Wikipedija

Hrvatska književnost: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m kalendarske godine
podnaslovi, izvori, redaktura, lektura, dopune
Redak 1:
{{Književnost}}
'''Hrvatska književnost''', naziv za sva književna djela [[Hrvati|Hrvata]], nastala na [[Hrvatski jezik|hrvatskom jeziku]] od 11. stoljeća do suvremenog doba. Bitan je dio [[Hrvatska kultura|hrvatske kulture]]. Među kanonskim autorima hrvatske književnosti su [[Marko Marulić]], [[Marin Držić]], [[Ivan Gundulić]], [[Ivan Mažuranić]], [[August Šenoa]], [[Ivana Brlić-Mažuranić]], [[Antun Gustav Matoš]], [[Miroslav Krleža]], [[Marija Jurić Zagorka]], [[Ivo Andrić]] i mnogi drugi.
'''Hrvatska književnost''' je definicija dana skupu [[novela]], kratkih priča, [[pjesma|pjesama]] i ostalih raznih [[književnost|književnih]] djela koja su ispisana na [[hrvatski|hrvatskome jeziku]] i pripadaju u cijelosti [[Hrvatska kultura|hrvatskoj kulturi]], [[Hrvati]]ma i hrvatskome jeziku.
 
== Srednjovjekovna književnost ==
Redak 8:
=== Najraniji primjeri književnosti===
[[Datoteka:Bascanska ploca.jpg|mini|200px|lijevo|Baščanska ploča]]
Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i [[latinski|latinskome]] jeziku. Rabila su se tri pisma: [[latinica]], [[glagoljica]] i [[bosančica|hrvatska ćirilica]]. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu u [[Srednji vijek|srednji vijek]]. [[Baščanska ploča]], ispisana glagoljicom, smatra se najstarijim pisanim dokumentom na hrvatskome jeziku. Otkrivena je u 19. stoljeću u [[Baška|Baškoj]] na otoku [[Krk|Krku]]. Nastala oko 1100., sadrži zahvalu opata Držihe kralju [[Dmitar Zvonimir|Dmitru Zvonimiru]] za zemlju darovanu za gradnju crkve.<ref name=HE>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6206 LZMK, Hrvatska enciklopedija, ''Baščanska ploča''] (pristupljeno 2. lipnja 2018.)</ref> [[Povaljska listina]] je najstariji dokument pisan ćirilicom. Potječe s otoka [[Brač]]a. Napisan je na listu pergamene 1. prosinca 1250., na arhaičnome [[čakavština|čakavskome]] narječju, a svjedoči o događajima iz 1184.<ref>[http://ihjj.hr/iz-povijesti/povaljska-listina/6/ ''Povaljska listina'', Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje] (pristupljeno 2. lipnja 2018.)</ref> [[Vinodolski zakonik]] (1288.) je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku.<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/50261/ LZMK, Proleksis enciklopedija online, ''Vinodolski zakonik''] (pristupljeno 2. lipnja 2018.)</ref> Značajni dokumenti su i [Statut grada Vrbnika]] te [[Statut grada Kastva]].
Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i [[latinski|latinskome]] jeziku. Rabila su se tri pisma: [[latinica]], [[glagoljica]] i [[bosančica|hrvatska ćirilica]].
Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu daleko u 9. i 11. stoljeće. [[Baščanska ploča]] ispisana je glagoljicom i smatra se najstarijim dokumentom ispisanom na hrvatskome jeziku. Na Baščanskoj ploči opat Držiha se zahvaljuje kralju [[Dmitar Zvonimir|Dmitru Zvonimiru]] na danoj zemlji za gradnju crkve.
[[Povaljska listina]] je najraniji spomenik ispisan na ćirlici, Datira iz 12. stoljeća, a potječe s otoka [[Brač]]a. Ispisana je na arhaičnome [[čakavština|čakavskome]] narječju.
[[Statut grada Vrbnika]], [[Vinodolski zakonik]] i [[Statut grada Kastva]] opisuju obalne gradove kao administrativna središta.
 
===Kasniji srednji vijek===
[[Datoteka:Vinodol.jpg|mini|200px|lijevo|Vinodolski zakonik]]
U [[srednjovjekovna književnost|srednjovjekovnoj književnosti]] nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i [[žanr]]ove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti, čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske [[Proza|prozne]] tekstove ovoga razdoblja jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni čimbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna [[proza]], u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, [[komentar]] i opis.
 
