|
[[Slika:Stevan Kragujevic, Budimir Loncar, jugoslovenski i hrvatski diplomatpoliticar i diplomata.JPG|minijatura|desno|150px|Budimir Lončar]]
'''Budimir Lončar''' ([[Preko]], [[1. travnja]] [[1924]].), [[Hrvatska|hrvatski]] i [[SFRJ|SFR jugoslavenski]] diplomat[[komunizam|komunistički]] političar.
== Životopis ==
Član [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ-a]] postaje [[1943]]., a dvije godine kasnije i član [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]].
U partizanima od lipnja 1942. U zadarskom okrugu najprije kao član kotarskog komiteta za Preko, zatim kao član okružnog komiteta SKOJ-a za Zadar, da bi nakon toga postao sekretar tog okružnog komiteta, pa član oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju. Bio je urednik Omladinske iskre pod mentorstvom Jure Kaštelana. Član SKOJ-a postaje 1943., dok je bio u 6. razredu gimnazije (na Jelenovcu, u Zagrebu, u kući majke kompozitora Stanka Horvata), a na prijedlog razrednika Bogdana Ogrizovića kojeg su objesile ustaše 1943. Dvije godine kasnije postaje i član KPJ. Dva je puta ranjavan: 1943. na otoku Ugljanu, te 1944. na Dugom otoku. Nakon Drugog svjetskog rata dobiva čin majora Jugoslavenske armije. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i u Splitu. Koncem 1945. opet seli u Zagreb, gdje će pohađati vojno-političku školu i od 1946. do početka 1949. raditi u Sekretarijatu unutrašnjih poslova (gdje upoznaje Josipa Manolića). U veljači 1949. seli u Beograd da bi se školovao kao diplomat i radio u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova.
Lončarova bogata diplomatska karijera doživljava prvi uspon kada u svibnju 1950. putuje u New York da bi postao konzul i savjetnik u misiji pri UN-u. Konzul SFRJ u New Yorku ostaje do 1956. kada se vraća u Beograd na poziciju načelnika analitike i političkog planiranja Saveznog ministarstva vanjskih poslova. Tamo je ostao do 1964. Od 1965. do 1969. službovao je kao ambasador SFRJ u Jakarti, Indonezija. Od 1969. do 1973. vraća se u Beograd na poziciju posebnog savjetnika ministra vanjskih poslova SFRJ. Od 1973. do 1977. službuje kao veleposlanik SFRJ u Bonnu, Savezna Republika Njemačka. Vraća se u Beograd na položaj podsekretara za politička pitanja ministarstva vanjskih poslova, što ostaje do 1979., kada je imenovan veleposlanikom u Washingtonu, SAD, gdje ostaje do 1984. Tada biva imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova što radi do 1987., a ministrom vanjskih poslova SFRJ bit će od 1987. do pada Vukovara 1991., kada je podnio neopozivu protestnu ostavku.
Obavljao odgovorne zadatke u tjelima[[totalitarizam|totalitarne]] komunističke vlasti u [[JNA]] i službi sigurnosti.
Prvi je ministar vanjskih poslova koji je prošao sve stepenice u hijerarhiji i smatran je ''hrvatsim kadrom'' u federalnoj vladi Ante Markovića kao i na svim ranijim rukovodećim položajima. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ga je podržao na tom položaju i obilato koristio Lončarove informacije. Ključno će se pokazati Lončarovo lobiranje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 25. rujna 1991., kojem je predsjedala Francuska. Bez te sjednice ne bi došlo do rada Badinterove komisije i priznavanja hrvatskih granica. Lončaru je na tome čestitao i Tuđman. Na toj sjednici će američki državni tajnik James Baker prvi puta otvoreno optužiti Slobodana Miloševića da proizvodi opasnost za europski i svjetski mir, te će se uvesti embargo na naoružavanje SFRJ. Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca), a njega će beogradski tisak žestoko napadati kao izdajnika SFRJ. Naime, u dva ljetna mjeseca je protiv Lončara u Beogradu objavljeno više od 300 članaka.
