Crvena Hrvatska: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
u1 |
|||
Redak 1:
{{otheruses2|[[Crvena Hrvatska (časopis)]]}}
{{Hrvatska povijest}}
'''Crvena Hrvatska''' ([[latinski jezik|lat.]] ''Croatia Rubea'') u nekim starijim povijesnim izvorima naziv je za područje od rijeke [[Cetina|Cetine]] do [[Valona|Valone]], te do porječja Pive, Morače, Zete i Tare u unutrašnjosti. Središte područja istovjetno je području [[Duklja|Duklje]], [[Zahumlje|Zahumlja]], [[Travunija|Travunije]], dijelovima [[Raška|Raške]] i teritoriju suvremene sjeverne [[Albanija|Albanije]]. Epitet "crvena" (južna) zemljopisna je opozicija [[Primorska Hrvatska (kneževina)|"bijeloj" (sjevernoj) Hrvatskoj]] te se u tom slučaju u [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisu popa Dukljanina]] odražava stara tradicija označivanja strana svijeta bojama.<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/16254/ Proleksis enciklopedija] Crvena Hrvatska</ref>
Krajevi od Istre do Valone u Albaniji, koje su naselili Slaveni, podijeljeni su na Duvanjskom saboru [[753]]. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (zapadnu) Hrvatsku od rijeke [[Raša (rijeka)|Raše]] u Istri do rijeke [[Cetina|Cetine]] u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u Albaniji. Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: [[Zahumlje|Zahumlje]], [[Travunja|Travunju]], [[Duklja|Duklju]] i [[Ilirik|Ilirik]]. Od tada ove pokrajine činile su izvjesno vrijeme jednu državnu cjelinu, manje više između sebe povezanu.<ref name="Proleksis" />
U starijoj historiografiji naziv se koristio i za cijelo područje južne Hrvatske od Omiša prema jugu. Problem Crvene Hrvatske često je raspravljan u historiografiji ([[Vjekoslav Klaić]], Nikola Zvonimir Bjelovučić, Vladimir Košćak, [[Dominik Mandić|Dominik Mandić]] i dr.), nerijetko opterećen političkim prizvukom.<ref name="Proleksis" /> U znanstvenoj se zajednici raspravlja i o Crvenoj Hrvatskoj iz ranog srednjeg vijeka, koja se nalazila na području današnje [[Ukrajina|Ukrajini]].<ref>Karel Kroch: Crvena Hrvatska u Ukrajini, [[Ognjište (časopis)|Ognjište]], 5 (1994), 6 ; str. 71.-77. </ref>
==Ljetopis popa Dukljanina==
Suština [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisa popa Dukljanina]], iz 12. stoljeća, o Crvenoj Hrvatskoj je, uglavnom, u ovome: Prostor od [[Jadransko more|Jadranskog Mora]] do [[Drina|Drine]], [[Sava|Save]] i [[Šar Planina|Šar Planine]] bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem. Ovo slavensko kraljevstvo (lat. ''Regnum Sclavorum'') podjelilo se kasnije na dva dijela: na Primorje (lat. ''Maritima'') i Srbiju (lat. ''Surbia'') odnosno Zagorje (lat. ''Transmontana''). Na saboru na Duvanjskom polju, kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dvije provincije: [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijelu Hrvatsku]] ili Donju Dalmaciju (lat. ''Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia'') i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (lat. ''Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia'').<ref name="SMŠ">[[Savić Marković Štedimlija]], ''Crvena Hrvatska'', Laus, Split, 1991. (pretisak izdanja iz 1937.)</ref>
[[Datoteka:Trpimir.jpg|mini|350px|[[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijela Hrvatska]] i Crvena Hrvatska za vrijeme vladanja kneza [[Trpimir]]a]]
Prema [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisu popa Dukljanina]] (''glava XI.'') razdioba na Duvanjskom saboru 753. godine je izgledala ovako:
'''Bijela Hrvatska''': "Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku s planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje s planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku [[Dunav]], nazvao je [[Srbija]]. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine: od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i Donja [[Dalmacija]]".
'''Crvena Hrvatska''': "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili [[mitropolija|mitropoliju]]".