====Pripovijedna proza====
Najpoznatije su podvrste pripovjedne proze: [[apokrifi]], hagiografsko-legendarni tekstovi, [[mirakul]]i, [[vizija|vizije]], [[prenje|prenja]] i [[roman]]i.
U pripovjednoj je prozi najčešći stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje preprjeke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima ''Dundulova vizija'' (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif ''Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim'', dok mirakul ''O djevojci bez ruku'' ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon [[Biblija|Biblije]]. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih skupina proznih tekstova hrvatskoga srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sačuvan u latiničnim (npr. ''Dubrovački legendarij'', 17. st.) i ćiriličnim (dubrovačko ''Libro od mnozijeh razloga'', 1520.) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo brojniji su oni koji se oslanjaju na opće [[crkvenoslavenski|crkvenoslavensko]] naslijede, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.
 
Apokrifi se uvjetno mogu nazvati "religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u nekim ''Djelima apostolskim''. [[Fabula]] je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamično. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. [[Apokrifi]] na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (''Život Adama i Eve''); o pojedinostima iz života Bogorodice (''Protoevanđelje Jakovljevo''); o djetinjstvu Kristovu (''Pseudo-Tomino evanđelje'', sa zanimljivom karakterizacijom [[Isus]]a kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak ''Nikodemova evanđelja'' pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča ''O prekrasnom Josipu'' u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip-Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima [[apostol]]a koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, ''Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera'' gotovo su [[Pustolovni roman|pustolovni roman]] s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.
 
====Ljetopis popa Dukljanina====
Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«. Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. stoljeća sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenska molitva«, nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.▼
Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među [[Ljetopis|ljetopisima]] najglasovitiji »[[Ljetopis popa Dukljanina]]«.
 
====Stihovi i dramski oblici====
▲Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«. Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznatapoznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani [[Dvanaesterac|dvanaesterci,]]. a izIz XIV. stoljeća sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenska molitva«, nekoliko pjesama u simetričnom [[Osmerac (stih)|osmercu]], neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna [[Satira|satirična]] pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost. Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.
 
==[[Humanizam]] i [[renesansa]]==
Line 34 ⟶ 36:
Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u europskoj. U XV. stoljeću rođeni su [[Juraj Šižgorić]], [[Ivan Česmički]] (Janus Pannonius), [[Marko Marulić]], [[Ludovik Crijević Tuberon]], [[Jakov Bunić]], [[Koriolan Ćipiko]], [[Juraj Dragišić]], [[Vinko Pribojević]]; u XVI. stoljeću [[Antun Vrančić]], [[Blaž Jurjević]], [[Matija Vlačić Ilirik]], [[Pavao Skalić]], [[Faust Vrančić]], Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskome i u XVII. stoljeću, od [[Ivan Lucić|Lucića]], [[Pavao Ritter Vitezović|Vitezovića]] do Đurđevića, no to je već razdoblje baroka.
 
