Povijest Srba prije Nemanjića: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
{{bez_izvora}}
Povijest srpskog naroda prije Nemanjića obuhvaća vrijeme najranije [[povijest]]i Srba na [[Balkan]]u od njihovog doseljenja do svrgavanja Dese sa županskog trona i postavljanja Tihomira (najstarijeg brata Stefana Nemanje) za župana Raške čime je počelo [[vrijeme]] vladavine Nemanjića.▼
{{Pristranost}}
{{wp+}}
{{pravopis}}<!--Ovaj je predložak postavljen zbog potrebe provjere svih imena vladara prema dotičnim popisima vladara (osobito bizantskih, bugarskih...) Ne uklanjati predložak dok se to ne riješi! Hvala!-->
{{prijevod-srp}}
{{Povijest Srbije}}
▲'''Povijest srpskog naroda prije Nemanjića''' obuhvaća vrijeme najranije [[povijest]]i Srba na [[Balkan]]u od njihovog doseljenja do svrgavanja Dese sa županskog trona i postavljanja Tihomira (najstarijeg brata Stefana Nemanje) za župana Raške čime je počelo [[vrijeme (fizika)|vrijeme]] vladavine Nemanjića.
<!-- POTREBAN PRIJEVOD
==Prva srpska država==
[[Srbi]] su po dolasku na Balkan oformili nekoliko državica koje su sve bile podređene vrhovnom vladaru svih Srba, koji je vladao i središnjom srpskom oblašću zvanom [[Srbija]]. Porfirogenet kaže da su Srbima vladali potomci kneza koji ih je predvodio u selidbi na Balkan. On ne zna sva imena iz te vladarske obitelji, ali prvi kojega spominje po imenu je [[Višeslav]], kojeg nasljeđuje Radoslav, poslije koga na vlast dolazi Prosigoj kojeg nasljeđuje njegov sin Vlastimir, prvi srpski knez o kojemu možemo reći nešto više od imena. Tokom prvih stoljeća svoje poviesti na Balkanu srpske zemlje su vazali Bizanta,koji je u to vrijeme zauzet na drugim stranama, zbog čega postoji vrlo malo izvora koji nam svjedoče o najranijoj povijesti Srba na Balkanu. Izuzetak su izvori koji svjedoče o akcijama [[Neretvani|Neretvanskih Srba]]{{fact}} koji su gusarili Jadranskim morem, koji su presretali najčešće Mletačke brodove, čime su se bavili i [[Hrvati]] iz susjedne Primorske Hrvatske.
Intenzivno slavensko gusarenje po [[Jadran]]u, primoralo je Mlečane u jedan od prvih pohoda da bi se pokorili Hrvati i Srbi na istočnom Jadranu datiranom oko 834. godine. Mlečani ne uspjevaju pokoriti
Bizantska vlast u Srbiji nije bila jaka i ogledala se u držanju garnizona u tvrđavama, plaćanju poreza i možda u slanju pratećih odreda caru, dok su lokalni [[knez]]ovi imali široku unutrašnju vlast. Pri kraju Vlastimirovog života u Srbiji dolazi do stvaranja anti-bizantskog bloka među predstavnicima naroda na čijem čelu je svakako stajao mnogobožački element koji je najače osjećao Bizantsku vlast. Kao posljedica ovoga, sredinom 11. stoljeća dolazi do organiziranja pobune na čijem čelu stoji knez Vlastimir. U prilog ovome ide i činjenica da je gusarenje na Jadranu pojačano, pogotovo od strane Srba iz Neretvanske oblasti,{{fact}} sredinom 11. stoljeća, tako da se može pretpostaviti da Srbi stječu svoju [[nezavisnost]] između 845. i 850.godine.
