Sarajevski atentat: razlika između inačica

'''Sarajevski atentat''' poslužio je kao povod za izbijanje [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]]. Naime, [[Gavrilo Princip]], član tajne organizacije "[[Mlada Bosna]]" koja je imala za cilj putem buna, ustanaka[[ustanak]]a i oružanih atentata[[atentat]]a zbaciti [[Austro-Ugarska Monarhija|austrougarsku]] vlast u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - [[Franjo Ferdinand|Franju Ferdinanda]] i njegovu suprugu [[Sofija Chotek|Sofiju]], [[28. lipnja]] [[1914.]] godine.

Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u [[1878.]] godini, točnije u odlukama donešenimdonesenim na [[Berlinski kongres|Berlinskom kongresu]] kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati [[BiH|Bosnu i Hercegovinu]] na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu tadašnju Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje [[Srbija|Srbiji]] postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša[[Niš]]a i njegove pokrajine.

Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom [[Srpsko-bugarski rat 1885.|ratu protiv Bugarske 1885.-1886. godine]] nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.

Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšega francuskog časnika [[Petar I. Karađorđević|Petra I. Karađorđevića]] [[1903.]] godine, politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje "oslobađanje porobljene srpske braće" u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do [[Carinski rat|carinskog rata]] ([[1906.]]-[[1911.]]), a aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912. i 1913.) i njeno priključenje [[Kosovo|Kosova]] i [[Makedonija|Makedonije]], ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim zemljama koja neprestano jača.

Osnovnu ulogu u atentatu odigrati će tajna srpska teroristička organizacija "[[Crna ruka]]" koja je službeno osnovana [[10. lipnja]] [[1910.]] godine, iako su njeninjezini članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja [[Aleksandar Obrenović|Aleksandra Obrenovića]]. Glavni zapovjednik "Crne Ruke" bio je ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik [[Dragutin Dimitrijević Apis]]. Na području Bosne "[[Crna ruka]]" je kontrolirala organizaciju "Mlada Bosna" čiji članovi će izvršiti atentat.

Glavni organizator bio je agent srpske tajne službe [[Rade Malobabić]]<ref>[https://books.google.hr/books?id=WIZzAgAAQBAJ&pg=PA235&lpg=PA235&dq=rade+malobabi%C4%87+franjo+ferdinand&source=bl&ots=b006BRSGdJ&sig=tQZTYtw2U4ki7GysMKv1JAfr9L0&hl=en&sa=X&ei=CgldVYflMYP9UKKfgMgL&ved=0CGQQ6AEwDQ#v=onepage&q=malobabi%C4%87&f=false "Collision Course: Franz Conrad Von Hatzendorf, Serbia, and the Politics of Preventive War"], Jan G. Beaver, 2009.</ref>, jedan od optuženika na zagrebačkom [[Veleizdajnički proces|Veleizdajničkom procesu]] iz 1909. godine - osoba koja je prema kazivanju samog [[Svetozar Pribićević|Svetozara PribičevićaPribićevića]] i održavala vezu zagrebačkih "veleizdajnika" iz redova [[Srpska samostalna stranka|Srpske samostalne stranke]] sa srpskom tajnom službom.<ref>[https://books.google.hr/books?id=N-4yAAAAIAAJ&focus=searchwithinvolume&q=veze "Diktatura kralja Aleksandra"], Svetozar PribičevićPribićević 1931. (izdanje "Globus" Zagreb, 1990., str. 227., 237 - 240.)</ref> <ref>Mislav Gabelica, [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=180521 "Zagrebačka veleizdajnička parnica 1909. godine"], Mislav Gabelica, [[Časopis za suvremenu povijest]], Volsv. 46, Nobr. 1, Svibanj 2014. (v. fusnota 103)</ref>  

#[[MehmedMuhamed Mehmedbašić]]

#[[VasaVaso Čubrilović]]

#[[Nedeljko Čabrinović]] je bacio je bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik bombu odgurnuo s krova te je ona pala na sljedeći automobil u koloni<ref>{{jezikk|boš.}} [http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/sarajevo/103552-atentat-na-franca-ferdinanda-pucanj-koji-je-uplakao-grad.html Dnevni avaz], preuzeto 1. srpnja 2012.</ref>.

#[[CvetkoCvjetko Popović]]

#[[Gavrilo Princip]]: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao poredpokraj Gavrila Principa koji je iskoristio prilikuprigodu i potegao revolver. Prvim hitcem pogodio je nadvojvodu, a drugim, namijenjenim [[Oskar Potiorek|Oskaru Potioreku]], vojvotkinju Sofiju. On je, kao i ostali atentatori, uhvaćen a suđeno im je od [[12. listopada|12.]] do [[28. listopada]] [[1914.]] godine. Austro-Ugarska monarhija odmah je po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenunjezinu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu bila je kao naručena za Austro-Ugarsku koja je tražila povod za rat sa Srbijom, uvjerena kako će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u [[Srpanjski ultimatum|ultimatumu upućenom Srbiji]].

Austro-Ugarska će nakon zvršetka preliminarne istrage o atentatu uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip I. žestoko se protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje je zahtjevalo rat od 1913. godine (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se "pogrješkom" iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni "mirnodopski" akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914. godine objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa I. nakon potpisivanja mobilizacije bile su: "Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo" <ref>Alan Palmer, ''Twilight of the Habsburgs'', str. 331.</ref>. Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje [[Prvi svjetski rat|Prvi svjetski rat]].