Stefan Uroš IV. Dušan: razlika između inačica

| titula = [[Kralj]] i [[Car]] [[Srbi|SrbijeSrba]]

'''Stefan Uroš IV. Dušan Nemanjić''' ([[1308.]] - [[20. prosinca]] [[1355.]]), u narodnoj tradiciji znan kao '''Dušan Silni''', bio je srpski kralj od [[1331.]] godine<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/18858/ proleksis.lzmk.hr], ''Svrgnuo oca i okrunio se na saboru u Svrčinu na Kosovu (1331).'', pristupljeno 25. studenoga 2015.</ref> i car [[Srbi|Srba]] i [[Grci|Grka]] od [[1346.]] godine pa do svoje smrti, osnivač i prvi car moćnog Srpskog carstva u srednjem stoljeću. On je jedan od nekoliko pripadnika dinastije [[Nemanjići|Nemanjića]] koga [[SPC]] nije proglasila svecem.

Kako bi učvrstio svoju vlast i strateški zaštitio pozadinu, on se, kao i otac i djed, ženi bugarskom princezom Jelenom [[1332.]], a dvije godine potom objavljuje rat [[Bizant]]u. Financijsku pomoć za taj rat Dušan dobiva od [[Dubrovačka Republika|Dubrovnika]], koji već ranije javno izjavljuje želju da kupi od Srbije grad [[Ston]]. Ta prodaja je bila izvršena [[1333.]], kada Dubrovnik kupuje od Srbije ovaj grad i cijeli poluotok Pelješac. UgovoromDogovorom je Srpsko kraljevstvo dobilo 8.000 perpera.<ref>[http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/3_7.html "Vladimir Ćorović: Istorija srpskog naroda"] {{srp icon}}</ref>

Koristeći činjenicu da je osvojio veći dio BizantskogBizantsko carstva, Dušan se odlučio okruniti za cara. U dogovoru sa srpskom i bugarskom crkvenom hijerarhijom priznaje srpskom arhiepiskopu (nadbiskupu) čast [[patrijarh]]a, te zauzvat dana [[16. travnja]] [[1346.]] novoproglašeni srpski patrijarh [[Joanikie II.|Joanikije II.]] i bugarski patrijarh Simeon, uz sasluženje Ohridskog arhiepiskopa i svih igumana manastira sa Svete Gore, krune Dušana za cara Srba i Grka. uU Skopljudiplomatskoj prepisci papa, pak, titulira Dušana "kraljem" -, tj. Titulune priznaje mu naslov imperatora, međutim, tu titulu mu priznaje bizantski car Jovan V., bugarski car Jovan AleksandarAkeksandar, te Sveta Gora, Bosna, Dubrovnik, Venecija itd. S [[1348.]] godinom, kada srpska vojska osvaja bizantsku [[Tesalija|Tesaliju]] i [[Epir]], dolazi do vrhunca osvajanja. Napad na [[Bosna|Bosnu]] [[1350.]] godine izveden je da bi se povratila Humska zemlja (Zahumlje, danas Hercegovina) koja je bila dio Srpskog kraljevstva a koju je bosanski ban zauzeo od Srbije dok je Dušan ratovao na jugu i taj pohod se završava vojnim pobjedama Srbije. Car Dušan je sa vojskom došao sve do Krke gdje je bio u posjeti svojoj sestri Jeleni koja je bila udata za hrvatskog bana ŠubićaŠubić. U Šibeniku su caru spremali svečani doček i darove, ali je zbog napada bizantskog vojskovođe Kantakuzena na jugjugu Srpskog carstva u Grčkoj,zemlje car Dušan morao se vratiti nazad. U povratku je s najvećim carskim počastima i oduševljenjem dočekan u Dubrovniku, gdje je ostao nekoliko dana, a njegova supruga carica Jelena je ostala u gostima još nekoliko mjeseci, dok se car Dušan s vojskom vratio na jug carstva gdje je povratio teritorije koje je Kantakuzen u međuvremenu osvojio. Do konačnog kraja osvajanja dolazi nakon sukoba srpskih snaga i Turaka kod Didimotike [[1352.]] godine. Sprsko carstvo je tada bila najmoćnija država na Balkanu i jedna od najmoćnijih u Europi i imalo je izlaz na tri mora: Jadransko, Jonsko i Egejsko.

Smrt cara Dušana [[20. prosinca]] [[1355.]] godine dovodi postupno do raspada njegovog carstva, pošto se velikaši polako osamostaljuju od njegovog sina cara [[Stefan Uroš V.|Uroša V.]] Dušan je pokopan u [[prizren]]skom manastiru Svetih Arhangela, a njegovi ostatci će mnogo stoljeća kasnije biti premješteni u [[beograd]]sku crkvu [[Sveti Marko|Svetog Marka]] gdje se i sada nalaze.