Principat: razlika između inačica

'''Principat''' je opće prihvaćeni naziv za državno uređenje koje je u uspostavio prvi rimski car [[August|Oktavijan August]], koji je vladao od [[31. pr. Kr.]] (formalno od [[27. pr. Kr.]]) pa do svoje smrti, [[14.]] godine.

 

 

Pod Augustom se mijenja i značenje titule ''imperatora'', koja se u republici dodjeljivala vojskovođi koji bi odnio pobjedu u nekoj važnoj bitci i koja je trajala od pobjede do proslave trijumfa. Još je [[Sula]] tu titulu zadržao doživotno, a August ju je uključio u sastav svog imena: time je naglašavana njegova posebna, osobna veza s vojskom, i titula imperatora ubrzo je počela označavati vrhovnu vojnu vlast.

 

==Državna uprava==

===Položaj senata===

 

August je smatrao senat, čiji je princeps postao 28. pr. Kr., tijelom sa važnim funkcijama. Senat je primao manje stranih izaslanstava nego ranije, ali su inače njegov ugled i autoritet izgledali netaknuti. Njegovi članovi postavljani su na najviše položaje; njegove odluke, mada se formalno nisu nazivale zakonima, bile su obvezujuće; on je uskoro postao viši sud, na čije presude nije bila dozvoljena žalba; senat je upravljao starijim i umirenim provincijama, a formalno i državnom blagajnom; također je birao magistrate; čak je i careva vlast formalno proizlazila iz senata. Međutim, senat nije imao istinsku vlast. U senatskim je provincijama bilo veoma malo vojske, a uskoro je senat izgubio kontrolu i nad tim trupama. Stoga se on teško mogao suprotstaviti Augustovim željama. Istinsku je moć imao zapravo August, koji je nadgledao državne financije i kontrolirao članstvo u senatu: karijera svakog senatora zavisila je od cara. Ali August je cijenio senat kao tijelo koje je odslikavalo istinski rimski duh i tradicije i kao tijelo koje je predstavljalo javno mnijenje. Stoga je August bio pažljiv prema senatu, vješto je anticipirao njegove reakcije i uglavnom izbjegavao sukob s njim. Redovno ga je obavještavao o svojim aktivnostima, a carski savjet (''consilium principis''), koji je bio njegovo savjetodavno tijelo, kao što se nekad republikanski magistrat savjetovao sa svojim uglednim prijateljima (''amici et comites''), sastojao se od konzula, nekih drugih magistrata i 15 senatora, koji su se svakih šest mjeseci birali kockom.

 

===Uloga narodnih skupština===

 

Narodne skupštine (komicije) sastajale su se i u vreme Augustove vladavine, i donosile zakone ili na prijedlog samog Augusta (ti su zakoni nazvani ''leges Iuliae'') ili na prijedlog drugih magistrata. Na izbornim komicijama glasalo se samo za one kandidate koje je isticao August po svom pravu preporuke (''ius commendationis''). Skupština je, dakle, izgubila svoj politički značaj, pa su se izborne komicije ubrzo po Augustovoj smrti (14.) sasvim prestale sastajati, dok su se zakonodavne komicije ponekad sazivale i kasnije, ali nisu imale gotovo nikakvog značaja.

 

===Položaj magistrata===

 

