Franjevačka provincija Bosna Srebrena: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
lektura |
||
Redak 5:
'''Bosna Srebrena''' je franjevačka provincija i jedina od svih ustanova bosanske srednjovjekovne države koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana. Jedno vrijeme, i to nakon osvajanja Sulejmana II. bila je proširena daleko izvan granica Bosne i Hercegovine, obuhvaćajući i veliki dio današnje Republike Hrvatske, prostiravši se od [[Jadransko more|Jadranskog mora]] sve do [[Budim]]a i [[Sofija|Sofije]].
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među [[Hrvati|Hrvate]] zapadne, središnje, južne i istočne Hrvatske, [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Bosne i Hercegovine]], Srijema i Bačke te diljem Kraljevine Ugarske širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znastvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od nasilja, zbog čega su često i sami stradavali.
Samopregalaštvu franjevaca treba zahvaliti što se kod [[Hrvati|hrvatskoga puka]] u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] pa tako i u [[Dalmacija|Dalmaciji]] i [[Slavonija|Slavoniji]] nisu iskorjenili ni katolička vjera ni osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. I na kraju, njihova velika zasluga je da su utrli put i dali znatan doprinos standardiziranju hrvatskog jezika, znatno prije preporodnih kretanja iz 19. stoljeća.
Redak 13:
[[Franjevci]] su u [[Bosna (država)|Bosnu]] došli potkraj [[13. stoljeće|13. stoljeća]] (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana ''Bosna Srebrenika'' ili ''Bosna Srebrena'' ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosna Argentina''). U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci ([[Nijemci]], [[Mađari]], [[Talijani]]), no, ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva domaćeg plemstva, prevladao domaći kler. Tako je npr. ban [[Stjepan Kotromanić]] tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u pismu datiranom [[1347.]] traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo ''in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros'' - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika".<ref>[[Radoslav Katičić]]: "Slověnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti, časopis Jezik, god. 36., br. 4, travanj 1989., Zagreb</ref>
[[Datoteka:Map of Roman Catholic monasteries in Bosnia in the 15th century.png|minijatura|Samostani na prostorima današnje Bosne i Hercegovine u 15. stoljeću]]
Još od [[1252.]] godine bosanski biskupi stoluju u [[Đakovo|Đakovu]], što će se kao veliki problem pokazati nakon učvršćenja granica između Austrije i Turske na Savi. Naime, svi su se svećenici koji su dolazili iz tih krajeva držali carevim špijunima. Jednako se gledalo i na papinske poslanike ako nisu dolazili preko [[Dubrovačka Republika|Dubrovnika]] jer je Dubrovnik imao dobre odnose sa [[Visoka Porta|Portom]]. Od kraja 16. stoljeća naslov bosanskih biskupa nose osobe predložene od bečkog Dvora.
Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkava gotovo i nije bilo. Nakon [[Veliki turski rat|Bečkog rata]] bilo ih je svega pet, od čega tri samostanske. Sve druge crkve i samostane [[Turci]] su do tada srušili, a nisu dopuštali graditi nove ili popravljati stare. Bogoslužje se zato služilo uglavnom na otvorenom, bez obzira na vremenske prilike. Da bi stigao do svojih vjernika, fratar je često morao pješačiti na desetke kilometara po bespućima stalno izložen opasnosti od napada kakvog nasilnika. Mnogi su franjevci obavljajući pasotralni rad, bili ubijeni ili teško pretučeni, stoga su hodali u civilu.
| |||