Pojam [[Dalmacija (rimska provincija)|obiju Dalmacija]], kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež.<ref>[[Milan Šufflay]], ''Srbi i Arbanasi (Njihova simbioza u srednjem vijeku)'', Zagreb, 1991., str. 107.</ref> Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: [[Kotor]], [[Budva]], [[Bar (grad)|Bar]], [[Ulcinj]], [[Skadar]], [[Trebinje]], Pilot i dr., a također i ove oblasti: [[Zahumlje|Hum]], [[Travunja|Trebinje]], [[Sandžak|Podgorje]] i [[Duklja|Zeta]].<ref name="SMŠ" />
Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, [[Ljetopis popa Dukljanina|Dukljanin]] se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijelu Hrvatsku]] spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja [[Raška (država)|države Nemanjića]].<ref name="SMŠ" />
Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su [[Raška (država)|Srbija]], [[Vrhbosna|Bosna]] i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio [[Dubrovnik]], no koji je stvarno pripadao [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijeloj Hrvatskoj]]. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.<ref name="SMŠ" />
== Dandolo i Flavije Blondo ==
[[Andrea Dandolo]], dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti [[Venecijanska republika|Venecije]] u kojoj je i Kronika Dalmacije o [[Hrvatska|Hrvatskoj]] u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu ''Chronicon venetum'', koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti [[Hrvati|hrvatskog naroda]]. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše;<ref name="Domo">[[Dominik Mandić]], ''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)|Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]'', Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)</ref>
{{col-begin}}
{{col-2}}
latinski navod:
{{citat|Svethopolis rex Dalmacie... in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes divisit... A plano intaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam, vocavit, et a dicto plano usque Duracium, Chroaciam Rubeam, et versus montana, a flumine Drino usque Maceodoniam, Rasiam; et a dicto flumine citra Bosnam nominavit... Moderni autem maritimam totam vocant Dalmaciam, montana autem Chroatiam...|Andrea Dandolo 172 182 sl.; 2. izd. 156.}}
{{col-2}}
hrvatski prijevod:
{{citat|Svetopulk, kralj [[Dalmacija|Dalmacije]]... na [[Duvanjsko polje|Duvanjskom polju]] krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do [[Istra|Istre]] nazva [[Dalmatinska Hrvatska|Bijelom Hrvatskom]], i od toga polja do [[Drač|Drača]] (u [[Albanija|Albaniji]]) [[Crvena Hrvatska|Crvenom Hrvatskom]]; a planinski dio od rijeke [[Drina|Drine]] do [[Makedonija|Makedonije]] nazva [[Raška|Raškom]], i od te rijeke ovamo, [[Bosna|Bosnom]]... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom|Andrea Dandolo 172 182 sl.; 2. izd. 156.}}
{{col-end}}
Dandolov je navod bliz [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisu popa Dukljanina]], ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska.<ref name="Domo" /> [[Ferdo Šišić]] je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme [[Zagora]], tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.<ref>"Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni", Ferdo Šišić, Letopis 174.</ref>
Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola.<ref name="Domo" /> Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala [[Srednjovjekovna bosanska država|Bosna]], kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.<ref>... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur", Flavius Blondus 115r (177); Ferdo Šišić, Letopis 37.</ref>
== Orbini, Lučić i drugi izvori ==
Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljeve]] (tadašnju [[Zahumlje|Humsku zemlju]], koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao [[Stjepan Vukčić Kosača|herceg Stjepan]], sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u [[Ilirik]]. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref>
[[Datoteka:Mavro Orbini il regno de gli slavi.jpg|mini|130px|''[[Mavro Orbini|Il Regno de gli Slavi]]'']]
[[Datoteka:Dukljanin.jpg|mini|180px|''[[Ivan Lučić#Djela|De regno Dalmatiae et Croatia]]'']]
Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko [[1650]]. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku [[Mavro Orbini]] [[1601]]. objavio knjigu na [[talijanski jezik|talijanskom]], ''Il regno degli Slavi''.<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/5909/ Proleksis enciklopedija] Ljetopis popa Dukljanina</ref> Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su [[Jakov Lukarić]] i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.<ref name="SMŠ" />
Godine [[1666]]. [[Ivan Lučić]] objavio je ljetopis pod nazivom ''Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum'' u svojoj knjizi ''De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex''. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina [[22. listopada]] [[1500]]. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči [[Marko Marulić]], koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (''Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione'').<ref>[[Ivan Mužić]], ''Hrvatska kronika 547.-1089.'', Marjan tisak, Split, 2002.</ref>
Turski putopisac [[Evlija Čelebi]] (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u [[Dubrovnik]] kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u [[Herceg Novi|Herceg Novom]] čine [[Albanci|Arnauti]], Bošnjani i [[Hrvati]] ([[Putopis Evlije Čelebija#Peti tom|V. tom]], 454.). Iz grada [[risan|Risna]] pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i [[Nikšić]]a, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak [[neprijatelj|dušmani]] ([[Putopis Evlije Čelebija#Šesti tom|VI. tom]], 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u [[Gatačko polje]]. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali [[kotor]]ski [[uskoci]]. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih [[borac|gazija]] Hrvata".<ref>Fehim Spaho [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/evlije.html Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu] HercegBosna.org</ref>
== Etnogeneza Crv. Hrvatske ==
=== Bizantski pisci ===
[[Datoteka:Delegation of Croats and Serbs to Emperor Basil I, Skylitzes.jpg|mini|300px|Izaslanstvo Hrvata i Srba pred carem [[Bazilije I. Makedonac|Bazilijem I.]], djedom [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], kako je zabilježio [[Ivan Skilica]]
{{citat4|Skilica|Kada su navedene rase Skita, Hrvata, Srba i ostale vidjele što se dogodilo u Dalmaciji kao rezultat rimske intervencije, poslale su izaslanike caru tražeći da postanu podložni rimskoj vlasti. Caru se to činilo kao razuman zahtjev, on ih je primio s ljubaznosti, a svi oni su postali podanici rimske vlasti i dobili upravitelje vlastite rase i vrste.}}]]
Za razliku od [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], najpoznatijeg bizantskog kroničara, pojedini manje pouzdani bizantski pisaci izjednačavaju [[Dukljani|stanovništvo Duklje]] s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-[[Hrvati]]), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o [[Dukljani]]ma, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti [[pleonazam]] ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom [[Bodin]]a i Vojteha itd.<ref name="Pavle">[http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-do-xix-v/doseljavanje-slovena-dukljanska-drzava/dr-pavle-mijovic-skilicine-legende-kao-istorijski-izvor/ Montenegrina.net] Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor</ref> Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s [[Hrvati]]ma.<ref name="Budak44" />
Područja Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Konavla... tj. Dukljaninove Crvene Hrvatske (pritom ne rabeći taj naziv) prvi je spomenuo [[Konstantin Porfirogenet]] u svom djelu ''[[O upravljanju carstvom]]''.<ref>[[:s:O_upravljanju_carstvom/Gl._XXXII._O_Srbima_i_zemlji_u_kojoj_sada_stanuju|O upravljanju carstvom/Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju]]</ref> To je najznačajniji spis za [[Podrijetlo Hrvata|Hrvate i povijest]] i drugih južnih Slavena. Djelo je nastalo oko 950., iako je u mnogočemu netočno i proturječno, jedan je od ključnih izvora za [[Srednjovjekovna hrvatska država|hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest]]. Od 33. do 36. poglavlja, Porfirogenet piše o Zahumljanima, Travunjanima i Konavljanima, [[Dukljani]]ma i Paganima, koji se također zovu Neretvanima, te zemljama, koje nastanjuju.