Iz Srbije su tada protjerani [[kršćanstvo|kršćanski]] [[misionari]] i vojne posade čime je praktično stečena nezavisnost. [[Bizant]] je bio zauzet na drugim stranama tako da nije mogao poduzeti ništa ozbiljnije protiv Srbije, na što su [[Srbi]] vjerojatno i računali kada su podizali ustanak. [[Bugari]],koji su nešto prije Srba osnovali nezavisnu državu, vidjeli su u Srbiji prijetnju njihovom cilju da sebi potčine sve Slavene na [[Balkan]]u, zbog čega su odmah započeli sa napadima koji su trajali tri godine i završili su neuspješno za Bugare.
Line 13 ⟶ 21:
Srbi prvi put primorani braniti svoju nezavisnost u novoj postojbini suprotstavili su se organiziranijem protivniku i zahvaljujući činjenici da su se branili po svojim šumama, na svojim planinama uspjeli su obraniti Srbiju. Vlastimir je svoju vlast nad ostalim srpskim oblastima učvršćivao i ženidbama, jer je ostalo zabilježeno kako je jednu svoju kćer udao za župana Travunije Krajinu, sina Belojevog. Nakon Vlastimirove smrti [[862.]]godine vlast prelazi na trojicu njegovih sinova Mutimira, koji je kao najstariji bio glavni, Strojimira i Gojnika s tim da su sva trojica po starom slavenskom nasljednom pravu vladala.
Srbi u Neretvanskoj oblasti{{fact}} nisu priznavali ničiju vrhovnu vlast nad sobom,osim eventualno formalnog priznanja vlasti vrhovnim srpskim knezovima. Ovakav njihov status pružao im je mogućnost za napade na sve brodove u [[Jadran]]u pošto Srbija,u to doba,nije imala ni trgovačku ni [[rat]]nu mornaricu, pa je ostalo zabeleženo da su [[869.]]godine, u vrijeme kada su sve države (Franačka i Bizant) i njima potčinjena područja ([[Primorska Hrvatska]]) bile udružene oko protjerivanja [[Saraceni|Saracena]] iz Jadrana, presreli i opljačkali papinsko poslanstvo koje se vraćalo iz Carigrada. Pošto prvi združeni bizantsko - franački napad na Bari nije uspio, tako Saraceni 872. godine upadaju u Neretvansku oblast i teško je pustoše. To koristi bizanski car [[Bazilije I.]] i 873. godine zauzima oslabljenu Neretvansku oblast.
==[[Pokrštavanje]] Srba==
Line 25 ⟶ 33:
Na čelo Bugarske [[880.]] godine dolazi Boris koji kreće na Srbiju želeći osvetiti poraz svog oca. Vlastimirovi sinovi spremno su dočekali vojsku iz Bugarske i nanijeli joj još teži poraz u odnosu na onaj koji se dogodio tri desetljeća ranije. Ovom prilikom zarobljen je Borisov sin Vladimir sa svim vojskovođama koje su iz sukoba sa Srbima uspjeli iznesti živu glavu na ramenima. Poslije ovako teškog poraza [[Bugarska]] je bila primorana sklopiti [[mir]] i zaključeno je prijateljstvo uslijed čega su razmijenjeni pokloni. Ostalo je zabilježeno da su zarobljenici molili Srbe da ih otprate do granice, do [[Ras]]a( ili Rase), ostaje nam nejasno zbog čega, ali je moguće da su se osjećali sigurnije da prolaze kroz Srbiju pod pratnjom srpske vojske nego li sami. Na granici su razmijenili poklone u ime prijateljstva. Poznat nam je sadržaj Mutimirovog poklona Borisu,koji se sastojao od: dva roba, dva sokola, dva hrta i devedeset koža, ali ne i Borisovog Mutimiru na čemu su neki bugarski povjesničari temeljili svoju tezu o potčinjenosti Srbije Bugarskoj u to doba.
