Oko 1990., Dillon Aero je stekao veliki broj minigunova i rezervnih dijelova od "stranog korisnika". Oružja su neprekidno otkazivala tijekom paljbe, otkriveno je da su to istrošena oružja. Kompanija je, umjesto stavljanja u skladište, odlučila popraviti problem s kojim se srela. Popravljanjem problema dovelo je i do poboljšanja cjelokupnog dizajna miniguna.<ref name="defensemedianetwork.com"/>
Dillonov trud da poboljša minigun dosegnuo je TF 160, te su pozvani u Fort CambpellCampbell, Kentucky da bi im demonstrirali proizvode. ''Delinker'', korišten za odvajanje metaka iz pojasa streljiva i stavljanje u kućište oružja, i ostali dijelovi su pokazani na mjestu testiranja CambpellaCampbella. Jedinici TF 160 se svidjela performansa ''delinkera'' i počeli su ih naručivati 1997. To je potaknulo Dillona da poboljša ostale aspekte oružja, uključujući izbacivač, kućište i cijevi. Od 1997. – 2001., Dillon Aero je proizvodio 25–30 proizvoda na godinu. U jesen, 2001., radili su na novom dizajnu izbacivača čahura (''bolt'') koji je povećao izvedbu i vijek službe, kada su se dogodili [[Napadi 11. rujna 2001.|Napadi 11. rujna, 2001.]] Do 2002., gotovo je svaki komponent miniguna poboljšan, pa je Dillon počeo proizvoditi sva oružja sa svojim unaprijeđenim dijelovima. Oružja su ubrzo nabavili TF 160 kao standardizirani sistem naoružanja. TACOM je kupio nekoliko oružja za proces odobrenja i 2003. je Dillon Aerov minigun potvrđen i označen kao '''M134D'''.<ref name="defensemedianetwork.com"/>
== Legalnost ==
Američki zakoni o vatrenom oružju navode kako je bilo koje skrozpotpuno automatsko oružje konstruirano prije 1986. je '''legalno''', tj. zakonski dopušteno da ih posjeduje civil/građanin koji ima dozvolu klase 2. Nekoliko minigunova koji su bili na tržištu su ostali zakoniti, te cirkuliraju oko SAD-a već godinama. Nije bilo nikakvih prijavljenih zločina/kriminala, a oko 7 do 11 minigunova je ovlašteno za trgovinu i iznajmljivanje. Jedna sekunda pucanja iz miniguna košta oko 50 dolara, što je skoro 300 kuna.