<ref>Proleksis enciklopedija [http://proleksis.lzmk.hr/32217/ Konstantin VII. Porfirogenet (K. Grimiznorođeni)]</ref> Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], po kojemu su [[Paganija|Neretvani (Pagani)]], [[Zahumlje|Zahumljani]], [[Travunja]]ni i [[Konavle|Konavljani]] porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao [[Duklja]]ne iz ove srpske zajednice naroda, također i iz hrvatske zajednice naroda.<ref name="Budak43">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.</ref>
Koja su etnička imena koristili drugi pisci za [[Dukljani|Dukljane]]? [[Kekvamen]] opisuje dukljanskog vladara [[Stjepan Vojislav|Stjepana Vojislava]] kao ''Travunjanina Srbina'', što nikako ne znači da je Dukljane smatrao Srbima (jedino Travunjane).<ref name="Budak44">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 44.</ref> Na drugom mjestu, Kekvamen veli: "Bješe u gradovima [[Dalmacija|Dalmacije]], u Zeti i [[Ston|Stonu]], zavladao toparh Vojislav [[Dukljani]]n".<ref> [http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/kekavmen_o_knezu_vojislavu.htm Kroničar Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku (poslije 1042.)]</ref> [[Ivan Skilica]] ih spominje ovako: "Prve godine toga cara (Mihajla VII. Duke), indikacije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izađe da pokori Bugarsku".<ref name="Pavle" /> Kada govori o vojnom djelovanju [[Bodin]]ova doglavnika Petrila kaže: "Uhvatiše (Bizantinci) pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru".<ref name="SMŠ" />
[[Nikefor Brijenije Mlađi]], čiji se otac sukobio u tom ratu s Bodinom i Petrilom, pravi jasnu distinkciju spominjući zasebno i Hrvate i Dukljane.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/nicifor_vrijenij_opisuje_borbu_protiv_dukljana_i_hrvata.htm Nikefor Brijenije opisuje borbe protiv Dukljana i Hrvata, ([[crnogorski]])]</ref> Skiličin nastavljač [[Ivan Zonara]] izjednačava Srbe i Hrvate u Duklji.<ref name="Pavle" /> Mihajlo Devolski govori ο stanovnicima Duklje samo kao ο Hrvatima.<ref name="Budak44" /> [[Nikefor Brijenije]] piše ο [[Hrvati]]ma i [[Dukljani]]ma, koje razlikuje.<ref name="Budak44" /> [[Bodin]] je, po naredbi [[duklja]]nskog [[kralj]]a [[Mihailo|Mihaila]], predvodio vojsku od, kako kaže Brijenije, "[[Dukljani|Dukljana]] i [[Hrvati|Hrvata]]".<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/nicifor_vrijenij_opisuje_borbu_protiv_dukljana_i_hrvata.htm Nikefor Brijenije opisuje borbe protiv Dukljana i Hrvata, ([[crnogorski]])]</ref> Na drugom mjestu veli da "Hrvati i [[Dukljani]] pobunivši se, cio Ilirik zlostavljahu". <ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/nicifor_vrijenij_dukljani_i_hrvati_zlostavljase_ilirik.htm Nikefor Brijenije: "Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik"] </ref> Napokon, Ana Komnena piše ο Dalmatima pod vodstvom [[Mihailo|Mihajla]], [[Bodin]]a i Vukana, ali kao srpskog kneza označava samo Vukana, što znači da i ona razlikuje Dalmate ([[Dukljani|Dukljane]])<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ana_komnina_o_vezi_drackog_duke_sa_bodinom_i_mihailom.htm Ana Komnina o vezi dračkog duke Monomahata s dukljanskim kraljevima Bodinom i Mihailom (1081.)]</ref> od Srba.<ref name="Budak44" />
=== Arhitektura i kultura ===
{{glavni|Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|l1=Starohrvatske crkve u Crvenoj Hrvatskoj|l2=Kultura Crvene Hrvatske do kraja 12. stoljeća}}
{{Dvostruka slika|right|Zavalski pleter.jpg|150|Srpski kralj Mihajlo.jpg|150|[[Pleter]]ni ornament iz crkve sv. Petra u Zavali, [[Popovo polje]]|Portret [[Mihailo|Mihajla Vojisavljevića]] iz [[crkva sv. Mihajla kod Stona|crkve sv. Mihajla kod Stona]]}}
[[Datoteka:Humac.jpg|mini|[[Humačka ploča]] iz 11. ili 12. stoljeća]]
