Talijanski iredentizam: razlika između inačica

Italija je prvotno pred 1. svjetski rat bila saveznik Središnjih sila, no kao ne pouzdan član. Kad je počeo rat italija se nije uključila isprva ni na čiju stranu. Godine 1915. Italija je potpisala tajni [[Londonski ugovor]] sa silama Antante. Ugovor je Talijanima nudio dobar dio istočnog Jadrana te Slovenije u zamjenu za ulazak u rat na stranu Antante. Tom ugovoru je između ostalih kumovao i srpski političar [[Nikola Pašić]].{{nedostaje izvor}} Italija je prema obećanjima iz [[Londonski ugovor|Londonskog ugovora]] krajem 1918., nakon završetka rata, nastojala zauzeti [[Rijeka|Rijeku]], otoke, [[Istra|Istru]], [[Trst]] i Dalmaciju. Premda su Supilo i Trumbić još 1916. raskrinkali tajni Londonski ugovor i čitavi rat proveli dokazujući Antanti da Italija nema nikakva prava na Dalmaciju, Rijeku i Istru, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što joj je bilo obećano. Do 5./[[6. studenog]] [[1918.]], talijanske snage su zauzele [[Vis]], [[Lastovo]], [[Šibenik]] i druga mjesta na dalmatinskoj obali.<ref>Giuseppe Praga, Franco Luxardo. ''History of Dalmatia''. Giardini, 1993. Ppstr. 281.</ref> Nakon kraja rata sredinom studenog, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a [[17. studenog]] zauzela je i Rijeku.<ref name="brien">Paul O'Brien. ''Mussolini in the First World War: the Journalist, the Soldier, the Fascist''. Oxford, England, UK; New York, New York, USA: Berg, 2005. Pp. 17.</ref> Iako je Rijeka bila pod kontrolom posade [[79. pukovnija "grof Jelačić"|79. pukovnije "grof Jelačić"]], bolje naoružani Talijani su ih razoružali i protjerali iz grada.