Uskoro među braćom dolazi do sukoba oko vlasti i iz te borbe kao pobjednik izlazi Mutimir,
==Pohod Petra Kandijana (starijeg)==
Intenzivno gusarenje Jadranom nanosilo je velike štete Mletačkoj republici, zbog čega na čelo novog pohoda staje dužd osobno. [[Petar Kandijan]] na pohod kreće sa dvanaest [[lađa]]. Uspio se iskrcati na Neretvanskoj obali i potaknuo Srbe{{fact}} u bijeg koji su čuvali [[brod]]ove, nakon čega su [[Mlečani]] krenuli uništiti pet srpskih{{fact}} lađa koje su se tu nalazile. Međutim, [[Srbi]]{{fact}} koji su pobjegli pred Mlečanima, brzo su izvijestili o njihovom upadu. Uskoro su [[Mlečani]], koji su uništavali srpske{{fact}} brodove, bili strahovito napadnuti da su se jedva spasili. Tijekom bitke život je izgubio i sam dužd tako da se ova bitka može datirati na osnovi datuma njegove smrti jer je on prema mletačkim izvorima poginuo [[18. rujna]] [[887.]]
[[Mutimir]] umire 891. godine, a za svog nasljednika prije smrti imenuje svog najstarijeg sina Pribislava (Prvoslava) želeći spriječiti [[rat]] oko vlasti među njegovim sinovima. Vjerojatno je i drugoj dvojici sinova Branu i Stefanu tom prilikom odredio neka područja na upravu. Pribislav je na vlasti proveo jedva godinu dana kada ga Petar potiskuje iz Srbije i on bježi u [[Hrvatska|Hrvatsku]].
Pošto se Petrovom uzurpacijom prijestolja poremetio redoslijed nasljeđivanja javili su se i drugi srpski prinčevi koji su htjeli postati vrhovni kneževi. Tri godine kasnije uzurpacije, dakle 895.godine, na Petra kreće, iz Hrvatske, srednji Mutimirov sin Bran, ali Petrova vojska odnosi pobijedu, a Bran pada u zarobljeništvo gdje je bio oslijepljen, po Petrovom naređenju sa ciljem da ga onemogući da se bori za prijestolje.
Line 37 ⟶ 45:
Strojimirov sin Klonimir 897.godine kreće iz Bugarske na Petra. U nekoliko borbi uspio je pobijediti Petrovu vojsku i zauzeti [[grad]] [[Dostinik]]u, ali osvajanjem prijestolnice sukob još nije bio riješen u Klonimirovu korist jer Petar još uvijek nije položio [[oružje]] zbog čega su sukobi nastavljeni. Prilikom jednog sukoba Klonimir gine, a Petar kao jedini živi princ u Srbiji ponovno dolazi na [[vlast]]. Poslije toga je [[Srbija]] provela dva desetljeća pod Petrom u miru jer je vrhovni [[knez]] odlično vodio vanjsku politiku zemlje održavajući dobre odnose i sa [[Bizant]]om i sa Bugarskom, koja se bližila vrhuncu svoje moći, čiji je sukob oko prevlasti na [[Balkan]]u visio u [[zrak]]u.
Jačanje Bugarske pod [[Simeon]]om jasno je nagovještalo da će ona uskoro postati najjača sila na Balkanu i da tada vjerojatno Srbiju neće ni Petrovo kumstvo Simeonom spasti vazalstva kada [[Bugarska]] završi sa bizantom. U tom cilju, a možda i potaknut od strane Bizantinaca, Petar odlučuje stupiti u pregovore sa carstvom sa Zlatnog Roga. Negdje na obali [[Jadran]]a on se susreo sa dračkim strategom. Možda bi ovaj sastanak ostao nepoznat u Bugarskoj da zahumski knez Mihajlo Višević nije dojavio Simeonu za njega. Iako je bio knez Zahumlja Mihajlo je istupao kao predstavnik Srba{{fact}} iz Travunije i Neretvanske, težeći vjerojatno da postane i formalni vladar ovih srpskih zemalja{{fact}} zbog čega je i izvijestio Simeona o ovom susretu ne bi li se rešio Petra koji se sigurno ne bi složio sa takvom promijenom i jačanjem jednog oblasnog gospodara u svojoj državi. Sklanjanjem Petra i sklapanjem prijateljstva sa Simeonom Mihajlo bi dobio odriješene ruke za nastavak svojih pokušaja da zauzeme dijelove Apeninskog poluotoka i time proširi svoju vlast i na zapadni Jadran.