Na čitavoj istočnoj jadranskoj obali postojao je [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|jedinstven karakter spomenika kulture]] u ranom srednjem vijeku. Povijesno-umjetnička historiografija, domaća i strana, davno je uočila pojavu jedinstvene, [[Starohrvatska umjetnost|starohrvatske umjetnosti]] uzduž čitave istočne jadranske obale. Karakteristične spomenike te umjetnosti, presvođene crkvice slobodnih oblika i pleterne klesarije njihova kamenog namještaja nalazimo sve do 11. stoljeća ne samo na tlu zapadne Hrvatske nego i dalje na jug sve do [[Duklja|Duklje]]. Jedinstveno obilježje starohrvatske umjetnosti na čitavu hrvatskom etničkom području bez obzira na eventualnu političku rascjepkanost tako je očito da su je svi povjesničari umjetnosti, kako hrvatski tako i srpski, redovito zajedno obrađivali obuhvaćajući ujedno čitav istočnojadranski prostor.<ref name="Benedikta">[[Benedikta Zelić-Bučan]], ''[[Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti]]'', HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1994.</ref>
Mnogo se učinilo u godinama nakon Drugog svjetskog rata što zalaganjem [[SANU|Srpske akademije nauka]], što marom znanstvenika iz odgovarajućih ustanova triju socijalističkih republika, Crne Gore, [[SRBiH|Bosne i Hercegovine]] te Hrvatske, koje se danas dijelom protežu povijesnim područjem ''Crvene Hrvatske''. Tako su ne samo temeljitije obrađeni, proučeni i konzervirani neki od ranije poznatih nalaza i objekata, nego je arheološki identificiran i otkriven čitav niz do nedavna javnosti sasvim nepoznatih objekata crkvenog graditeljstva i otkriveno mnogo komada ili fragmenata [[Starohrvatska umjetnost#Starohrvatsko slikarstvo|starohrvatske pleterne plastike.]] Najpoznatiji primjeri starohrvatske ili predromaničke umjetnosti na području ''Crvene Hrvatske'' su: [[crkva sv. Mihajla kod Stona]], [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju#Crkva sv. Martina kod Stona|crkva sv. Martina kod Stona]], [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju#Crkva neznana titulara u Ošlju|crkva neznana titulara u Ošlju]], [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju#Crkva sv. Petra u Zavali|crkva sv. Petra u Zavali]] i [[Crkva u Paniku|crkva neznana titulara u Paniku]].<ref name="Benedikta" />
[[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Humsko-dukljansku književnost]] može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja koje ima sve odlike samosvojnosti. Novija shvaćanja su pokazala da je u ovim krajevima bila rasprostranjena glagoljica i slavensko bogoslužje. To potkrepljuje i jedan od zaključaka [[Splitski crkveni sabori|Splitskog crkvenog sabora 928.]] Slavensko ([[Metod]]ovo) bogoslužje i glagoljica u ove su krajeve došli posredstvom najvažnijeg pomorskog puta [[Venecija]]-[[Carigrad]] i najvažnije ceste na Balkanu ''Via Egnatia'' od [[Drač]]a do [[Solun]]a preko [[Duklja|Duklje]]. Bogata slavenska podloga Ljetopisa popa Dukljanina upućuje na razvijenu slavensku književnost, čiji početci sežu u 9. stoljeće. Glagoljska slova u inače ćiriličkoj [[Humačka ploča|Humačkoj ploči]] dopuštaju mogućnost postojanja glagoljske epigrafije. Potvrde toga nalaze se i u Mihanovićevu i Grškovićevu fragment Apostola i [[Miroslavljevo evanđelje|Miroslavljevu evanđelju]].<ref name="HRHB">HercegBosna.org [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/etnicka.html Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća] Etnička povijest Bosne i Huma</ref>
[[Datoteka:Miroslav's Gospel 001.jpg|mini|Stranice ćirilskoga [[Miroslavljevo evanđelje|Miroslavljeva evanđelja]]]]
Upravo [[Miroslavljevo evanđelje]] dočarava prave osobine ovog područja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada. Povijesno-umjetnička analiza spomenika razlučila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, bizantski i romanički, uz tragove različitih istočnjačkih i zapadnjačkih utjecaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora, kojima su se poslužili minijaturisti rukopisa. Glavni nositelji kulture bili su svećenstvo, osobito [[Benediktinci|benediktinski red]] te trgovci i aristokracija u [[Dubrovnik]]u i [[Kotor]]u. Ovdje se proširio kult [[Sveti Mihovil|svetog Mihajla]]. S izuzetkom pojedinih ulomaka, u Ljetopisu popa Dukljanina opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane viteškoga svijeta. To ukazuje na postojanje viteškog društva. Kako je prijevod nastao za potrebe [[Bar (grad)|barskoga]] društva,<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm Ljetopis popa Dukljanina] "Zamoljen od vas, u Kristu ljubljena braćo i časni svećenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine našega grada, koja se naslađuje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima..."</ref> slavenski je izvornik očito sastavljen za potrebe zaleđa, iz čega se pak mora zaključiti da je i ono poznavalo društvene klase sličnih kulturnih potreba.<ref name="HRHB" />
