaj braće Marka II. (*1664; †1727.–1727.) i Ivana (*1666; †1724.–1724.), drugi je dio, na čelu s Đurom II., formirao obiteljski krug stacioniran u [[Srijem]]u i [[Bačka|Bačkoj]]. O tome opširno piše u znanstvenom radu profesorice Silvije Lučevnjak, ravnateljice Zavičajnog muzeja [[Našice]], koji nosi naslov „Obitelj Pejačević i [[Virovitica]]“, a objavljen je u Zborniku radova međunarodnog simpozija pod nazivom „725 godina franjevaca u Virovitici“, izdanog [[2006]]. godine od strane [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)]]. Navodi se da se Đuro II. Pejačević, nakon što je napustio vojnu službu [[1696]]. godine, počeo baviti poslovima upravitelja poštanske službe u Bačkom okrugu. Spretan u trgovačkim poslovima, isto kao i njegova braća, stalno je stjecao nova vlasništva nad nekretninama, unatoč tome što je razmjerno često selio obiteljsko sjedište. Uz zemljišta, Pejačevići su trgovali kućama, stokom i žitaricama, i to sve do područja [[Austrija|Austrije]] i sjeverne [[Italija|Italije]].

Jedan od Đurinih sinova, Nikola II. Leopold Pejačević (*1706; †1732.–1732.), postao je upravitelj [[Odescalchi]]jeva imanja sa sjedištem u [[Ilok]]u, i taj je posao obavljao između 1728. i 1730. godine. U tom su mu unosnom poslu pomagali brat Đuro III. i bratić Marko III. Aleksandar (*1694; †1762.–1762.), sin Ivana Pejačevića, koji je živio u Osijeku.

[[Datoteka:Antun grof Pejačević (1749-1802.–1802.).JPG|thumb|220px|lijevo|Portret grofa [[Antun Pejačević|Antuna Pejačevića]] (1749-1802.–1802.)]]

[[Datoteka:Marko III. Aleksandar barun Pejačević.JPG|thumb|220px|desno|Portret baruna Marka III. Aleksandra Pejačevića (1694-1762.–1762.)]]

Istodobno, jedan je drugi član obitelji postao znamenit, osobito u crkvenim krugovima: [[Franjo Ksaver Pejačević]]. Rođen u [[Osijek]]u [[15. srpnja]] [[1707.]] kao najmlađi sin Ivana Pejačevića (*1666; †1724.–1724.) i njegove supruge Marije rođ. Stejkić, postao je [[bogoslov]], član [[Isusovci|Družbe Isusove]]. Službovao je po najuglednijim gimnazijama i visokim učilištima od [[Zagreb]]a, [[Požega|Požege]] i [[Ljubljana|Ljubljane]] do [[Linz]]a i [[Pečuh]]a, te na sveučilištima u [[Beč]]u i [[Graz]]u. U razdoblju 1756-1758.–1758. bio je rektor [[Sveučilište u Grazu|Sveučilišta u Grazu]]. Značajan je hrvatski povjesničar. Umro je u [[Požega|Požegi]], [[7. listopada]] [[1781.]]

Josipa II. Pejačevića su nakon njegove smrti naslijedila njegova djeca Žigmund (*1741; †1806.–1806.), Josipa Elizabeta, Karlo III. Ferdinand (*1745; †1815.–1815.) i Antun (*1749; †1802.–1802.). Budući da je našičko imanje, nakon raspodjele među braćom, pripalo Karlu III. Ferdinandu, njega se smatra osnivačem našičke loze Pejačevića. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća on je započeo s pripremama za izgradnju novog [[Dvorac Pejačević u Našicama|dvorca u Našicama]], a priključio mu se njegov sin Vincencije Ljudevit. Dvorac je završen i useljen [[1812]]. godine, a kasnije je ([[1865]]). dograđen i arhitektonski obogaćen, tako da je postao reprezentativno zdanje u neobaroknom stilu. Taj je graditeljski zahvat poduzeo Vincencijev mlađi brat Ferdinand Karlo Rajner Pejačević (*1800; †1878.–1878.).

Josipa II. na virovitičkom imanju nasljeđuje njegov najmlađi sin [[Antun Pejačević|Antun]] (*1749; †1802.–1802.), punog imena Antun Mihajlo Ignjat Nepomuk Viktorin Pejačević, prvi pravi predstavnik virovitičkog ogranka. Bio je oženjen Barbarom groficom [[Grofovi Draškovići|Drašković]], a školovao se na [[Beč|bečkoj]] Terezijanskoj vojnoj akademiji. Ostvario je zavidnu vojničku karijeru u Habsburškoj carskoj vojsci, napredovavši vrlo brzo u časničkoj hijerarhiji i stekavši [[1801]]. visoki čin [[Feldmaršal|podmaršala]]. Sudjelovao je u mnogim bitkama i ratovima, među kojima u ratu za [[Bavarska|bavarsko]] naslijeđe, u bitkama protiv Francuske na rijeci Rajni, te u ratovima s Turcima na bosanskoj granici. Godine [[1800]]. započeo je s izgradnjom novog velikog [[Dvorac Pejačević u Virovitici|dvorca]] u središtu Virovitice, čije dovršenje [[1804]]. nije dočekao, jer je u međuvremenu umro.