====Marko Marulić (Judita, 1501.)====
Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je književnoga djela [[Marko Marulić|Marka Marulića]], koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je [[Šiško Menčetić]] pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, [[Džore Držić]] pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je [[Mavro Vetranović]]. Njegovo »Posvetilište Abramovo« izvedeno je 1546., a potkraj XX. stoljeća s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar [[Nikola Nalješković]] svojim je komedijama prethodnik [[Marin Držić|Marina Držića]], čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog i antičkoga kazališta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »Pjerin« i »Skup«. U drugoj polovici stoljeća djelovali su pjesnici [[Dinko Ranjina]] i [[Dominko Zlatarić]]. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova »Elektra«, Ovidijeva »Ljubav Pirama i Tizbe« i Tassova »Aminta«). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovici stoljeća pisali stihove valja istaknuti [[Horacije Mažibradić|Horacija Mažibradića]], koji pripada prijelaznomu razdoblju [[manirizam|manirizma]] [[Hvarski književni krug|Hvarskomu knjiž. krugu]], osim [[Hanibal Lucić|Hanibala Lucića]] i [[Petar Hektorović|Petra Hektorovića]], pripadaju [[Mikša Pelegrinović]] (oko 1500.-62.) i [[Martin Benetović]] (oko 1550.-1607.). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo (»Jur nijedna na svit vila«). Njegova »Robinja«, jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. [[Petar Hektorović]] je u »[[Ribanje i ribarsko prigovaranje|Ribanju i ribarskom prigovaranju]]«, pisanu u obliku [[poslanica|poslanice]] 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne [[bugarštica|bugarštice]]. Mikša Pelegrinović autor je maskerate »Jeđupka«, jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. stoljeća, Marin Benetović komedije »Hvarkinja«, nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.▼
Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je književnoga djela [[Marko Marulić|Marka Marulića]], koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »[[Judita (Marko Marulić)|Juditu]]« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501.
====Dubrovački petrarkisti====
[[Zadar]] je već u XV. stoljeću dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499.), u XVI. stoljeću [[Petar Zoranić|Petra Zoranića]], Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520.-73.) i [[Juraj Baraković|Jurja Barakovića]]. Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana »Planine« (napisana 1536.). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce do Marulića, ali i iskreno domoljublje. Brne Karnarutić poznat je po »Vazetju Sigeta grada«, prvom epu s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu »Vila Slovinka« bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.▼
Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je [[Šiško Menčetić]] pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, [[Džore Držić]] pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je [[Mavro Vetranović]]. Njegovo »[[Posvetilište Abramovo]]« izvedeno je 1546., a potkraj XX. stoljeća s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame.
====Marin Držić (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup)====
Pjesnik i dramatičar [[Nikola Nalješković]] svojim je komedijama prethodnik [[Marin Držić|Marina Držića]], čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog i antičkoga kazališta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »[[Novela od Stanca|Noveli od Stanca]]« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »[[Dundo Maroje|Dunda Maroja]]«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »[[Pjerin]]« i »[[Skup (komedija)|Skup]]«.
====Hvarski krug: Hanibal Lucić, Petar Hektorović====
▲Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je književnoga djela [[Marko Marulić|Marka Marulića]], koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je [[Šiško Menčetić]] pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, [[Džore Držić]] pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je [[Mavro Vetranović]]. Njegovo »Posvetilište Abramovo« izvedeno je 1546., a potkraj XX. stoljeća s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar [[Nikola Nalješković]] svojim je komedijama prethodnik [[Marin Držić|Marina Držića]], čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog i antičkoga kazališta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »Pjerin« i »Skup«. U drugoj polovici stoljeća djelovali su pjesnici [[Dinko Ranjina]] i [[Dominko Zlatarić]]. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova »Elektra«, Ovidijeva »Ljubav Pirama i Tizbe« i Tassova »Aminta«). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovici stoljeća pisali stihove valja istaknuti [[Horacije Mažibradić|Horacija Mažibradića]], koji pripada prijelaznomu razdoblju [[manirizam|manirizma]] [[Hvarski književni krug|Hvarskomu knjiž. krugu]], osim [[Hanibal Lucić|Hanibala Lucića]] i [[Petar Hektorović|Petra Hektorovića]], pripadaju [[Mikša Pelegrinović]] (oko 1500.-62.) i [[Martin Benetović]] (oko 1550.-1607.). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo (»[[Jur nijedna na svit vila]]«). Njegova »[[Robinja]]«, jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. [[Petar Hektorović]] je u »[[Ribanje i ribarsko prigovaranje|Ribanju i ribarskom prigovaranju]]«, pisanu u obliku [[poslanica|poslanice]] 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne [[bugarštica|bugarštice]]. Mikša Pelegrinović autor je maskerate »Jeđupka«, jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. stoljeća, Marin Benetović komedije »Hvarkinja«, nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.
====Petar Zoranić (Planine, 1536.)====
▲[[Zadar]] je već u XV. stoljeću dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499.), u XVI. stoljeću [[Petar Zoranić|Petra Zoranića]], Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520.-73.) i [[Juraj Baraković|Jurja Barakovića]]. Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana »[[Planine (roman)|Planine]]« (napisana 1536.). U njemu se nalaze odrazi lektire od [[Vergilije|Vergilija]] i [[Ovidije|Ovidija]] do [[Dante Alighieri|Dantea]], Petrarce do [[Mako Marulić|Marulića]], ali i iskreno domoljublje. Brne Karnarutić poznat je po »[[Vazetje Sigeta grada|Vazetju Sigeta grada]]«, prvom epu s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu »Vila Slovinka« bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.
====Matija Vlačić-Ilirik====
Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutih pisaca i ideologa [[Matija Vlačić Ilirik|Matiju Vlačića Ilirika]] (1520.-75.), čiji je »Ključ Svetoga pisma« (1567.) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba.▼
====Kajkavsko pjesništvo====
Početak [[Kajkavsko narječje|kajkavske]] pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. Stoljeća. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593. (»[[Prekomurska pjesmarica]]«) osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, [[Ivan Pergošić]] (?-1592.) i [[Antun Vramec]] (1538.-88.), tiskali su svoje spise, "Decretum" (1574.), »Kroniku« (1578.) i »Postillu« (1586.), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik »Raj duše« (1560.) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI. stoljeću.▼
 
==[[Barok]]: Ivan Gundulić, prva gramatika, prvi opsežniji rječnik==
▲Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520.-75.), čiji je »Ključ Svetoga pisma« (1567.) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba.
▲Početak [[Kajkavsko narječje|kajkavske]] pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. Stoljeća. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593. (»Prekomurska pjesmarica«) osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivan Pergošić (?-1592.) i Antun Vramec (1538.-88.), tiskali su svoje spise, "Decretum" (1574.), »Kroniku« (1578.) i »Postillu« (1586.), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik »Raj duše« (1560.) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI. stoljeću.
 
