|
== Povijest ==
Grad Beli Manastir nalazi se u Baranji i čini njezino središte.Prema službenom popisu imao je 1991. godine 13108 stanovnika i čini njezino središte. Sve do 1918 godine zvao se prema mađarskoj varijanti Pel Monoštor, što dolazi od latinske riječi monasterium, tj. samostan. Naime, u srednjem vijeku za vrijeme ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV ( 1235 - 1270 ) podigao je ugarski palatin Moys de Daro 1227. na svojem posijeduposjedu u mjestu Pel samostan i obdario ga posjedima. Stoga se mjesto kasnije prozvalo Pel (ov) samostan. No pošto je 1918. godine, Srbijakada totalnoje bespravnoSrbija prisvojila sebi Baranju, promijenilausljed jetamošnjega imevećinskog srpskog stanovništva, Pel Monoštor je promijenio ime u Beli Manastir., I dokiako prva riječ nemanije imala nikakve veze s bijel, beli, već je to slučajna sličnost,. dotleDruga je druga riječ posrbljena, što je bilo u suglasju s onim što su srpske vlasti spretno činile s prošlošćumeđutim, kulturom, gospodarstvom i jezikom u Baranjiposrbljena.
Na lokalitetu Belog Manastira nekoć je stajalo rimsko utvrđenje Mons Aureus, o čemu govori učeni Rimljanin Salagije.
Poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva nastanili su Baranju krajem 6. stoljeća Hrvati. Oni su pokršteni već u 8. stoljeću i tako su ušli u područje zapadnoeuropske kulture. Krajem 9. stoljeća dolaze u Panonsku nizinu Mađari te nakon pokrštenja stvaraju svoju državu. Mađari su s Hrvatima na prostoru Baranje razvili visoki stupanj srednjovjekovne kulture, duhovnog života i gospodarstva. Poznate utvrde, biskupija u Pečuhu, katoličke župe i samostani, te plemstvo s brojnim pučanstvom samo potvrđuju da je i Pel Monoštor bio dio razvijenog materijalnog i duhovnog života u Baranji. Samostan sv. Mihovila potkraj utvrđenja Baranya, kako drži Fejer, bio je onaj samostan koji se spominje pod nazivom Monoštor. Popis papinske desetine iz 1334. jasno spominje župu i župnika u Pel Monoštoru, današnjem Belom Manastiru.
Humanizam s visoko razvijenim duhovnim i materijalnim životom prekida turska okupacija Baranje nakon poraza ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkom polju 1526. godine. Brojno stanovništvo i plemstvo je izginulo, dio se sklonio na sjever , dio je odveden u ropstvo, a manji broj je ostao u Baranji. Mnoga mjesta su porušena, pa tako nestaje i samostana i samog mjesta Pel Monoštor. Za vrijeme turske vlasti, u Baranju su se naselili pravoslavci, u prvom redu srpske nacionalnosti uglavnom kao izbjeglice ispred Turaka, naselili Srbi pravoslavne vjeroispovijedi, pošto su Turci razorili i osvojili Srbiju,. aI Srbidulje nisutijekom pružalipovijesti, gotovosrpsko nikakavstanovništvo otpor,je pačinilo su spas vidjelivećinu u bijegu, kao i mnogo puta poslije kroz povijestBaranji.
Baranja je bila zahvaćena i reformacijom, pa je tako dosta katoličkih župa, crkava i stanovništva prihvatilo kalvinizam, u prvom redu pod jakim utjecajem Mihovila Starina i ostalih istomišljenika.
Baranja jese oslobodila turske vlasti u kolovozu 1687. godine. Za zasluge u ratu protiv turske vlasti dobili su princ Eugen SvojskiSavojski i general Ivan veteraniVeterani dvadeset dva, odnosno trinaest sela s prostora Baranje. Tako je, tim slijedom, Eugen od Savoje, poznati vojskovođa, postao posjednikom gotovo cijele južne Baranje, a tako i Pel Monoštora. Budući da je Savojski 1736. godine umro bez potomstva, posjed je došao u ruke nad vojvodskenadvojvodske kuće Habsburg.
