Jakov II., kralj Engleske: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 94:
U travnju [[1688]]. Jakov je izdao zapovjed da se ''Deklaracija o oprostu'' ima od strane anglikanskih svećenika pročitati u crkvama. To je izazvalo reakciju canterburyjskog nadbiskupa i šest drugih biskupa koji su se Jakovu obratili sa zahtjevom za preispitivanje kraljevske vjerske politike, zbog čega su bili uhićeni pod optužbom klevete. Opću uzbunu u protestantskim redovima izazvalo je rođenje Jakovljevog sina Jakova Franje Edvarda u lipnju [[1688]]., mogućeg katoličkog nasljednika [[Engleska|engleske]] krune. U strahu od katoličke dinastije nekoliko utjecajnih protestanata stupilo je u kontakt i počelo pregovorati sa Jakovljevim zetom i protestantom [[Vilim III. Oranski|Vilimom III. Oranskim]] od kojeg su zahtijevali vojnu intervenciju protiv Jakova.
Do rujna [[1688]]. [[Vilim III. Oranski|Vilim]] se odlučio na intervenciju. Jakov je odbio pomoć [[Francuska|francuskog]] kralja [[Luj XIV., kralj Francuske|Luja XIV.]] bojeći se reakcije naroda, te smatrajući da će se moći oduprijeti intervenciji sa vlastitom vojskom. Kada se [[Vilim III. Oranski|Vilim]] [[5. studenog]] [[1688]]. iskrcao u [[Engleska|Engleskoj]] svi zapovjednici engleske vojske koji su bili protestanti prešli su na [[Vilim III. Oranski|Vilimovu]] stranu. Čak je i Jakovljeva kći [[Ana, kraljica
[[11. prosinca]] Vilim je sa vojskom ušao u [[London]] a Jakov se pokušao spasiti skokom u rijeku [[Temza|Temzu]] ali je ubrzo uhvaćen. Ne želeći od Jakova napraviti mučenika [[Vilim III. Oranski|Vilim]] ga je [[23. prosinca]] pustio da pobjegne u [[Francuska|Francusku]] gdje ga je [[Luj XIV., kralj Francuske|Luj XIV.]] primio velikodušno davši mu palaču i visoku mirovinu.
| |||