==[[Barok]]==
{{glavni|Hrvatska barokna književnost}}
[[Datoteka:De Gondola.jpg|mini|180px|Veliki hrvatski književnik [[Ivan Gundulić]] Dubrovnik ]]
Hrvatska barokna književnost povezuje se uz pojavu [[protureformacija|protureformacije]] koja je zahvatila mnoge europske zemlje. Najistaknutiji književnici iz radoblja hrvatskoga baroka su [[Bartol Kašić]] koji je napisaopiše prvu gramatiku hrvatskoga jezika;. [[Jakov Mikalja]], je napisao ''Blago jezika slovinskoga''; [[Pavao Ritter Vitezović]], napisaosastavlja ''Leikon latino-illyricum'' (rječnik latinsko-hrvatski);. [[Šime Budinić]] koji predlaže mješavinu narodnoga staroslavenskoga, [[češki|češkoga]] i [[poljski|poljskoga]] jezika. Pokušava uvesti u uporabu dijakritičke znakove za slova ''č'' i ''ž''.; [[Juraj Habdelić]], napisaoje autor djela ''Prvi oca našega Adama grieh'', ''Zrcalo Marijansko'' (crkvene propovijedi), i ''Dictionar'' (kajkavski rječnik);. [[Ivan Belostenec]], takođerje napisao rječnik[[Gazofilacij]], zvanprvi potpuniji hrvatsko-latinski rječnik (''Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium'').<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6793 LZMK, Hrvatska enciklopedija, ''Belostenec, Ivan''] (dvojezičnipristupljeno hrvatsko-latinski2. rječniklipnja 2018.);</ref> [[Petar Zrinski]], napisaoje epautor epa ''[[Adrianskoga mora sirena]]'';, dok je [[Ana Katarina Zrinska|Ana Katarina Frankopan]] napisala pjesme ''[[Putni tovaruš]]'';. [[Fran Krsto Frankopan]], napisaopiše zbirku pjesmapjesama ''[[Gartlic za čas kratiti]]''. Tu su također i hrvatskiOd pjesnicipjesnika iz [[Dubrovačka Republika|Dubrovnika]] odnajpoznatiji kojih se najviše proslaviosu [[Ivan Gundulić]] autor epa ''Osman'', [[Ivan Bunić Vučić]], [[Junije Palmotić]] i ostalidrugi. Istaknuta Gundulićeva djela su religiozna poema "[[Suze sina razmetnoga]]" (1622.), pastoralna drama [[Dubravka (Gundulić)|Dubravka]], i posebno junačko-viteški ep [[Osman (Gundulić)|Osman]] u 20 pjevanja, kojem 14. i 15. pjevanje nedostaju.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23793 LZMK, Hrvatska enciklopedija, ''Gundulić, Ivan''] (pristupljeno 2. lipnja 2018.)</ref>
 
==[[Prosvjetiteljstvo]], [[klasicizam]] i racionalizam ==
U [[18. stoljeće|XVIII. stoljeću]], koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] nov odnos prema [[književnost]]i. Uzroci toga su oslobođenje većega dijela [[Dalmacija|Dalmacije]] i [[Slavonija|Slavonije]] od [[Osmansko carstvo|turske vlasti]], prodiranje prosvjetiteljskih i [[racionalizam|racionalističkih]] ideja iz zapadne [[Europa|Europe]], i društvene reforme [[Marija Terezija Austrijska|Marije Terezije]] i [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] u sjevernom dijelu Hrvatske. Iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.
 