=== Narodna pripadnost ===
[[Datoteka:Nada Klaić Crvena Hrvatska.PNG|mini|400px|Prikaz Svetopelegove "države" i ostali podaci iz ''[[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisa popa Dukljanina]]'']]
[[Hrvatska historiografija|Historiografija]] još nije našla zadovoljavajući odgovor na pitanje kako je Dukljanin došao do naziva Bijela i Crvena Hrvatska. Možda bi se njegovi nazivi odbacili kao plod mašte da se s Dukljaninom ne slažu i neki bizantski pisci iz 11. i 12. stoljeća, koji spominju Hrvate u Duklji.<ref>Klaić Vjekoslav, ''Hrvati i Hrvatska'', str. 29.</ref><ref name="triosmica">Šišić, Ferdo, str. 38.</ref> Stoga je postavljena hipoteza da je Crvena Hrvatska ([[Duklja]] + Dalmacija) bila samostalna politička jedinica do [[Stefan Nemanja|Nemanje]] ([[Vjekoslav Klaić]]).<ref name="triosmica" /> Prema jednom drugom mišljenju do takva je naziva došlo zato što su bizantski pisci identificirali Srbe i Hrvate.<ref>Radojčić Nikola, ''Kako su nazivali Srbe i Hrvate'', str. 11.</ref> U Jugoslaviji je ipa bila najprihvatljivije treće mišljenje, prema kojem je riječ o nekoj postojećoj, realnoj skupini ljudi, koji su nosili hrvatsko ime, dakle o nekom kraju (u Duklji), koji je bio nastanjen [[Hrvati]]ma.<ref>Šišić, Ferdo, str. 180., bilj. 222.</ref> Prema tome, posve je razumljivo da takva pretpostavka ne znači da je Crvena Hrvatska bila sastavni dio [[srednjovjekovna hrvatska država|hrvatske države]] pa čak ni to da se ovdje radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno).<ref>Šišić, Ferdo, str. 171.</ref><ref>Šišić, Ferdo, str. 163.</ref>
Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale [[O upravljanju carstvom|činilo je tumačenje]] [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], po kojemu su [[Paganija|Neretvani (Pagani)]], [[Zahumlje|Zahumljani]], [[Travunja]]ni i [[Konavle|Konavljani]] porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao [[Duklja]]ne iz ove srpske zajednice naroda i iz hrvatske zajednice narode. Pominje ih samo i izrijekom kao [[Dukljani|Dukljane]]. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, već da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji, što je pretpostavka. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez [[Časlav]] proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih još i na [[Vrhbosna|Bosnu]]. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se i etničko ime, što u potpunosti odgovara našim predodžbama ο podudarnosti etničkog i političkog nazivlja.<ref name="Budak43">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', str. 43.</ref>
Što se tiče [[O upravljanju carstvom#Neretvani|Neretvana]], ili Pagana, njih izvori 9. i 10. stoljeću nazivaju dosljedno njihovim vlastitim imenom, te nema sumnje u njihovu etničku posebnost, izraženu još i dodatnim specifičnostima: [[Pokrštenje Hrvata#Tzv. Crvena Hrvatska|kasnim pokrštavanjem]] i gusarenjem kao važnom privrednom granom. Stanovnike [[Zahumlje|Zahumlja]] jedino [[Konstantin Porfirogenet|Konstantin]] označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza [[Mihajlo Višević|Mihajla Viševića]], kojeg izvori, uključujući ''[[De administrando imperio]]'', spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Vijest o [[O upravljanju carstvom#Zahumljani|porijeklu Zahumljana]], prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su živjeli [[Bijela Hrvatska|uz rijeku Vislu]], nema nikakve veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno [[Slaveni]]ma.<ref name="Budak43" />
