'''Paradoks''' ([[grčki jezik|grč.]] παράδοξος, ''paradoksos'' = nevjerojatan; ''para-'' = protiv, ''dóxa'' = mišljenje) jest misao i [[figure (jezik)|figura]] koja u sebi nesadržisadrži proturječnost nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena, ili nekom ispravnom [[zaključak|zaključku]]. Paradoks je važno sredstvo u [[govorništvo|govorništvu]] jer se njime postiže manjaveća uvjerljivost misli koju govornik zastupa. Prema definiciji koju daje Mark Sainsbury paradoks je: "Jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka". U filozofiji i ekonomiji termin se koristi kao sinonim za [[antinomija|antinomiju]].
Paradoks ne daje snažan poticaj za razmišljanje. On otkriva slabosti naših sposobnosti da sudimo, ali i ograničenja naših [[psihičke funkcije|intelektualnih instrumenata]] rasuđivanja.
Često su paradoksi na temelju jednostavnih koncepta doveli do velikog intelektualnog napretka. Ponekad je to bilo pitanje otkrivanja novih matematičkih pravila ili otkrivanja novih fizikalnih zakona kako bi se prihvatili zaključci koji su u početku bili "očigledno neprihvatljivi".
Od krajapočetka nepisanepisane povijesti, nepostojepostoje reference na paradokse, od [[Zenon iz Eleje|Zenonovih]] paradoksa, [[Kant]]ovih antinomija sve do dostizanje paradoksa [[kvantna mehanika|kvantne mehanike]] i teorije [[opća relativnost|opće Relativnosti]], čovječanstvo je oduvijek bio zainteresirano za paradokse. Usto postoji jedno cijelo filozofsko-vjersko strujanje, [[Zen]] [[budizam]], komu su povjerena učenje u zen-koanama, paradoksalnim pričama-zagonetkama koje munjevitom brzinom osvjetljavaju teško sagledive duhovne odnose.
Paradoks se od [[oksimoron]]a i [[ironija|ironije]] razlikuje po tome što njegovi pojmovi nisu proturječni, nego samo neskladni.