Senatori, naravno, nisu mogli popuniti sve položaje u državnoj službi, bilo zato što su bili previše ponosni, bilo zato što ih je bilo premalo. Neki su položaji smatrani niskim, pa su ih zauzimali carevi oslobođenici ili robovi. Drugi su povjereni vitezovima, i viteški se stalež uskoro razvio u jednu od velikih institucija carstva. August je smatrao da članstvo u viteškom staležu treba biti otvoreno rimskim građanima koji su sposobni i ugledni, a koji ne moraju nužno imati ugledno porijeklo. Konačno je po cijelom carstvu bilo na tisuće vitezova. Mada su oni predstavljali nižu aristokraciju, mogli su se nadati dobroj karijeri. Pošto bi služio kao niži časnik (takozvani ''militiae equestres''), vitez je mogao služiti kao carev prokurator s različitim zaduženjima i na kraju postati jedan od moćnih prefekata (flote, vigila, vatrogasne službe, nabavke žite, Egipta ili [[Pretorijanci|pretorijanske garde]]). Ovakva vrsta viteške karijere postala je uobičajena tek pod [[Klaudije]]m, ali je August taj sistem započeo i, postavljajući vitezove na odgovorne dužnosti, postavio je temelje carskog birokratskog aparata, kojim su kasnije rukovodili uglavnom vitezovi. Vitezovi su imali još jednu funkciju: senatorski se stalež smanjivao, pa je zavisio od popunjavanja iz nižih slojeva, tj. iz viteškog staleža. Budući da taj stalež nije bio ograničen na Rim ili čak na Italiju, u senatu se postepeno pojavio neitalski element. Senat se već pod Augustom popunjavao i iz zapadnih provincija.

 

==Italija i Rim pod Augustom==

 

Augustovo veliko dostignuće u Italiji bilo je restauracija morala i ujedinjenje zemlje. Nasilje i nekontrolirane osobne ambicije iz 1. stoljeća pr. Kr. proizveli su apatiju i korupciju. Da bi ponovo pobudio osjećanje odgovornosti, posebno u službenim i upravnim krugovima, August je reafirmirao tradicionalne italske vrline (zakonima protiv preljuba, za jačanje obiteljskih veza i za stimuliranje rađanja), te je pokušao oživjeti religiju predaka (obnovom starih i izgradnjom novih hramova i oživljavanjem starih kultova i rituala). Da bi uveo svježe ideje i energiju u apatično rimsko društvo promovirao je asimilaciju Italije: elitni slojevi italskih municipalnih gradova ušli su u senat, i Italija je postala čvrsto povezana s Rimom. Da bi održao čistoću građanstva, otežao je oslobađanje robova, a onima koji su bili nelegalno oslobođeni nije dao građanska prava.

 

===Uprava nad provincijama===

 

Augustova politika prema provincijama nije bila jednaka: stare i umirene provincije dobijale su povlastice; reguliran je porezni sistem, pri čemu zakupi nisu konačno ukinuti, ali su izgubili raniji značaj, jer su mnoge poreze ubirali neposredno prokuratori koje je postavljao August. Pojednostavljena je procedura za razmatranje optužbi za iznuđivanje u provincijama. U novoosvojenim provincijama, s druge strane, trajala je surova eksploatacija lokalnog stanovništva, koja je ponekada dovodila do ustanaka, kakvi su oni u Hispaniji (24―19. pr. Kr.), Panoniji (6―9. godine) i Germaniji (9. godine). Ipak, provincije su u principu u doba carstva živjele bolje nego u doba republike. Upravitelji provincija postavljali su se samo uz suglasnost cara. Pošto je on na neki način smatrao sebe patronom i zaštitnikom provincijskog stanovništva, loši ili nasilni upravitelji mogli su očekivati gubitak careve naklonosti, kraj svoje karijere, ili čak neku težu kaznu.

 

===Vojska===

 

Vojska, i sve u svezi s njom, bila je potpuno izuzeta iz nadležnosti senata, skupštine i magistrata: njima se bavio isključivo car. On je postavljao legate koji su upravljali vojskom u carskim provincijama, postavljao je zapovjednike legija i pomoćnih kohorti, kao i tribune i prefekte koji su bili zapovjednici konjice. Svi ti zapovjednici pripadali su viteškom ili senatorskom staležu. August je jedini imao pravo raspoređivati trupe po provincijama, određivati im zadatke, vojne i civilne, među koje je spadalo izgradnja mostova i puteva. Od cara su vojnici primali i plaću; legionarska plaća bila je upola manja od one koju je dobijala [[Pretorijanci|pretorijanska garda]], ali je bila veća od primanja vojnika iz pomoćnih trupa. Najzad, samo je car veteranima određivao otpremninu i isplaćivao je. U tu je svrhu stvorena posebna vojna blagajna (''aerarium militare''), u koju je August unosio znatan dio svog osobnog novca, a tu se slijevao i dio državnih prihoda.