Vrijednost svojih etnogenetskih tumačenja razotkriva car u poglavlju ο [[O upravljanju carstvom#Travunjani|Travunjanima]], u kojemu kaže da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena [[Heraklije|Heraklija]] do kneza [[Vlastimirovići|Vlastimira]], kada su stekli neovisnost. Car očito povezuje etničku i političku pripadnost: u trenutku kada pucaju političke veze, prestaju i one etničke. To napokon u potpunosti omogućava tumačenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor.<ref name="Budak44" />
U slučaju Duklje to je još jasnije jer car, [[Dukljani|Dukljane]] ne ubraja niti u Srbe, ali niti u Hrvate. Stalna prisutnost [[Bizant]]a (potpuna ovisnosti [[Duklja|Duklje]]), no kasnija velika pobjeda Dukljana nad Bizantom u [[Bitka kod Bara|Bici kod Bara]] [[6. listopada|6.]]/[[7. listopada]] [[1042.]] (Ljetopis o tome izvješćuje u Glavi XXXVIII.),<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm Ljetopis popa Dukljanina (na crnogorskom)]</ref> proglašenje dukljanskog vladara [[Mihailo|Mihaila]] za [[kralj]]a, najkasnije [[1078.]] <ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/papa_grgur7_pise_mihailu_vojislavljevicu.htm Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.]</ref> i [[Bodin]]ova dukljanska ekspanzija sprečavali su širenje srpske i hrvatske vlasti, pa time i imena, na Duklju. Zbog toga Konstantin, niti bilo koji bizantski autor nakon njega, niti ne izvodi porijeklo [[Dukljani|Dukljana]] niti od Srba niti od Hrvata.<ref name="Budak44">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', str. 44.</ref>
Pojedini bizantski pisaci izjednačavaju [[Dukljani|stanovništvo Duklje]] s drugim Slavenima (Dukljani-[[Srbi]] i Dukljani-[[Hrvati]]), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o [[Dukljani]]ma, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti [[pleonazam]] ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom Bodina i Vojteha itd.<ref>[http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-do-xix-v/doseljavanje-slovena-dukljanska-drzava/dr-pavle-mijovic-skilicine-legende-kao-istorijski-izvor/ Montenegrina.net] Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor</ref> Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s [[Hrvati]]ma.<ref name="Budak44" />
Najraniji Dukljaninovi prepisivači su Mlečani [[Crvena Hrvatska#Dandolo i Flavije Blondo|Andrea Dandolo i Flavije Biondo]].<ref>Šiši, Ferdo, str. 174. "Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni".</ref><ref>Šišić Ferdo, str. 37.</ref> [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Grk Halkokondyles]] po humanističkom imenovanju naroda klasiničnim imenima, Slavene od Istre do Dubrovnika naziva Ilirima.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref> Domaći Dukljaninovi prepisivači su [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Mavro Orbini, Jakov Lukarić, Resti, Ivan Lučić i Marko Marulić]]. Napokon, Hrvate na ovom području spominje turski putopisac [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Evlija Čelebi]]. [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Humsko-dukljansku kulturu]] može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja sa svim odlikama samosvojnosti,<ref name="HRHB">HercegBosna.org [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/etnicka.html Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća] Etnička povijest Bosne i Huma</ref> dok [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|crkvena arhitektura]] pripada [[starohrvatska umjetnost|starohrvatskoj umjetnosti]].<ref name="Benedikta">[[Benedikta Zelić-Bučan]], ''[[Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti]]''</ref>
[[Datoteka:Medieval_Croatian_dialects_in_Cro_and_BiH.PNG|mini|260px|Prije velikih seoba nakon [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|osmanskog zauzimanja]] u 16. i 17. st., [[Štokavsko narječje#Zapadna i istočna štokavština|zapadnom štokavštinom (šćakavskom i štokavskom ikavicom i (i)jekavicom)]] se govorilo u [[Paganija|Neretvanskoj kneževini]] (Krajini), [[Zahumlje|Zahumlju]] (Humskoj zemlji), [[Dubrovačka Republika|Dubrovniku]] i Kotoru, a [[Štokavsko narječje#Zapadna i istočna štokavština|istočnom štokavštinom (štakavskom ijekavicom)]] u unutrašnjosti [[Travunja|Travunje]] (Trebinju) i [[Duklja|Duklje]] ([[Zeta|Zeti]]). '''*''' U zagradama su kasniji nazivi sklavinija.]]