====Pavao Ritter Vitezović====
U [[18. stoljeće|XVIII. stoljeću]] koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] nov odnos prema [[književnost]]i, uzrokovan oslobođenjem većega dijela [[Dalmacija|Dalmacije]] i [[Slavonija|Slavonije]] od [[Osmansko carstvo|turske vlasti]], prodiranjem prosvjetiteljskih i [[racionalizam|racionalističkih]] ideja koje su strujale iz zapadne [[Europa|Europe]], a i društvenim reformama [[Marija Terezija Austrijska|Marije Terezije]] i [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] u sjevernom dijelu Hrvatske. [[Paradigma]]tska je osobnost senjanina [[Pavao Ritter Vitezović|Pavla Rittera Vitezovića]] koji bijaše polihistor i osnivač suvremene pankroatističke ideologije. Povjesnik ("Stemmatographia", "Croatia rediviva"), epik ("Odiljenje sigetsko"), reformator slovopisa, osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, a mnoge su se njegove zamisli ozbiljile u [[Ilirski pokret|Ilirskome pokretu]]. Slavonac [[Antun Kanižlić]] (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti "Sveta Rožalija", prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na [[Ignjat Đurđević|Đurdevića]]. Kanižlić je jedan od prvih protagonista "''Slavonskoga duhovnoga preporoda''" - snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika. U [[Dubrovnik]]u je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. [[Ruđer Bošković]], [[Bernard Džamanjić]], [[Džono Rastić]], te na prijelazu u [[19. stoljeće|XIX. stoljeće]] [[Đuro Hidža]] (1752.-1833.), [[Marko Bruerević-Desrivaux]] (1770. -1823.) koji su pisali na [[latinski jezik|latinskom]], [[talijanski jezik|talijanskom]] i na [[hrvatski jezik|hrvatskom]] jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik dubrovčanina, franjevca [[Joakim Stulli|Joakima Stullija]]. Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj bijaše kroničar [[Baltazar Adam Krčelić]], dok su slavonac [[Matija Petar Katančić]] (autor prvoga hrvatskoga tiskanoga prijevoda "Biblije") i [[Tituš Brezovački]] (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali su i na hrvatskome. Posebno mjesto u književnosti [[18. stoljeće|XVIII. stoljeća]] zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik [[Filip Grabovac]] (1697.-1749.) i franjevački kultni pisac [[Andrija Kačić Miošić]]. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske [[srednji vijek|srednjovjekovne]] književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop "slovinske" protuturske [[ideologija|ideologije]], dinarsko-deseteračke [[apologija|apologije]] i [[idealizacija|idealizacije]] hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao '''''Hrvatski narodni preporod'''''. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu [[Filip Lastrić]],[[ Nikola Lašvanin]] i Hercegovac [[Lovro Sitović Ljubušak]]. U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je [[Matija Antun Relković|Matije Antuna Relkovića]], koji je kao zarobljenik u [[Dresden]]u, uspoređujuci [[Slavonija|Slavoniju]] s [[Njemačka|Njemačkom]], napisao spjev "'''''Satir iliti divji čovik'''''", 1762. godine.
Senjanin [[Pavao Ritter Vitezović]] (1652.-1713.) je bio povjesničar, književnik i leksikograf, te kulturni djelatnik i poslanik u Beču i Požunu. Hrvatsku verziju svog prezimena (njem. Ritter: vitez) prvi put koristi u "Odiljenje sigetsko", svom prvom pjesničkom djelu na hrvatskom jeziku objavljenom u Linzu 1684. Sudjeluje u borbama s Osmanlijama u Senju, Slavoniji i ugarskoj Podravini, a nakon sklapanja mira je član komisije za utvrđivanje granice. U djelu "Oživjela Hrvatska" (Croatia rediviva, 1700) zastupa tezu da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Reformator slovopisa (grafije), osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, i znatno utjecao na Ljudevita Gaja i narodni preporod. Mnoge njegove ideje o književnom jeziku i pisanju slova su se ozbiljile u [[Ilirski pokret|Ilirskome pokretu]].
