Razlika između inačica stranice »Ozonske rupe«

Obrisano 13 bajtova ,  prije 5 godina
m
uklonjena promjena suradnika 188.129.36.156 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Avenue
m (uklonjena promjena suradnika 188.129.36.156 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Avenue)
Chapmanov ozonski ciklus je postupak kojim se ozon stalno obnavlja u Zemljinoj stratosferi, pretvarajući [[Sunce|Sunčevo]] [[ultraljubičasto zračenje]] u [[toplina|toplinu]]. 1930. [[Engleska|engleski]] [[meteorologija|meteorolog]] Sudney Chapman je riješio taj kemijski postupak.
 
Ozon u stratosferi nastaje uglavnom djelovanjem ultraljubičastog zračenja sa Sunca (200 - 240 [[Metar|nm]]), koje reagira sa dvoatomnim [[kisik]]om O<sub>2</sub>. [[Molekula|MolekuleleMolekule]] ozona koje su stvorene na taj način, upijaju ultraljubičasto zračenje sa Sunca [[Valna duljina|valnih duljina]] između 240 i 310 nm, razbijajući triatomsku molekulu ozona u dvoatomnu molekulu kisika i jedan slobodni atom kisika. Ako se susretnu molekula ozona i atom kisika, oni u kemijskoj reakciji stvaraju dvije molekule dvoatomnog kisika:
 
:O + O<sub>3</sub> → 2 O<sub>2</substanceresub>
 
Neki slobodni radikali, kao što su [[hidroksil]] (OH), [[dušikovi oksidi|dušikov monoksid]] (NO), atomi [[klor]]a (Cl) i [[brom]]a (Br), djeluju kao [[katalizator]]i u [[Kemijska reakcija|kemijskim reakcijama]] ozona, stvarajući ozonski sloj tanjim i stvarajući ozonske rupe, što se ne bi dešavalo da nema tih katalizatora. Većina OH i NO je prirodno prisutno u stratosferi, dok ljudske aktivnosti stvaraju povećanu koncentraciju Cl i Br, posebno ispuštanjem klorofluorovodika (freoni) i halona. Svaki atom Cl ili Br, može razbiti i preko 10 000 molekula ozona, prije nego što nestane iz stratosfere.
 
==Otkriće ozonske rupe==
Nakon godina zabrinutosti zbog povećanja [[troposfera|troposferskogF.atroposferskog]] ozona u gradskim područjima, čovjek je 1985. ostao zapanjen drugim problemom: smanjenjem ozona, ali u [[stratosfera|stratosferi]]. Sredinom 80-ih godina znanstvenici su došli do neočekivanog otkrića. Nakon što je niz godina mjerio koncentraciju ozona na [[Antarktika|antarktičkoj]] stanici Halley Bay, [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] je tim stručnjaka utvrdio konstantno smanjenje ozona u stupcu [[zrak]]a, još od 1968. godine. Prije 1968. izmjerene su dnevne vrijednosti veće od 300 DU, a 1984. manje od 200 DU (DU = [[Dobsonova jedinica]]).
 
Ti su rezultati objavljeni 1985. godine. Ponukali su [[Sjedinjene Američke Države|američke]] znanstvenike da još jednom provjere svoje podatke o količini ozona. Naime, [[NASA]] je lansirala satelit "Nimbus 7" sa zadaćom istraživanja prirodnih bogatstava Zemlje. Uz ostalo, taj je satelit nekoliko puta dnevno mjerio i količinu ozona. Iako su zabilježene niske vrijednosti, nije im se posvećivala pozornost. Naime, sistem za obradu podataka je bio programiran tako da ne uzima u obzir vrijednosti za koje se smatralo da su nerealno niske. <ref> Sparling Brien: [http://www.nas.nasa.gov/About/Education/Ozone/antarctic.html] "Antarctic Ozone Hole", publisher=NASA Advanced Supercomputing Department, 2001.</ref>