 

==Principat poslije Augusta==

 

Pored toga, princeps se više nije morao birati iz reda Julijevaca-Klaudijevaca. Veliko dostignuće Flavijevaca bilo je što su pomirili vojnike i više klase sa idejom da postoje i drugi pogodni kandidati. Flavijevci su često držali konzulat i cenzuru, što je njihovuobitelj, koja nije bila najuglednijeg porijekla, ukrasilo vanjskim znacima prestiža i aristokratskim izgledom jedne autentično carske porodice. Tom je cilju doprinijela deifikacija prva dva Flavijevca ([[Vespazijan]] i [[Tit]]), kao i nestanak starih republikanskih obitelji, čiji bi ugled nadilazio ugled carske porodice (do 69. godine većina potomaka republikanskog nobiliteta je ili umrla prirodnom smrću ili je pala kao žrtva carskih progona). Poslije Flavijevaca, za izbor cara više nije bilo važno kakvog je porijekla i da li je ono italsko ili ne. [[Domicijan]]ovi nasljedinci, pa i sam Domicijan posljednjih godina vladavine, nisu morali više uvećavati svoj ugled čestim držanjem konzulata. Antoninski su carevi, kao i Julijevci-Klaudijevci, rijetko držali konzulat. Ali su zato nastavili praksu Flavijevaca da naglašavaju plemenitost svoje obitelji deificiranjem njenih preminulih članova ([[Trajan]] je deificirao sestru, nećaku i oca; [[Antonin Pio]] ženu, itd.).

 

===Apsolutističke tendencije===

 

Pod Flavijevcima i Antoninima principat počinje sve više nalikovati pravoj monarhiji. U carskoj se tituli sada spominje prokonzulska vlast (što je August izbjegavao), a službeni dokumenti počinju nazivati cara ''dominus noster'' (naš gospodar). Razvoj carskog zakonodavstva jasno ilustrira ovu promjenu: od početka principata car je imao pravo da donosi zakone, mada nije poznat nikakav zakon koji bi formalno davao caru to pravo, a u doba Antonina pravni udžbenici već jednoglasno tvrde da su sva naređenja cara obvezujuća. Raniji su carevi svoje zakone obično izdavali kroz formu senatskih odluka. Negdje poslije 100. godine zakonodavna se skupština više nije sastajala, a senat se više nije ni trudio da uvije svoje dekrete u pravni jezik, nego je doslovce ponavljao govor u kojem je car izložio neku svoju odluku. Posle [[Hadrijan]]a magistrati više nisu mogli svojim pravnim interpretacijama mijenjati postojeće pravo, pošto je "Vječiti edikt" postao stalni kodeks, koji je samo car mogao mijenjati. A do 200. godine učeni su pravnici izgubili pravo, koje su uživali od Augustovog vremena, da donose obvezujuće presude o spornim pitanjima (''responsa prudentium''). U međuvremenu, car je sve više koristio zakonodavna ovlaštenja tako što je izdavao edikte, presude, naredbe ― što se sve zajedno naziva "carskim konstitucijama" (''constitutiones principum''). Car je takve konstitucije obično donosio nakon što bi se posavjetovao sa svojim "prijateljima" (''amici Caesaris''), koji su činili njegov carski savjet. Ali konstitucija je u svakom slučaju bila obvezujuća za sve. Put za kasniji dominat (od 284. godine) - bio je otvoren.