Virovitički ogranak Pejačevića nastavljaju Antunovi sinovi Antun (*oko 1775; †1838.–1838.) i Stjepan (*iza 1775; †1824.–1824.), koji nisu uspješno vodili gospodarstvo, pa su zapali u dugove. Poslije njihove smrti Antunov istoimeni sin prodao je [[1841]]. godine virovitičko imanje preopterećeno dugovima te se preselio u Ugarsku, u [[Budim]]. Zbog toga neki taj ogranak zovu i ''budimski''. Ni Antun, kao niti njegov brat Ivan Nepomuk, nisu imali potomstva, pa je ova grana obitelji izumrla.

[[Datoteka:Ladislav Pejačević.jpg|thumb|230px|lijevo|Fotografija hrvatskog bana Ladislava Pejačevića (1824-1901.–1901.)]]

[[Datoteka:Pejacsevich Péter.jpg|thumb|230px|desno|Lik grofa Petra Pejačevića (1804-1887.–1887.)]]

U svojoj oporuci datiranoj 15. rujna [[1780]]. godine grof [[Josip II. Pejačević]] ostavio je svom najstarijem sinu Žigmundu (*1741; †1806.–1806.) [[Ruma|rumsko]] i [[Dvorac Pejačević u Retfali|retfalačko]] imanje, čime je utemeljen istoimeni ogranak obitelji. Žigmund je imao samo jednog sina, Ivana Nepomuka (*1765; †1821.–1821.), ali zato devet unuka, pa se njegov ogranak u prvoj polovici [[19. stoljeće|19. stoljeća]] znatno razgranao. Ipak, njegovi unuci i praunuci ili nisu uopće imali djece, ili su dobili samo žensko potomstvo, pa se [[Ruma|rumsko]]-[[Dvorac Pejačević u Retfali|retfalačka]] loza po muškoj liniji ugasila početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]].

Najznačajniji predstavnik ove grane bio je [[Petar Pejačević|Petar grof Pejačević]] (*1804; †1887.–1887.), najstariji sin Ivana Nepomuka. Obnašao je mnoge dužnosti, među kojima velikog [[župan]]a [[Križevci|Križevačke]] županije, zatim velikog [[župan]]a [[Virovitička županija|Virovitičke]], odnosno [[Osijek|Osječke]] županije, pa velikog župana [[Srijemska županija|Srijemske županije]], zastupnika u [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]], ministra za [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju]] u [[Kraljevina Ugarska|ugarskoj Vladi]], te carskog i kraljevskog komornika. U vrijeme burnih događaja koji su uslijedili nakon [[Hrvatska u revoluciji 1848.-1849.|revolucionarne 1848.]] godine, dolazio je, kao izrazito [[Mađaroni|mađaronski]] orijentiran, u sukobe s Hrvatskim saborom.

Ladislav grof Pejačević (*1824; †1901.–1901.), bio je sin Ferdinanda Karla Rajnera, a unuk Karla III. Ferdinanda iz našičkog ogranka obitelji. Bio je utjecajan [[hrvatska|hrvatski]] [[političar]], [[Hrvatski sabor|saborski]] zastupnik iz [[Unionistička stranka|Unionističke stranke]], te kao član hrvatskog izaslanstva sudjelovao je [[1868]]. godine u sklapanju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]]. Funkciju [[Dodatak:Popis hrvatskih banova|hrvatskog bana]] vršio je od 1880. do 1883. godine.

Dr Teodor grof Pejačević (*1855; †1928.–1928.) rođen je u Našicama kao najstariji sin bana Ladislava Pejačevića. Bio je dugogodišnji veliki [[župan]] [[Virovitička županija|Virovitičke županije]], [[Dodatak:Popis hrvatskih banova|hrvatski ban]] od [[1903.]] do [[1907.]] godine, a od [[1913]]. do [[1917.]] sudjelovao je kao hrvatski ministar u ugarskoj vladi.

[[Datoteka:Teodor Pejačević.jpg|mini|thumb|210px|lijevo|Hrvatski ban Teodor Pejačević (1855-1928.–1928.)]]

[[Datoteka:Dora Pejacevic.jpg|mini|thumb|210px|desno|Skladateljica Dora Pejačević (1885-1923.–1923.)]]

U Teodorovoj obitelji rodila se, kao treće dijete, kći [[Dora Pejačević|Dora]] (*1885; †1923.–1923.) poznata hrvatska skladateljica[[skladatelj]]ica.

Poznato da u novije vrijeme u [[Argentina|Argentini]] žive članovi porodice koji su potomci grofa Petra Pejačevića (*1908; †1987.–1987.), drugog sina Marka VI. (*1882; †1923.–1923.) i unuka dr. Teodora Pejačevića. Među njima je hrvatskoj javnosti najpoznatiji Marko (Marcus), Petrov mlađi sin, rođen u [[Osijek]]u 1940. godine, koji je nastanjen u [[Buenos Aires]]u i u posljednje vrijeme vodi pregovore s predstavnicima grada [[Našice|Našica]] oko realizacije povrata (ili prodaje) svoje imovine, oduzete nakon [[Drugi svjetski rat|drugog svjetskog rata]].

Prema raspoloživim izvorima, u svijetu još postoje živući pripadnici jednog drugog ogranka Pejačevića, koji potječu od Karla IV. (*1825; †1880.–1880.), drugog sina Ferdinanda Karla Rajnera, odnosno mlađeg brata hrvatskog bana Ladislava Pejačevića. Karlov praunuk Andrija Pejačević, rođen 1910. godine, iselio se u [[Sjedinjene Američke Države]], gdje se u [[Pasadena|Pasadeni]] 1954. oženio i gdje mu se rodila kći Andrea.