Sumještani Preka i šira zadarska okolica upoznali su Lončar akao nemilosrdnog oficira [[OZNA|OZNE]].
IakoNakon ga se1950. u Hrvatskojdiplomatskoj napadaslužbi zato štonastavio je utemeljioobavljati [[UDBA|udbaške]] dužnosti. Utemeljio je i godinama rukovodio posebnim odjelom Ministarstvaministarstva vanjskih poslova [[SFRJ ]] za praćenje "neprijateljske djelatnosti u inozemstvu" , službe koja je , kaže se, slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 [[Hrvati|Hrvata ]] u svijetu ,. za<ref dobaname=":1">Hrvatsko njegovažrtvoslovno službovanjadruštvo, u''Hrvatske Bonnuveleizdaje nisuII'', registrirane([[Hrvatsko likvidaciježrtvoslovno Hrvatadruštvo]], ali2015), jeStr. ekstremna91, hrvatska''ISBN emigracija ubila nekoliko jugoslavenskih diplomata978-953-7817-07-7''. [1]</ref>▼
Od [[1987]].- [[1991]] bio je Ministar vanjskih poslova [[SFRJ]]. Bio je jedan od najžešćih prozivnika osamostaljenja hrvatske države. Do ljeta i jeseni 1991. branio je integritetSFRJ u međunarodnoj javnosti.
▲Iako ga se u Hrvatskoj napada zato što je utemeljio i godinama rukovodio posebnim odjelom Ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje "neprijateljske djelatnosti u inozemstvu", službe koja je, kaže se, slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata u svijetu, za doba njegova službovanja u Bonnu nisu registrirane likvidacije Hrvata, ali je ekstremna hrvatska emigracija ubila nekoliko jugoslavenskih diplomata. [1]
GodineOd 2000. [[Stjepan Mesić |Stjepan Mesića]] ga imenuje svojim savjetnikom , ai nakon toga imenovan je za predsjednika Savjetaje predsjednikasavjeta Predsjednika Republike [[Ivo Josipović|Ive Josipovića ]] za vanjsku politiku i međunarodne odnose. ▼Premda je bio ministar vanjskih poslova SFRJ zalagao se za internacionalizaciju jugoslavenske krize, a održavanje izvanrednog 14. kongresa KPJ 22. siječnja 1990. u Sava centru u Beogradu uvjerilo ga je da je stvar s Jugoslavijom gotova. Kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a u Pokretu nesvrstanih aktivan je od 1993. do 1996. Njegova ulogu u Pokretu nesvrstanih traje još od 1960. Bila je zapažena, a posebno ga se pamti kao diplomata koji je nazočio najvećem broju sjednica u kontinuitetu. Bio je i savjetnik Centra za humanitarni dijalog u Ženevi.
Predsjednik je diplomatskog vijeća [[Visoka škola međunarodnih odnosa i diplomacije|Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije]] u [[Zagreb]]u.
▲Godine 2000. Stjepan Mesić ga imenuje svojim savjetnikom, a nakon toga imenovan je za predsjednika Savjeta predsjednika Ive Josipovića za vanjsku politiku i međunarodne odnose.
Od 2010. do 2017. je bio predsjednik diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.
== Kontroverze: Hrvatskoj onemogućio nužnu obranu ? == ▼Od drugih aktivnosti valja spomenuti da je Budimir Lončar posebni savjetnik predsjednika Appeal of Conscience Foundationa, sa sjedištem u New Yorku (od 1990.), da je viši savjetnik Svjetskog vijeća religijskih i duhovnih vođa (od 2001.), potpredsjednik Svjetskog vijeća bivših ministara vanjskih poslova (od 2002.), član Europske mreže lidera za sjedištem u Londonu (od 2012.) te predsjednik Savjeta IFIMES-a, Međunarodnog instituta za srednjoistočne i balkanske studije (od 2014.).
Za vrijeme [[Domovinski rat|Domovinskog rata]] živio i radio je u [[New York]]u.