 

===Politički život===

 

Kako je jačala careva vlast, republikanske su institucije slabile: rasla je moć carevih službenika, a moć tradicionalnih gradskih magistrata je opadala. Kvestura, pretura i konzulat (koji je sada sveden na dvomjesečnu službu) postali su samo stepenice ka značajnim carskim dužnostima. Namjesnici carskih provincija i zapovjednici legija bili su rimski senatori, ali su istovremeno bili carski namještenici. Naravno, car je gospodario senatom, ali se trudio da u ophođenju s ovim tijelom bude strpljiv i obazriv. Ipak, car nije morao savjetovati se često sa senatom, jer je možda više volio da se oslanja na svoj carski savjet, čiji su stalan element tijekom 2. stoljeća postali i vitezovi. Međutim, Flavijevci i Antonini su se, u svakom slučaju do [[Komod]]a, prema senatu ophodili s dužnim poštovanjem. Priznavali su njegovu važnost kao više sudske instance, kao tijela koje je formalno postavljalo novog cara i kao mjesto na kome su se mogli dobiti razumni savjeti i informacije. Sve više senatora potjecalo je iz provincija i, mada je to značilo prije svega iz zapadnih provincija (istok nije bio razmjerno zastupljen), senat je donekle odslikavao carstvo kao cjelinu. U međuvremenu, veliku važnost kao carski službenici zadobijali su vitezovi, koji su postavljani na novostvorene položaje i koji su na već postojećim dužnostima postepeno zamjenjivali oslobođenike.

 

===Rim i Italija===

 

Ekonomska važnost Italije je također opadala. Do kraja Augustove vladavine italska vina, ulje, mramor i keramika na galskom i germanskom tržištu sve su teže izdržavali konkurenciju lokalnih zapadnih proizvoda, a do vremena Flavijevaca Italija je već u velikim količinama uvozila proizvode ne samo iz Galije, nego i iz Hispanije. Do polovice 2. stoljeća hispanski, galski i afrički poljoprivredni proizvodi postali su prisutniji od italskih u Ostiji i Rimu. Carevi su činili što su mogli protiv takvih tendencija: Domicijan je, na primjer, zaštitio italsku proizvodnju vina tako što je ograničio uzgajanje vinove loze u provincijama; Trajan i njegovi naslejdnici primorali su senatore da ulažu jedan dio svog kapitala u italsku zemlju, mada mnogima od njih to više nije bio zavičaj.

 

===Razvoj u provincijama===

 

Prema tome, suvremenici su društvo opisivali jednostavno u terminima dva "staleža", višeg i nižeg, bogatog i siromašnog, moćnog i zavisnog. Viši su se slojevi sastojali od oko 600 rimskih senatora, 25.000 vitezova i 100.000 gradskih senatora i činili su, dakle, 2 posto (2 %)ukupnog stanovništva. Ovaj je sloj, čiji su pripadnici od polovice 2. stoljeća nazvani "uglednima" (''honestiores''), bio dalje podijeljen na razne stupnjeve dostojanstva. Čitav je, pak, stalež imao pravo na posebno pažljiv tretman na sudu. Ostali su stanovnici nazivani "poniznima" (''humiliores'') i mogli su biti mučeni kad je trebalo da svjedoče na sudu; kažnjavani su batinama, a ne novčanim kaznama; za ozbiljnije su zločine bili pogubljivani (na veoma okrutne načine), a ne slani u progonstvo. Ovu surovu sliku raspodjele bogatstva u gradovima donekle ublažava određeni stupanj društvene pokretljivosti. Nijedna društvena grupa ne nudi toliko priča o uspjehu kao grupa oslobođenika. Na samom dnu društvene ljestvice nalazili su se mnogobrojni robovi, koji su činili možda jednu desetinu stanovništva, barem u većim gradovima van Italije, i mnogo veći postotak u Italiji, a u samom Rimu cijelu četvrtinu stanovništva!

 

===Vojska===