==Borbe Bugarske i Bizante oko kneza Srbije==
Line 55 ⟶ 63:
Koristeći se mutnim zbivanjima u Bugarskoj Časlav oko 931.godine uspjeva pobijegne u Srbiju. Stanje koje je tamo zatekao bilo je, po pričanju tadašnjih pisaca, u najmanju ruku očajno. Priča se da je u cijeloj Srbiji bilo samo pedesetak [[lovac]]a bez žena i djece. U ovakav podatak je teško povjerovati, tako da je vjerojatno u Dostinici i njenoj bližoj okolini zatekao samo pedesetak lovaca bez žena i djece. Časlav je po preuzimanju vlasti priznao vrhovnu vlast Bizantijskog cara i zatražio od njega zaštitu. Kada se osiguaro od potencijalnih napada iz inozemstva posvetio se obnovi i učvršćivanju Srbije.
Smjene na srpskom prijestolju nisu ometale Neretvanske Srbe{{fact}} da gusare po Jadranu zbog čega mletački dužd Petar Kandijan, unuk istoimenog dužda koji je pola stoljeća ranije izgubio glavu u sukobu sa Srbima u Neretvanskoj oblasti,{{fact}} formira 948.godine ekspediciju od 33 lađe sa ciljem kako bi pokorio Srbe,{{fact}} ali se i ovog puta vraćaju neobavljena posla. Uskoro šalje ponovo 33 lađe, ali ovog puta uspjeva samo zaključiti još jedan u nizu mirovnih sporazuma koji su trajali koliko i prisustva jačih Mletačkih lađa u vodama Neretvanske oblasti.
Koristeći se zaštitom Bizanta Časlav obnavlja i ojačava srpsku državu koja će za njegove vladavine posljednji put obuhvatiti sve srpske zemlje na Balkanu.{{fact}} Ne zna se točno kada je i kako Časlav umro, ali je to bilo oko 960. godine. U [[Ljetopis Popa Dukljanina|Ljetopisu Popa Dukljanina]] zabilježena je legenda o Časlavovoj pogibiji. Po njoj su počeli na Srbiju da udarati sa severa Mađari i u jednom od svojih prodora stižu do okoline današnjeg Valjeva gdje ih Časlav na rijeci Tari zaustavlja i u tom boju gine mađarski vojskovođa Kiš. Prilikom jednog kasnijeg Časlavovog pohoda protiv Mađara logor njegove vojske biva noću iznenada napadnut i toj borbi Časlav i njegova pratnja bivaju uhvaćeni i po nagovoru Kiševe udovice bivaju okovani i živi bačeni u Savu.Iako je veći dio Dukljaninovih priča mnogo bliži legendi nego povijesti sigurno je da tu ima i elemenata istine.{{fact}}
==Propast prve srpske države==
Line 65 ⟶ 73:
Bizant je u drugoj polovini 10. stoljeća bio zauzet na svojim istočnim granicama, dok je na Balkanu Bugarska suviše slaba za neki ozbiljniji pokret protiv Bizanta i Srbija koja je poslije Časlavove smrti,ili pogibije, potpuno razjedinjena. Da bi spriječilo neka iznenađenja iz Bugarske Carstvo angažira Ruskog kneza [[Svjatoslav]]a, koji je u tom trenutku bio prijatelj Carstva, da je zauzme u ime Bizanta. Svjatoslav nije imao problema te zauzima Bugarsku, koja je u to vrijeme bila na izdisaju, ali je on nije zauzeo za Carstvo već za sebe, tako je Carstvo umjesto dvije slabe slavenske države na Balkanu dobilo jednu slabu i jednu koja je bila u usponu moći. Zbog toga [[car]] [[Ivan Cimiskije]] [[971.]] godine udara na [[Rusi|Ruse]] i protjeruje ih na lijevu obalu [[Dunav]]a. Dio te vojske poslije toga biva upućen utvrditi vlast Carstva u Srbiji. Bizantijska vojska vjerojatno nije imala problema doći do Dostinike i primorala onoga koji je tamo stolovao, čime god da je upravljao i koja god da je bila njegova [[titula]], da prizna vrhovnu vlast Carstva, čime su Srbi bili pokoreni prema mišljenju [[Carigrad]]a.