Kultura, uz državu, je faktor, koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Ne zna se je li ta kultura korijen bez stabla, je li njen njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga ili njezini izdanci se mogu pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, [[Srednjovjekovna bosanska država|barem u Bosni]]. Stanovnici Crvene Hrvatske su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti općenito bili bliži [[Hrvati]]ma, ali primjenjivati današnji pojam hrvatskog identiteta (nešto što je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu jest da su bili [[Južni Slaveni|Slaveni]].<ref>HercegBosna.org [http://hercegbosna.org/STARO/ostalo/bos1180.html Bosna do 1180. godine]</ref>
To je [[Slaveni|slavensko]] stanovništvo, koje je po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadalo sličnom etničkom supstratu kao i [[Hrvati]]. Osim samoga [[podrijetlo Hrvata|spomena]] hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su [[jezik]] (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]]), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. [[hrvatska ćirilica]]) kojim su pisane isprave, djela [[Miroslavljevo evanđelje|vjersko-nabožnog]] i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Dalmaciji]] i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom kršćanstvu (ovi krajevi su potpadali pod [[Splitsko-makarska nadbiskupija|Splitsku]], [[Dubrovačka biskupija|Dubrovačku]] i [[Barska nadbiskupija|Barsku]] dijacezu), te [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|umjetničkim oblicima]] zapadne provenijencije.<ref>HercegBosna.org [http://hercegbosna.org/STARO/ostalo/p_ranosr.html Rano srednjovjekovlje]</ref>
== Unutarnje poveznice ==
{{col-begin}}
{{col-2}}
* [[Paganija]], [[Zahumlje]], [[Travunja]], [[Duklja]]
* [[Srednjovjekovna hrvatska država]]
* [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Primorska Hrvatska Kneževina]]
* [[Hrvatsko Kraljevstvo]], [[Mihajlo Višević]]
{{col-2}}
* [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|Starohrvatske crkve u Crvenoj Hrvatskoj]]
** [[Crkva sv. Mihajla kod Stona]], [[Crkva u Paniku]]
* [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Kultura Crvene Hrvatske do kraja 12. stoljeća]]
* [[Ljetopis popa Dukljanina]], [[Miroslavljevo evanđelje]]
{{col-end}}
== Vanjske poveznice ==
*[[Vjekoslav Klaić]] - [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr1.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Prvo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr2.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Drugo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr3.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Treće poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr4.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Četvrto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr5.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Peto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr6.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Šesto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr7.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Sedmo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr8.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Osmo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr9.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Deveto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*Nikola Zvonimir Bjelovučić - [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr10.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Deseto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
*[[Savić Marković Štedimlija]] - Crvena Hrvatska: [http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/pop-dukljanin-i-crveni-hrvati/ Pop Dukljanin i Crveni Hrvati (str. 12.-18.)]
*Savić Marković Štedimlija - Crvena Hrvatska: [http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/ulazak-u-povijest-i-croatia-rubea/ Ulazak u povijest i Croatia Rubea (str. 18.-28.)]
*Savić Marković Štedimlija - Crvena Hrvatska: [http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/pretapanje-imena-crvena-hrvatska-u-crna-gora/ Pretapanje imena Crvena Hrvatska u Crna Gora (str. 36.-49.)]
== Literatura ==
* Mandić, Dominik: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, 1990., Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske
* Mandić, Dominik: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, 1972., Rim, ZIRAL
* Bjelovučić, Nikola Zvonimir: Crvena Hrvatska i Dubrovnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Bjelovučić, Nikola Zvonimir: Hrvati uz obalu od Neretve do Bara, Zagreb, 1930.
* Klaić, Vjekoslav: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb, 1927.
* Đodan, Šime: Crvena Hrvatska - Dubrovnik i Boka od Kotora, Meditor - Prom, Zagreb, 2003.
* Lorković, Mladen: Narod i Zemlja Hrvata, Zagreb, 1939., reprint Zagreb, 1996.
* Dabinović, Antun: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., reprint Zagreb, 1990.
== Izvori ==
{{izvori|2}}
[[Kategorija: Hrvati]]
[[Kategorija: Hrvatska za narodnih vladara]]
| |||