Oko njegova "Satira" bila se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac "Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene" (1768.), Ličanin [[Vid Došen]] (1719-78.) te franjevac [[Matija Petar Katančić]] (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. stoljeću, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda «Biblije» u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira. [[Kazalište]] je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica» Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tituš Brezovački (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome («Matijaš grabancijaš dijak», «Diogeneš»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod. Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji [[Tomaš Mikloušić]] (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te [[Ignac Kristijanović]] (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja. Opći prijegled ovoga razdoblja bi se dao sažeti u nekoliko točaka: iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.
====Antun Kanižlić====
Slavonac [[Antun Kanižlić]] (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti "[[Sveta Rožalija]]", prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na [[Ignjat Đurđević|Đurdevića]]. Kanižlić je jedan od prvih protagonista "''Slavonskoga duhovnoga preporoda''" - snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika.
====Dubrovački krug====
U [[Dubrovnik]]u je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. [[Ruđer Bošković]], [[Bernard Džamanjić]], [[Džono Rastić]], te na prijelazu u [[19. stoljeće|XIX. stoljeće]] [[Đuro Hidža]] (1752.-1833.), [[Marko Bruerević-Desrivaux]] (1770. -1823.) koji su pisali na [[latinski jezik|latinskom]], [[talijanski jezik|talijanskom]] i na [[hrvatski jezik|hrvatskom]] jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik Dubrovčanina, franjevca [[Joakim Stulli|Joakima Stullija]]. Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj je kroničar [[Baltazar Adam Krčelić]], dok su Slavonac [[Matija Petar Katančić]] (autor prvoga hrvatskoga tiskanoga prijevoda "Biblije") i [[Tituš Brezovački]] (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali i na hrvatskome.
====Andrija Kačić Miošić (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756.)====
Posebno mjesto u književnosti [[18. stoljeće|XVIII. stoljeća]] zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik [[Filip Grabovac]] (1697.-1749.) i franjevački autor [[Andrija Kačić Miošić]]. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske [[srednji vijek|srednjovjekovne]] književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "[[Razgovor ugodni naroda slovinskoga]]" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop "slovinske" protuturske [[ideologija|ideologije]], dinarsko-deseteračke [[apologija|apologije]] i [[idealizacija|idealizacije]] hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao '''''Hrvatski narodni preporod'''''. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu [[Filip Lastrić]],[[ Nikola Lašvanin]] i Hercegovac [[Lovro Sitović Ljubušak]].
====Matija Antun Relković (Satir iliti divji čovik, 1762.)====
U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je [[Matija Antun Relković|Matije Antuna Relkovića]], koji je kao zarobljenik u [[Dresden]]u, uspoređujući [[Slavonija|Slavoniju]] s [[Njemačka|Njemačkom]], napisao spjev "Satir iliti divji čovik", 1762. godine. Oko "Satira" se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac "Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene" (1768.), Ličanin [[Vid Došen]] (1719-78.) te franjevac [[Matija Petar Katančić]] (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. stoljeću, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda «Biblije» u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira.
====Drama: Tituš Brezovački====
[[Kazalište]] je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica» Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja [[Tituš Brezovački]] (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome («[[Matijaš grabancijaš dijak]]», «[[Diogeneš]]»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod.
====Ostali autori====
Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji [[Tomaš Mikloušić]] (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te [[Ignac Kristijanović]] (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja.
 