-->
<!--==Drugi slavenski ustanak (Petar Odeljan)== Prije vraćanja teksta u članak, potrebno je razlučiti gdje se govori o Srbima, gdje o Makedoncima, gdje o Zahumljanima.
Ljeti [[1040.]] godine u okolini [[Beograd]]a izbija pobuna protiv [[Bizant]]a, pod vodstvom Petra Odeljana, koja se brzo širi po Pomoravlju i Povardarju. Drački strateg kreće sa vojskom da uguši pobunu, ali ga je na putu sustigla naredba da se zaputi u [[Carigrad]] jer je u nekim dvorskim spletkama optužen za izdaju, dok zapovjedništvo nad Dračkim područjem preuzima njegov tadašnji zamjenik, koji je bio omražen u narodu. Kada se [[Drač]]kim područjem proštirila vijest tko je novi strateg planula je velika pobuna pod vodstvom Tihomira. Ustanici su se ubrzo povezali i započeli zajedničke akcije. Prilikom jednog sastanka Tihomir biva ubijen kamenovanjem po Petrovim uputstvima. U rujnu se ustanku pridružuje sin Jovana Vladislava Alusijan za koga se znalo da je Samuilov potomak, dok je Petar tvrdio da je Radomirov sin. Poslije neuspešne opsade Soluna Petar biva oslijepljen po Alusijanovom naređenju, koji nakon toga bježi Caru ostavljajući ustanak obezglavljen tako da Bizant nije imao teškoća ugušiti ga. Alusijan koji je jedno vrijeme bio u službi Carstva, bio je strateg u Armeniji, možda je u startu bio poslan od strane Carstva uništiti [[ustanak]].
Na bizantsko prijestolje 1042. godine došao je Konstantin IX. koji u jesen iste godine šalje na Duklju Dračkog stratega sa 60 000 vojnika. Istovrijemeno Raškom županu, Bosanskom [[ban]]u i Zahumskom knezu Ljutovidu naređeno je, kao bizantjskim vazalima, da udare na Duklju sa [[sjeverozapad]]a. Služeći se taktikom koju će 9 stoljeća kasnije iskoristiti Živojin Mišić u [[Kolubarska bitka|Kolubarskoj bitci]], Vojislav odnosi brilijantnu pobijedu u čuvenoj [[Bitka kod Bara|Bitci kod Bara]]. Tokom boja u jarugama i gudurama u dolini [[Zeta|Zete]] život je izgubilo oko 40 000 bizantskih vojnika među kojima je i 7 [[strateg]]a, dok su ostali jedva uspjeli da izvuku živu glavu. Srpske vojske koje su prodirale sa sjeverozapada su, kada su dobili vijest o strahovitom porazu Bizanta, nastavile svoj put da bi se poklonile Stefanu Vojislavu koji je oko sebe počeo okupljati i druge srpske oblasti. Poslije tog strahovitog poraza Zeta je bila ostavljena na miru do kraja Vojislavljevog života (oko 1050. godine).
