Veleizdajnički proces: razlika između inačica

U vrijeme veleizdajničkog procesa su iz Kraljevine Srbije - putem tajne organizacije [[Crna ruka|Crna Rukaruka]] - vođene aktivnosti u svrhu teritorijalneteritorijalnog ekspanziješirenja, koje suje uključivaleuključivalo vojne akcije pomoću infiltriranihubačenih gerilaca na području juga Srbije i Makedonije pod vlašću [[Osmansko Carstvo|Osmanskog carstva]], te razne obavještajne i propagandnepromidžbene aktivnosti - te, u iščekivanju mogućeg europskog rata u kojemu će Srbija biti u prigodi proširiti svoj teritorijuteritorij, priprema za oružane akcije - na području [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] i [[Kraljevina Crna Gora|Kraljevine Crne Gore;]] gdje se također putemputom organizacije [[Narodna odbrana]] radilo na organizaciji oružane pobune. O sudjelovanju u tim aktivnostima će kasnije i javno govoriti neki njihovi viđeniji učesnicisudionici, poput [[Svetozar PribičevićPribićević|Svetozara PribičevićaPribićevića]], [[Puniša Račić|Puniše Račića]] i [[VasaVaso Čubrilović|Vase Čubrilovića]].

PremaPo kasnijoj tvrdnji koju sam predsjednik Srpske samostalne stranke [[Svetozar Pribićević]] iznosi u svojoj brošuri{{fusg|1}} iz 1931. godine, optuženici iz zagrebačkog Veleizdajničkog procesa su doista bili veleizdajnici - radili su na razbijanju Austro-Ugarske i uspostavi Jugoslavije - ali optužba nije raspolagala dobrim dokazima.

Sudilo se Pribićevićevim političkim idejama, kao i političkoj borbi, koju je tada vodila [[Hrvatsko-srpska koalicija]]. Vlasti su nastojale disktreditirati Koaliciju i unijeti u nju razdor optužujući Srbe da su, osim legalne političke borbe, organizirali masovnu zavjeruurotu. [[Čista stranka prava]], koju vodi [[Josip Frank]] ([[frankovci]]), u dogovoru s bečkim vlastima sudjelovala je u napadima na optužene Srbe i na Koaliciju općenito. Osnova za optužnicu bila je brošura pod naslovom ''Finale'', kojoj je autor bio [[Đorđe Nastić]], tiskana [[5. kolovoza]] [[1908.]] u Budimpešti.

Sam proces potrajao je punih sedam mjeseci. Obrana, koju je vodio [[Hinko Hinković]], dokazivala je da su dokazi ništetni. Dokazano je da je [[Đorđe Nastić]] [[agent provokator]];. uU njegovom razobličavanju sudjelovao je i profesor [[Tomáš Masaryk]], kasniji predsjednik [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]]. Europski tisak posvetio je suđenju veliku pozornost i Beč je ozbiljno diskreditiran. Ipak su optuženi proglašeni krivim i [[6. listopada]] [[1909.]] osuđeni na ukupno 173 godine robije.

Godine [[1931]]. Svetozar Pribićević, tada u emigraciji, isticao je korektan postupak austroAustro-ugarskihUgarskih vlasti prema uhićenicima, nasuprot brutalnosti kasnijeg jugoslavenskog režima prema političkim protivnicima, uključujući i prema njemu samom. Pribićević dodaje: »Još treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.« (Pribićević, 2000., str. 227.) Svetozar Pribićević opisuje i kontakte istaknutih članova svoje Samostalne srpske stranke s tajnom službom Kraljevine Srbije; među tim članovima SSS bio je i Rade Malobabić<ref>[https://books.google.hr/books?id=N-4yAAAAIAAJ&focus=searchwithinvolume&q=veze "Diktatura kralja Aleksandra"], Svetozar Pribićević, 1933. (izdanje "Globus" Zagreb, 1990., str. 227., 237.-240.)</ref>, koji je poslije na preporuku Pribićevića postao profesionalni agent srbijanske tajne službe i - u tom svojstvu - organizirao [[Sarajevski atentat|atentat na nadvojvoda Franju Ferdinanda 1914. godine]]; naposljetku je R. Malobabić bio pogubljen od srbijanskih vlasti zajedno s [[Dragutin Dimitrijević Apis|Dragutinom Dimitrijevićem Apisom]], kao Apisov najbliži suradnik u zavjereničkim djelatnostima organizacije "[[Crna ruka]]".<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=180521 "Zagrebačka veleizdajnička parnica 1909. godine"], Mislav Gabelica, ''[[Časopis za suvremenu povijest]]'', Volsv. 46, Nobr. 1. Svibanj 2014. (v. fusnotafusnotu 103)</ref>

U vrijeme kad je proces započet, u ožujku [[1909.]], bečki povjesničar [[Heinrich Friedjung|Friedjung]] objavio je niz članaka u kojima za veleizdaju optužuje i [[Fran Supilo|Frana Supila]], hrvatskog vođu [[Hrvatsko-srpska koalicija|Koalicije]]. To je dovelo do [[Friedjungov proces|Friedjungovog procesa]], krajem [[1909]]. u Beču.