== [[Romantizam]] 1835.-1881. - hrvatski narodni preporod ==
Line 56 ⟶ 79:
 
Temeljna značajka hrvatskog romantizma njegova je nacionalna sastavnica. Osim nadovezivanja na domaću baštinu, u buđenju nacionalne svijesti znatnu su ulogu imali i zakasnjeli utjecaj njemačkog romantizma te nacionalno osvješćivanje drugih slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Preporodni, ilirski pokret (ilirizam) započeo je manji krug uglavnom mlađih intelektualaca, predvođenih Lj. Gajem (1809.–72.) i okupljenih oko »Danice ilirske« (1835.); oni su potaknuli planove kulturnog, znanstvenog, prosvjetnog i gospodarskog uzdizanja Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Ilirsko ime bilo je prihvaćeno na temelju tradicionalnoga uvjerenja da su Hrvati, pa i svi južnoslavenski narodi, potomci starih Ilira. Povezujući nadom u slavenstvo, i posebno u južnoslavensku uzajamnost, probuđenu inteligenciju i građanstvo, ilirski pokret snažno je potaknuo politički i kulturni život u Hrvatskoj. Središte Gajeve djelatnosti postala je ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi. U početku je mislio da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja književnog jezika, a poslije je temelj jedinstvenoga književnog jezika pronašao u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini, osobito dubrovačkoj. Novoštokavština, kao osnovica zajedničkoga književnog jezika, i moderan Gajev pravopis definitivno su prihvaćeni; tako je riješeno pitanje koje se postavljalo nekoliko stoljeća i uspostavljen je kontinuitet u hrvatskoj književnosti i kulturi. Književnost je za Gaja i većinu iliraca imala služiti prije svega političkoj akciji, pa je bila uglavnom domoljubno tendenciozna i romantično-budničarska. Najistaknutiji su pisci toga razdoblja bili [[Ivan Mažuranić]], [[Stanko Vraz]] i [[Petar Preradović]]. Spjev tanko»Smrt Smail-age Čengića« (1846.) I. Mažuranića (1814.–90.) najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, spoj dubrovačke (gundulićevske) i narodne epske (kačićevske) tradicije. Slovenac S. Vraz (1810.–51.) u početku je pisao slovenski, a poslije se posve priklonio hrvatskoj književnosti. Časopis »Kolo«, što ga je 1842. pokrenuo s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem, prvi je put u hrvatskoj periodici postavio čvršće estetske i kritičke kriterije. Njegov kanconijer »Đulabije« (1840.) i tematikom i obradbom odudara od pisanja onodobnih pjesnika. Pišući domoljubne, ljubavne i refleksivne stihove pod dojmom iliraca i romantičkog, osobito njemačkog pjesništva, P. Preradović (1818.–72.) je postao najplodnijim i najpopularnijim pjesnikom razdoblja. D. Demeter (1811.–72.), autor domoljubne epske pjesme »Grobničko polje« (1842.), postavio je temelj novijemu hrvatskom kazalištu, i kao organizator i kao pisac; najznačajnije mu je djelo drama iz staroilirske povijesti »Teuta« (1844.). Prozom siromašno, to je razdoblje dalo i dva dobra putopisca. A. Nemčić (1813.–49.), autor žanrovske iznimke onodobne drame, komedije »Kvas bez kruha« (1846.), napisao je jedan od naših najboljih putopisa, »Putositnice« (1845.), a putopis »Pogled u Bosnu« (1842.) M. Mažuranića (1817.–81.) najbolja je proza toga razdoblja. [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] (1816.–89.), političar, znanstveni radnik, utemeljitelj moderne hrvatske historiografije, pisac prve izvedene drame novije hrvatske književnosti »Jurana i Sofije« (1839.), također je pisao putopisne tekstove. Lj. Vukotinović (1813.–93.) počeo je pisati na kajkavskom narječju, a prihvativši ilirizam objavljivao je pjesme, novele i kritičke osvrte i uz Vraza je jedan od začetnika književne kritike. Pjesništvo P. A. Kazalija (1815.–94.) više je vezano s europskim pjesništvom XIX. st. nego s hrvatskim romantizmom.
====Protorealizam: August Šenoa====
U razdoblju nakon 1848. djelovao je novi naraštaj književnika, kojima je zadaća bila očuvanje stečevina ilirizma. Neki književni povjesničari to razdoblje, obilježeno književnim radom A. Šenoe, nazivaju protorealizmom (1865.–81.). U to doba djelovali su pjesnik, dramatičar i novelist M. Bogović (1816.–93.), pripovjedači D. Jarnević (1812.–75.), M. Vodopić (1816.–93.), I. Perkovac (1826.–71.), L. Botić (1830.–63.) i J. Jurković (1827.–89.). F. Marković (1845.–1914.) bio je pjesnik, kritičar i dramatičar. Jedan od najsvestranijih kulturnih djelatnika toga razdoblja, A. Veber Tkalčević (1825.–89.), bio je kao filolog među vodećim predstavnicima zagrebačke škole. Političar i publicist [[Ante Starčević]] (1823.–96.) pisao je pjesme, drame i književne kritike, a [[Fran Kurelac]] (1811.–74.) bio je predstavnik riječke filološke škole. [[Vatroslav Jagić]] (1838.–1923.) i A. Šenoa upozoravali su već 1865. da je hrvatska književnost daleko od narodnoga života, a njezina je osnovna zadaća umjetničkim ostvarenjima pozitivno djelovati na život nacije. Pokroviteljstvo biskupa J. J. Strossmayera omogućilo je stvaranje JAZU (1866.) i Sveučilišta (1874.). Istodobno je pokrenut časopis »Vienac« (1869.), koji je sve do 1903. bio žarište hrvatskoga književnog života. Najpoznatiji je njegov suradnik, poslije i urednik, bio [[August Šenoa]] (1838.–81.): u njemu je objavio prvi moderni hrvatski roman »[[Zlatarovo zlato]]« (1871.) i većinu ostalih svojih djela, pjesama, pripovijesti, feljtona i povijesnih romana, po kojima je postao najistaknutijim hrvatskim književnikom XIX. st. U doba zaokreta hrvatske novelistike prema realizmu djelovao je humorist V. Korajac (1839.–99.). [[Josip Eugen Tomić]] (1843.–1906.) pisao je pjesme, komedije, pripovijesti i romane. Na glas je došao povijesnim romanom u Šenoinu stilu »Zmaj od Bosne« (1879.). Tipičan predstavnik književnosti Šenoina razdoblja bio je R. Jorgovanić (1853.–80.), pjesnik i pripovjedač. Nadaren pjesnik, ali izvan matice tzv. središnje nacionalne književnosti, bio je M. Bastian (1828.–85.), začetnik novijega istarskoga kruga; posvetivši se domoljubnomu novinarstvu, pjesnički je dar žrtvovao nacionalnom programu u Istri. Slična je i sudbina vođe hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri, M. Laginje (1852.–1930.), koji je književnost zapustio za volju politike.▼
 
