Slavenosrpski jezik: razlika između inačica

'''Slavenosrpski jezik''' (slavenoserpski, slavjanoserbski, slovenski) je oblik [[srpski jezik|srpskoga jezika]] koji bijaše u dominantnoj uporabi koncem 18. i početkom 19. stoljeća u obrazovanim slojevima srpske [[građanska klasa|građanske klase]] u [[Vojvodina|Vojvodini]] i srpkojsrpskoj [[dijaspora|dijaspori]] u ostalim krajevima [[Habsburška monarhija|Habsburške monarhije]].

== Povijest i upotrebauporaba ==

Kao otpor tim nastojanjima koja su protumačena kao napadaj na vjerskonarodnosno biće Srba, srpska je crkvena hijerarhija pozvala u pomoć [[Rusija|Rusiju]] [[Petar Veliki|Petra Velikoga]], koji je poslao određen broj knjiga, udžbenika i učitelja. Taj, tzv. [[ruskocrkveni jezik]] (esencijalno, ruski jezik na stupnju razvitka kakav je imao početkom i sredinom 18. stoljeća) postao je službenim liturgijskim jezikom [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]]. No, budući da je po svojim jezikoslovnim značajkama (glasoslovlje, oblikoslovlje, skladnja) previše odudarao kako od mjestimice zabilježenih narodnih srpskih govora, tako i od stare srpske književne tradicije na staroslavenskome jeziku srpske suvrsti/redakcije (12.-13. st. do sredine 18. stoljeća), ubrzo se javio otpor u građanskim slojevima koji su tražili razumljiviji jezik. Tako je nastao hibridni slavenosrpski, mješavina ruskocrkvenoga i govora srpskih građanskih slojeva u Vojvodini. Najistaknutiji predstavnik slavenosrpskoga je bio [[Zaharija Orfelin]], a književni kodifikator [[Milovan Vidaković]].

Slavenosrpski jezik je, u borbi za općesrpski jezični standard, bio glavnim takmacem jeziku koji je je uobličio srpski jezični i uljudbeni reformator [[Vuk Karadžić]], ponajviše na novoštokavskom folklornom idiomu uz primjese utjecaja hrvatske jezikoslovne i književne tradicije. Sredinom [[19. stoljeće|19. stoljeća]] opseg upotrebeuporabe slavenosrpskoga se počeo osjetno smanjivati, dok je poslije [[1870]]. potpuno nestao iz javne uporabe.

Primjer oblika toga Slavenosrpskog jezika se može vidjeti iz «Slavenoserbskog magazina» koji je uređivao Zaharija Orfelin. Budući da u latinici ne možemo potpuno presloviti ćirilski tekst zbog nepostojanja istoznačnica tankom i debelom jeru, te joru i još nekim ćirilskim grafemima, približan prikaz jedne rečenice iz Orfelinova magazina bi bio: ''«Ves'ma by meni priskorbno bylo, ako bi ja kadgod čuo, čto ty, moj syne, upao u pyanstvo, roskoš', bezčinie, i nepotrebnoe žitie»''. Čak je i iz jedne rečenice vidljivo da je tekst natopljen ruskim riječima (''čto''), ruskim tvorbenim oblicima (''roskoš''', a ne ''raskoš''), a druge značajke slavenosrpskog su i pojava dočetnoga ''–t'' u 3. osobi množine (npr. ''«oni mogut'»'' mjesto ''«oni mogu»'').