|
Inspiracija iz sličnog djela: Opisivanje [[karakter]]nih likova i promatranje ljudske [[duša|duše]] te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu i načinu pisanja na [[Honoré de Balzac|Balzaca]]. Opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na [[Ivan Sergejevič Turgenjev|Turgenjeva]] i [[Josip Kozarac|Josipa Kozarca]]. Možda ima malo doticaja s načelima pisanja [[Jean-Jacques Rousseau|Rousseauova]] ''Emila''.
==Likovi==
'''Ante Stipančić''' je zgodan čovjek, vrlo sebičan i hladan, strog i obrazovan otac. Bio je ugledan građanin i patricij iz stare porodice, koja je u gradskim javnim poslovima još od početka [[18. stoljeće|18. stoljeća]] slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga [[pleme]]na i oženio s Valpurgom, iz porodice starih [[Plemstvo|plemića]] i senjskih patricija Domazetovića. Njegovo široko lice mirnih [[Oko|očiju]], velikog dugačkog [[nos]]a, te pravilnih [[usta|usta]] davalo je samosvjesnu glavu i izgled aristokrata koji ne mari ni za sav jad ni za zlobu. U sinu vidi sve i želi da sin bude bolji od njega. Nepravedno se odnosi prema kćeri. Misli samo na ugled imena Stipančić, i svoju karijeru. Otac čini sve kako bi sin svojim učenjem podigao ugled obitelji. Njegov otac Pavle i majka Kata bili su krčmar i krčmarica; u ono doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio odgojem svoju [[taština|taštinu]], koja mu je ostala pečat na svakom koraku u životu. Nastojao je zaboraviti što su mu bili otac i mati i gledati u prošlost da potraži plemički list svojih pradjedova, koji nije mogao naći. Međutim držao se plemićem. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali ljudi su ga na ulici pozdravljali dubokim klanjanjem, na koje nije nikada pozdravom uzvraćao. Bio je nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao. Neprestano je lebdio i bio nezadovoljan svojim položajem. Previše se brinuo za sina, a ženu i kćer zanemarivao. U stvari je od sina htio napraviti ono što on nije uspio. Umro je onako kako je živio, okružen svojom ženom i kćeri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.
'''Valpurga Stipančić''' je suhonjava, sitna žena senjskog [[patricij]]a, stara oko 46 godina. Nježna i svjesna majka koja sluša muža i brine se o djeci - po ponašanju sasvim suprotna mužu. Srednje visine, tamne [[kosa|kose]], smeđih očiju s nježnim, brižnim pogledom i sramežljivim smiješkom. Tipičan prikaz tadašnje žene, koja se udala za Stipančića, a obzirom da je on bio iz više obitelji, smatrala ga je savršenim. Nema mnogo utjecaja na muža i ponaša se kao sluškinja, jer ne bi voljela da ju muž odbaci, što bi za nju bila velika sramota. Bila je poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, premda je bilo u suprotnosti njenom mišljenju i željama. Premda je iz pronađenih spisa uvidjela njegov pravi karakter i negativne osobine, za nju je on bio najbolji čovjek. Sve bi učinila za svoju djecu, pokazala pravu majčinsku ljubav i kada nije bilo oca svima je ugađala. Luciji je ispunjavala želje jer je bila takva osoba, koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon što je muž umro, mnogo je patila u siromaštvu. Sin se promijenio, ne samo duševno, nego je ime i prezime promijenio u [[Mađarska|mađarsko]], ali je ona smatrala da je tako moralo biti i ništa mu nije zamjerala. Sve je bila spremna dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj kćer ne bi nikada oprostila da sazna za njezinu tajnu. Zato je molila Martina da piše Luciji ljubavna pisma u ime Alfreda. Nadživjela je svoju kćer i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojega u biti nije nikada niti imala. Patnja njenog srca je konačno završila kada se smrznula jedne hladne noći tražeći milostinju. U samoj smrti Valpurge Stipančić uočljiva je simbolika. Naime, ona je prekrivena bijelom plahtom što simbolizira njenu nebitnost i manjak stava koji nikada nije imala u braku s Antom Stipančićem.
'''Lucija Stipančić''' je imala smeđe oči, a [[ten]] joj je bio bijel i fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi, kao u četrnaestgodišnje djevojčice. Iza takvog lika se krije starinski portret mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za tim portretom ni ostali dio tijela. Bila je jako osjećajna i krhka i to je razlog njene prerane [[smrt]]i na kraju romana. Iako je ona umrla od [[tuberkuloza|tuberkuloze]], njeno duševno stanje dosta je pridonijelo ranijoj smrti. Imala je nesretno [[djetinjstvo]] i ona je lik tipične posrnule djevojke. Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijarhalno društvo. Stalno je boravila u kući i zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta. Ipak je pokazala hrabrosti da se suprotstavi ocu kojega nije mogla iskreno voljeti. On je za nju bio stranac kojega je mogla vidjeti samo ponekad, a u njegovom društvu znala je da se mora ozbiljno ponašati. Prema ocu je bila buntovna, bila je svjesna situacije u kojoj se ona i majka nalaze (za razliku od Valpurge koja nije svjesna) Prije očeve smrti,oprostila mu je za njegov odnos prema njoj, što je dokaz njene istinske dobrote. Bila je nesretna jer se zaljubila u krivog čovjeka i zato se razboljela. Alfreda je istinski voljela, pravom ljubavi i nije ga mogla shvatiti. Žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja. Prije svoje smrti odlučila je saznati istinu o pismima - ne da se zavaravati i uporna je.
|