== Realizam (1881.-1892.)==▼
▲U razdoblju nakon 1848. djelovao je novi naraštaj književnika, kojima je zadaća bila očuvanje stečevina ilirizma. Neki književni povjesničari to razdoblje, obilježeno književnim radom A. Šenoe, nazivaju protorealizmom (1865.–81.). U to doba djelovali su pjesnik, dramatičar i novelist M. Bogović (1816.–93.), pripovjedači D. Jarnević (1812.–75.), M. Vodopić (1816.–93.), I. Perkovac (1826.–71.), L. Botić (1830.–63.) i J. Jurković (1827.–89.). F. Marković (1845.–1914.) bio je pjesnik, kritičar i dramatičar. Jedan od najsvestranijih kulturnih djelatnika toga razdoblja, A. Veber Tkalčević (1825.–89.), bio je kao filolog među vodećim predstavnicima zagrebačke škole. Političar i publicist [[Ante Starčević]] (1823.–96.) pisao je pjesme, drame i književne kritike, a [[Fran Kurelac]] (1811.–74.) bio je predstavnik riječke filološke škole. [[Vatroslav Jagić]] (1838.–1923.) i A. Šenoa upozoravali su već 1865. da je hrvatska književnost daleko od narodnoga života, a njezina je osnovna zadaća umjetničkim ostvarenjima pozitivno djelovati na život nacije. Pokroviteljstvo biskupa J. J. Strossmayera omogućilo je stvaranje JAZU (1866.) i Sveučilišta (1874.). Istodobno je pokrenut časopis »Vienac« (1869.), koji je sve do 1903. bio žarište hrvatskoga književnog života. Najpoznatiji je njegov suradnik, poslije i urednik, bio [[August Šenoa]] (1838.–81.): u njemu je objavio prvi moderni hrvatski roman »Zlatarovo zlato« (1871.) i većinu ostalih svojih djela, pjesama, pripovijesti, feljtona i povijesnih romana, po kojima je postao najistaknutijim hrvatskim književnikom XIX. st. U doba zaokreta hrvatske novelistike prema realizmu djelovao je humorist V. Korajac (1839.–99.). [[Josip Eugen Tomić]] (1843.–1906.) pisao je pjesme, komedije, pripovijesti i romane. Na glas je došao povijesnim romanom u Šenoinu stilu »Zmaj od Bosne« (1879.). Tipičan predstavnik književnosti Šenoina razdoblja bio je R. Jorgovanić (1853.–80.), pjesnik i pripovjedač. Nadaren pjesnik, ali izvan matice tzv. središnje nacionalne književnosti, bio je M. Bastian (1828.–85.), začetnik novijega istarskoga kruga; posvetivši se domoljubnomu novinarstvu, pjesnički je dar žrtvovao nacionalnom programu u Istri. Slična je i sudbina vođe hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri, M. Laginje (1852.–1930.), koji je književnost zapustio za volju politike.
 
▲== Realizam (1881.-1892.)==
 
Šenoini zahtjevi da se književnost približi puku utirali su put realizmu. Kulturni okvir unutar kojega se javio hrvatski realizam bio je opterećen nacionalnim i političkim pitanjima, pa su mnogi mlađi književnici politički bili vezani ponajviše uz Stranku prava. Velik broj pripovjedača iz različitih hrvatskih pokrajina omogućio je konačnu afirmaciju hrvatske književnosti, a posebno njezina kontinuiteta i cjelovitosti.
 
Line 365 ⟶ 387:
{{div col end}}
 
=== Hrvatska književnost izvan RH ===
==== Mađarska ====
Priznati hrvatski pjesnik iz Mađarske, [[Stjepan Blažetin]], je situaciju najbolje opisaoopisuje uvjete književnog stvarateljstva Hrvata u Mađarskoj nakon prvogPrvog svjetskog rata, pogotovoi izrazitou teško razdoblje najtvrđe komunističke diktaturevlasti u Mađarskoj i njena odnosa prema Hrvatima: "''Dovoljno je bilo slušati hrvatski radio da bi se zaradio odlazak na [[prisilni rad]]. Prije toga, od 1918. pa sve do 1969. nije objavljena niti jedna knjiga hrvatskih književnika. Poslije je bilo lakše. ''"<ref> [http://www.matis.hr/vijesti.php?id=315 Matica hrvatska] Dani HMI na Interliberu</ref>
 
==== Bosna i Hercegovina ====
Line 427 ⟶ 449:
*[http://www.suboticadanas.info/html/index.php?module=Pagesetter&func=viewpub&tid=3&pid=3596 Radio Subotica] Hrvatski pisci iz dijaspore bit će uvrštavani u matičnu hrvatsku književnu baštinu, 9. ožujka 2009.
*[[Milovan Miković]], ''Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini''(antologija romana od 1875. do 2008.), Književna revija, Osijek, 3-4, 2008., 3-474.
 
 
 
{{Hrvatska književnost}}
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_književnost"