-->
<!-- POTREBAN PRIJEVOD
==[[Zeta]] - Prva srpska kraljevina==
Line 95 ⟶ 92:
Smrti Stefana Vojislava pokreće sukobe u njegovoj obiteljui oko [[vlast]]i, ali težnje pojedinih područja za nezavisnošću, koje je vjerojatno poticala i sam Bizant. Iz sukoba u Vojislavovoj obitelji, koji su možda bili i oružani, kao pobjednik izlazi njegov sin Mihailo. Poslije toga on vojskom sprječava otcjepljenje [[Travunija|Travunije]] i time je preduhitrio Carstvo koje je željelo da s juga udari na Zetu dok se ona bavi pobunom u Travuniji koju su vjerojatno izazvali Bizantinci. Koristeći se svojom pobjedom u Travuniji i činjenicom da su se [[Normani]] iz južne Italije spremali za prelazak na [[Balkan]], zaključuje mir sa Carstvom, kome je u tom trenutku više odgovarala Zeta koja će se možda pridružiti [[Normani]]ma kad se iskrcaju na Balkan, nego Zeta koja će sigurno preći u ofanzivu čim se Normani u [[Napulj]]u ukrcaju u brodove. Ovaj dogovor je zaključen najvjerojatnije 1052. godine, jer je te godine Mihailo dobio titulu protospatra. Da bi ovaj dogovor bio učvršćen Mihailo se naredne godine ženi jednom carskom rođakom. Ovaj sporazum omogućavao je Mihailu nesmetano djelovanje po srpskim oblastima što je on već [[1053.]] godine iskoristio i vratio Rašku pod svoju vlast.
1054. dolazi do konačnog raskola u kršćanstvu. Srbi koji su živjeli u unutrašnjosti su bili [[Pravoslavlje|pravoslavci]] pod Ohridskim [[arhiepiskop]]om, dok su Srbi u primorju bili katolici pod Splitskim i Dračkim arhiepiskopima.{{fact}} Nijedan od crkvenih centara nije se nalazio u Mihailovoj državi, a bilo je teže osvojiti neki od njih, stoga se Mihailo aktivirao na dobvanju crkvene nezavisnosti. Sa tim ciljem obratio se papi tražeći obnovu Dukljanske arhiepiskopije, koja je nestala u najezdi [[Slaveni|Slavena]] na [[Balkan]], pozivajući se na pogibiju nekoliko srpskih episkopa{{fact}} u buri dok su putovali na jedan od Splitskih sabora. Ostvarenje njegovih ciljeva o nezavisnoj crkvi u nezavisnoj državi, dočekat će tek njegov sin Bodin osamdesetih godina jedanaestog stoljeća kada Dukljanska arhiepiskopija biva obnovljena obuhvativši sve zemlje od Drima i Bojane do Cetine.
==Treći slavenski ustanak (Đorđe Vojteh)==
Line 105 ⟶ 102:
Oko 1077. godine Mihailo koristi unutrašnje borbe u Bizantu nastale kao posljedica kobne 1071. godine i osvaja Dubrovnik. Iste godine ga papa u pismu oslovljava kraljem, tako da je on vjerojatno samostalno proglasio Zetu za kraljevinu između 1072. i 1077., a tek nakon dobio zvanično priznanje te titule od pape. U travnju 1081. Mihailo ženi Bodina Jakvintom, kćerkom Arhirica Normanina iz Barija, i tako Zeta stupa u savez sa Normanima čije se iskrcavanje na Balkan očekivalo. Ubrzo nakon toga Mihailo umire, jer se prilikom normanske opsade [[Drač]]a 18.10.1081. na čelu Srba spominje samo Bodin.
U to doba knez neretvanskih Srba{{fact}} bio je Jakob o čemu svjedoče i dva zapisa sa suđenja. Prvi je iz 1080. dok se na drugom iz 1089. uz njega kao knez spominje i njegov rizar Zavida i još neki vitezovi. Početkom 12. stoljeća vlast u Neretvanskoj oblasti prelazi u ruke porodice Kačića iz Omiša, tako da središte Neretvanske oblasti polako postaje [[Omiš]] umjesto Mokrog.