S oslobođenjem od turske vlasti 1687. godine, vraća se život i u Pel Monoštor. Već 1733. godine nalazimo podatke o doduše malom broju stanovnika, dijelom katoličke, a dijelom pravoslavne vjeroispovijedi. 1738. godine, Monoštor je imao drvenu crkvicu od pletera i blata posvećenu svSv. Martinu biskupu. Broj duša je bio 165 ili 30 oženjena para. Imali su učitelja Ivana Honstora, što je za slična mjesta bila rijetkost za ova vremena. No njegovu nazočnost treba zahvaliti naseljavanje Nijemaca koji su unosili dijelove Zapadne kulture u mjesta u koja su se naseljavali, pa tako i Monoštoru. Kad je pečuški biskup Klimo, posjeto 1775. godine Monoštor, pohvalio je Njemačkinjemački narod koji se počeo naseljavati početkom 18. stoljeća. Monoštor je tada već brojio 406 duša ili 80 oženjenih parova. Za vrijeme vizitacije župe BranjinBaranjin Vrh ( 1782. ggodine ), kojoj je tada pripadao Monoštor, zabilježeno je da je filijalna crkva u Monoštoru podignuta prije osam godina iz čvrstog materijala te posvećena Sv. Martinu. Učitelj koji je tada ovdijeovdje boravio zvao se Filip Trischler, star 45. godina, dobar u školi i dobar orguljaš. Prigodom blagoslova crkve, 1774. godine izdvojeno je zemljište za novo groblje, budući da je staro bilo oko crkve, što je bilo nezgodno. 1852. godine je Monoštor postao samostalna župa, te se je već slijedeće godine izgradio i župni dvor, što je za tadašnja mjerila bio znak velikog razvoja mjesta. Dobivanjem župe, škole, željezničke pruge, ceste i drugih pratećih objekata, Monoštor je prerastao ostala mjesta u Baranji i stanovništvom i značenjem, te postao središtem južnog dijela Baranje. U mjestu su tada živjeli Srbi, Hrvati, Mađari, Nijemci i dijelom SrbiNijemci, kao glavne narodne skupine.
Veći dio sjeverne Baranje je nakon raspadraspada Austro-Ugarske monarhije pripaipripao Mađarskoj , a južni od 1147 km2, u samom trokutu Dunava i Drave, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav odnos i raspodjela učinjena je zbog etničkog sastavasustava stanovništva (na sjeveru su većina Mađari, a na jugu Srbi i dijelom Hrvati), a osobito zbog zemljopisne, prometne i gospodarske povezanosti s Osijekom, Slavonijom i Hrvatskomsrpskim zemljama. Značajno je to što je Baranja bila od doseljenja Hrvata ( kraj 6. stoljeća ) hrvatsko kulturno i etničko područje, a od 1102. godine u personalnoj uniji ugarsko-hrvatske državne zajednice, a nikada nije bila dio srpskog područja, kako su neki htjeli tada, 1991. godine, pa i dan danas u 21 stoljeću.
Poslije 1918. godine, ovaj kraj je pripojen Vojvodini, a upravno sjedište je bio Sombor. Podjelom Kraljevine Jugoslavije 1929. godine na banovine, Baranja je ušla u sustav Dunavske banovine sa sjedištem u Novom Sadu. 1945. godine, Baranja je upravno pripojena Hrvatskoj.
Umjesto da se taj novonastali trokut veže s Osijekom, poslije 1918.godine zbog ostvarenja političkih ciljeva Srbija je ovaj dio pripojila Vojvodini, a upravno sjedište je bio Sombor. Podjela Kraljevine Jugoslavije 1929. godine na Banovine bila je još nepravilnija za Baranjce jer su ušli u sastav dunavske Banovine sa sjedištem u Novom Sadu. Sad su primjerice stanovnici Baranje a tako i Belog Manastira morali po dva do tri dana putovati vlakom da obave poslove u novom upravnom središtu u Novom Sadu. To nije bilo opravdano ni iz etničkih razloga, jer je srpsko stanovništvo ( poslije prvog svjetskog rata je doduše poraslo od onih izbjeglica ispred Turaka a tbog kolonizacije srpskih dragovoljaca ) tek prema brojnosti bilo na četvrtom mjestu, poslije Mađara ( 33,8 % ), Nijemaca ( 32,6% ) i Hrvata ( 18,8%), Srba je jedva bilo tek 12%. Ta politička, nelogička i umjetna pripojenost Baranje Srbiji ( ali ni to nije tako jer ni Vojvodina također nikada do 1918. godine nije bila Srbija, povijesno preko Dunava Srbija nikada nije imala granicu ) prestala je 1945.godine, kada je Baranja i upravno pripojena Hrvatskoj.
3. srpnja 1991. godine, u okviru građanskih ratova u istočnoj Slavoniji, počinje okupacija Baranje od strane JNA. Dana 20. kolovoza 1991. godine, dva belomanastirska općinska djelatnika, predsjednik Općine i predsjednik Izvršnog vijeća, podnose neopozive ostavke. Beli Manastir na taj način ostaje preko noći bez legitimno izabrane vlasti.
Godina 1990. će u povijesti biti zabilježena kao godina u kojoj je konačno i formalno došlo do završetka Jugoslavije, ali i samim time nečije zablude stare više od sedamdeset godina.