Engleska povjesničarka [[Carol Hodge ]] u knjizi " ''Britain and the Balkans ''" (Britanija i Balkan) , navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska [[JNA|Jugoslavenska narodna armija ]] imala ogroman arsenal oružja, kojemčemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden [[embargo ]] na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i [[BiH ]] na pravo na samoobranu. [2]<ref name="advi">http://books.google.de/books?id=7ywz66COjPAC&pg=PA25&lpg=PA25&dq=carol+hodge+Britain+and+the+Balkans+embargo&source=bl&ots=M4krxh1v70&sig=CVTtMOWd4wv9r2tZfiMkmHahZz8&hl=de&ei=ctK_TaPzHsrrsgb2tpTDBQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1&ved=0CCIQ6AEwAA#v=onepage&q&f=false Britain and the Balkans: 1991 until the present▼▲== Kontroverze: Hrvatskoj onemogućio nužnu obranu? ==
by Carole Hodge</ref>
▲Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi "Britain and the Balkans" (Britanija i Balkan) navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska Jugoslavenska narodna armija imala ogroman arsenal oružja, kojem se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na pravo na samoobranu.[2]
Istina je pak da su Rezoluciju o embargu isporuci oružja SFRJ sastavili James Baker i austrijski kolega Alois Mock, da je donesena jednoglasno na već navedenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 1991., a da joj je bio cilj spriječiti daljnje naoružavanje JNA, ponajviše oružjem iz bivšeg SSSR-a.
Budući da je optužba da je razoružao Hrvatsku najspornija, valja pojasniti neke važne situacije. Dana 12. rujna 1991., kada je već pokrenut proces Europske zajednice za posredovanje u ustavnoj i političkoj krizi u Jugoslaviji, održan je, na inicijativu Budimira Lončara, sastanak u Banskim dvorima u Zagrebu na kojem su bili: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Ante Marković i Lončar. Svrha sastanka je bila ocijeniti stanje krize i porast opasnosti od eskalacije sukoba s posebnim naglaskom na šire i agresivnije uključivanje JNA na strani politike Slobodana Miloševića. Lončar se služio provjerenim informacijama iz State Departmenta i krugova biskih Mihajlu Gorbačovu, naime, da je JNA imala dogovor o kupnji naoružanja od SSSR-a u visini 2 milijarde USD. Odlučeno je da se ide na Vijeće sigurnosti UN-a i na taj način dobije dodatni legitimitet za konferenciju o Jugoslaviji pod pokroviteljstvom Europske zajednice, nakon čega je došlo do već spomenute sjednice VS UN-a. Bila je to i prva prilika da jedan ministar vanjskih poslova (Lončar) pokrene sjednicu VS UN-a ''o sukobu u Jugoslaviji i opasnosti za svjetski mir''.
Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju. Kao što je poznato, ta je mirotvorna akcija UN-a postala najuspješnija u povijesti Ujedinjenih naroda.
== Osude ==
[[Hrvatsko nacionalno etičko sudište]] sudište optužilo [[etika|etički]] osudilo Budimira Lončara 31. listopada 2015 zbog [[veleizdaja|veleizdaje]] Hrvatskih nacionlnih interesa premda je Lončar dobio odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom. Riječ je, misli Lončar, o osveti predsjednika toga sudišta Zvonimira Šeparovića, koji u Lončara prepoznaje krivca za kraj vlastite diplomatske karijere.<ref name=":0">Hrvatsko žrtvoslovno društvo, ''Hrvatske veleizdaje II'', ([[Hrvatsko žrtvoslovno društvo]], 2015), Str. 88 - 97, ''ISBN 978-953-7817-07-7''.</ref>
== Vanjske poveznice ==
* [http://www.diplomacija.hr/o-nama/diplomatsko-vijece.aspx Životopis] na stranici "Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije"
* [http://www.mfa.rs/History/ministri/BLoncar_e.html The List of the Ministers for Foreign Affairs]
* [http://croative.net/?p=25494 On je najveći ubojica Hrvatske!]
== Izvori ==
| 