Srušivši vlast Bizanta na Apeninskom poluotoku, Normani pod vodstvom Roberta Gvidiskara opsjedaju Drač. Bodin koji je formalno bio bizantski vazal došao je sa vojskom do Drača na poziv cara Aleksija Komnena.18.10.1081. dolazi do velike bitke u kojoj su Normani izvojevali pobjedu čime je započeo njihov prodor ka središtu Balkana. Tokom bitke Bodin je ostao po strani, iako je došao kao bizantski vazal, povukavši se kada je postalo jasno tko je pobijedio. On se poslije toga okreće srpskim oblastima, koje su priznavale bizantsku vlast, i osvaja Rašku u kojoj postavlja za župane Vukana i Marka, poslije čega pripaja i Bosnu gdje postavlja na vlast Stefana. Normanska država na Balkanu raspada se 1085. sa smrću svog tvorca Roberta Gvidiskara. Prema nekim dubrovačkim analima Bodin je neposredno poslije propasti Normana zauzeo [[Dubrovnik]] (koji je prešao na stranu Normana), o čemu svjedoči tzv. [[Kula kralja Bodina]]. Nestankom opasnosti od Normana Bizant se okreće Zeti na koju šalje dračkog stratega Jovana Duku koji u jednom sukobu sa Bodinom ostvaruje pobjedu, zarobivši. Ne zna se kada je ta bitka vođena, ali je možemo smjestiti između 1085. i 1090. jer je Bodin 1091. opet bio na čelu Zete jer su se Bizantinci pribojavali njegovog napada pošto su bili zauzeti Pečenezima. Moguće je da je [[Bodin]] u to doba formalno priznavao Bizantsku vlast, što proizilazi iz činjenice da napade na [[Bizant ]] poslije [[1091.]] vodi isključivo raški župan Vukan.
▲Srušivši vlast Bizanta na Apeninskom poluotoku, Normani pod vodstvom Roberta Gvidiskara opsjedaju Drač. Bodin koji je formalno bio bizantski vazal došao je sa vojskom do Drača na poziv cara Aleksija Komnena.18.10.1081. dolazi do velike bitke u kojoj su Normani izvojevali pobjedu čime je započeo njihov prodor ka središtu Balkana. Tokom bitke Bodin je ostao po strani, iako je došao kao bizantski vazal, povukavši se kada je postalo jasno tko je pobijedio. On se poslije toga okreće srpskim oblastima, koje su priznavale bizantsku vlast, i osvaja Rašku u kojoj postavlja za župane Vukana i Marka, poslije čega pripaja i Bosnu gdje postavlja na vlast Stefana. Normanska država na Balkanu raspada se 1085. sa smrću svog tvorca Roberta Gvidiskara. Prema nekim dubrovačkim analima Bodin je neposredno poslije propasti Normana zauzeo [[Dubrovnik]] (koji je prešao na stranu Normana), o čemu svjedoči tzv. [[Kula kralja Bodina]]. Nestankom opasnosti od Normana Bizant se okreće Zeti na koju šalje dračkog stratega Jovana Duku koji u jednom sukobu sa Bodinom ostvaruje pobjedu, zarobivši. Ne zna se kada je ta bitka vođena, ali je možemo smjestiti između 1085. i 1090. jer je Bodin 1091. opet bio na čelu Zete jer su se Bizantinci pribojavali njegovog napada pošto su bili zauzeti Pečenezima. Moguće je da je [[Bodin]] u to doba formalno priznavao Bizantsku vlast, što proizilazi iz činjenice da napade na [[Bizant ]] poslije [[1091.]] vodi isključivo raški župan Vukan.
==[[Raška]] kao središte borbe protiv Bizante==
Line 130 ⟶ 127:
Nakon svrgavanja Dese Manuel na župansko prijestolje dovodi Tihomira, najstarijeg Nemanjinog brata čime otpočinje era Nemanjića u povijesti srpskog naroda.
-->
==Literatura==
Line 138 ⟶ 137:
Vasilije Marković, Pravoslavno Monaštvo i Manastiri u Srednjevekovnoj Srbiji, Sremski Karlovci 1920. <br>
Konstantin Nikolajević, Prvi Vekovi Srpske Istorije prije Nemanjića, Beograd 2001.
[[Kategorija:Srednjovjekovna Srbija]]
| |||