Posljedice agresije i okupacije i aneksije od strane JNA rezultiraju iseljenjem nesrpskog pučanstva, i to uglavnom prvo na prostor Republike Mađarske.
Najzad je postalo jasno svima da život jugoslavenskih naroda nije moguć u jednoj državi. Razlike u vjerskom, kulturnom, a i povijesnom pogledu, postale su toliko velike, da se nisu mogle iskorijeniti niti izbrisati desetljećima. Komunistička vlast je poticala mehaničko miješanje pučanstva s ciljem da se stvori unificirana instant jugokultura i tako izbrišu sve vjerske, kulturne i povijesne posebnosti, prije svega pučanstva iz zapadnog dijela Jugoslavije. Došlo je vrijeme svođenje računa, "famozni" XIV. izvanredni kongres partije na vlasti, tada i jedine tek je potvrdio da je stanje takvo kakvo jest i da života Jugoslavije više neće biti.
Nakon briljantnih akcija Hrvatskehrvatskih paravojnih Vojskeformacija "Bljesak " i "Oluja ", i oslobađanjaokupiranja većeg dijela Hrvatske , odsrpsko srbočetničkihstanovništvo teroristaje to koje sada bježi, ukazalauglavnom u obližnju Srbiju. Uskoro se potrebaukazala i potreba za rješevanjem Baranjskogbaranjskog i Istočno Slavonskogistočnoslavonskog pitanja, pa je stoga počeo 1997. godine proces mirne reintegracije Baranje i Istočne Slavonije u Hrvatsku. 1998. godina je bila godina najmasovnijeg povratka prognanih Belomanastiraca , kako hrvatskih, tako i srpskih. ▼Prvi vjetrovi demokracije u nas i izbori provedeni 1990. godine su putovi za novu povijest Hrvatske, a tako i Baranje i Belog Manastira.
Baranja, a time i njezino sjedište Beli Manastir, nisu pošteđeni svih insinuacija i ludosti srpstva koje se širi munjevitim koracima. Rezultati izbora krajem 1990. godine i početkom 1991. godine bili su tek razlogom više da se istakne suluda teza o ugroženosti srpskog pučanstva u Baranji, i to javno i glasno : "Svi Srbi u jednoj državi!" To je vrijeme osnutka srbijanskih krajina, pokušaja da se Baranja, a tako i Beli Manstir pripoje Srbiji, za što nije bilo nikakvog temelja.
Slijepo slijedeći u početku ideje Srpske demokratske stranke, a kasnije i Šešeljevih radikala, stvara se temelj budućoj munjevitoj okupacije Baranje, koja je rezultirala terorom, izgonom ne Srba i brutalnim ubijanjima, mučenjima i ponižavanjem. Potpora toj istoj okupaciji Baranje dolazi danomice i od tadašnje JNA( Jugoslavenska Narodna Armija) koja je snagom sile demonstrirala svoju buduću politiku.
Dana 20.kolovoza 1991. godine dva Belomanastirska općinska djelatnika, predsjednik Općine i predsjednik Izvršnog vijeća, podnose neopozive ostavke. Beli Manastir na taj način ostaje preko noći bez legitimno izabrane vlasti. Dva dana kasnije JNA i četnici ( uglavnom lokalni srbi ) napadaju sva hrvatska i mađarska sela i brzo iz okupiraju, tako okupiraju cijelo područje Baranje i grada Belog Manastira. Time je izvršena okupacija koja je počela još 3.srpnja 1991. godine prelaskom postrojbi Novosadskog korpusa JNA preko Dunava kod sela Batina na granici Hrvatske i tada SFR Jugoslavije.
Posljedice agresije i okupacije, aneksije od strane JNA i četnika, rezultiraju iseljenjem nesrpskog pučanstva, i to uglavnom prvo na prostor Republike Mađarske, koja je nesebično pomagala i prihvatila sve Hrvatske izbjeglice, pa zatim u Hrvatsku, ali i ostale zemlje Europe i širom svijeta. Također su počinjeni stravični zločini, desetkovane su obitelji, opljačkana sva imovina, razrušeno gospodarstvo.
▲Nakon briljantnih akcija Hrvatske Vojske Bljesak i Oluja, i oslobađanja većeg dijela Hrvatske od srbočetničkih terorista, ukazala se potreba i za rješevanjem Baranjskog i Istočno Slavonskog pitanja, pa je stoga počeo 1997. godine proces mirne reintegracije Baranje i Istočne Slavonije. 1998.godina je bila godina najmasovnijeg povratka prognanih Belomanastiraca.
Sve je to postalo razlogom povijesnog osvješćivanja, tako će Beli Manastir poslati mjesto, grad i sredina koji bez bojazni u budućnost može ponijeti i svoje povijesno i časno ime hrvatskog grada.
prof. D.Taslidžić
== Gospodarstvo ==
|