Protiv grupaskupina okrivljenih za prosrbijansku subverziju vođen je je od listopada 1907. godine u Crnoj Gori sudski proces poznat pod imenom [[Bombaška afera (1907.-1908.)|Bombaška afera]] u kojoj je na osuđeno 49 srbijanskih agenata, od toga 6 na smrt. Godine 1909. je uslijedila [[Kolašinska afera]], u kojoj je uhićeno čak 160 ljudi, od kojih je 11 osuđeno na smrt. U Bosni i Hercegovini će tek početkom I.Prvoga svjetskog rata biti pokrenuto protiv srpskih agenata čak 17 veleizdajničkih procesa. Okrivljen je ispočetka vrlo veliki broj osoba za koje se znalo da su antiaustrijski i prosrbijanski orijentirane, ali su zbog nedostatka dokaza poslije uglavnom oslobađani. Manjem dijelu je krivnja bila dokazana, te je samo u BanjaBanjoj Luci čak 16 osoba osuđeno na smrt.<ref>{{Citiranje weba|url=https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=231084|title=Banjaluka: Sjećanje na žrtve veleizdajničkog procesa|author=|date=21. studenog 2016.|work=|language=srpski|publisher=RTRS|accessdate=22. lipnja 2019}}</ref>

Hrvati su bili podijeljeni u mišljenju oko ovog procesa. [[Frankovci]] su bili aktivni učesnicisudionici ove politike protusrpske propagandepromidžbe, pa su tako u [[Glina|Glini]] [[1908]]. godine denunciraliprokazali vlastima svakog Srbina za veleizdaju, koji bi im konkurirao u poslovima. Iz Gline je zato bilo uhapšenouhićeno još 8 Srba, koji su sa stanice u Glini, na putu za Zagreb, ispraćeni od preko 500 ljudi. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 211., Нови “велеиздајници“|year= 1908.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Nakon hapšenjauhićenja Laze Bačića, trgovca iz [[Jasenovac|Jasenovca]], kao veleizdajnika, kralju se obratilo 36 uglednih Hrvata iz kotara Novska, pa i župnik Luka Žiljar: ''Već se mnogo puta radi nerodice i čestih poplava našla upravna općina Jasenovac u teškim prilikama, a on nam je rada priskočio u pomoć svima, bez razlike vjere i narodnosti. Pred nikim nije on zatvarao svoga srca, već je svakom pomagao koliko je mogao.'' Tražili su da ga se pusti iz zatvora, što je uskoro i učinjeno. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 250., Хрвати из котара новског за Лазу Бачића|year= 1908.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Pero Vujaklija, trgovac iz [[Topusko]]g je umro u zatvoru u 36. godini života, nakon 3 mjeseca i 11 dana zatvora, a da nije ni saslušan. Učiteljski sin, ostavio je iza sebe troje djece, jedno posmrtno rođeno i nezbrinutu obitelj. Ravnatelj policije zabranio je sprovod iz bolnice, jer bi po njegovom mišljenju, ''moglo doći do demonstracija protiv sprovoda i mrtvaca''. Prenijeli su ga u mrtvačnicu u [[Mirogoj]]u. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр.276. |year= 1908.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref>

''[[Srbobran (novine)|Srbobran]]'' je u članku ''"KravtaKravata" optuženog dra Đurića'' objavio ironičan tekst iz bečkog ''Zeita'' o Đuriću, jednom od optuženih "veleizdajnika", kojem je državni tužitelj veleizdajničke namjere pronašao i u činjenici - da ne nosi kravatu. ''Zeit'' je pisao: ''dr. Đurić ne nosi kravate, jer su riječi kravata i Kroat tako slične, da on kao fanatični Srbin mrzi kravate isto tako kao i Hrvate... Sasvim ozbiljno predbacio mu je državni odvjetnik veleizdajničku beskravatnost. Izričito nadodao je tome još: To nije šala!'' List je u istom tekstu proces nazivao ''šaljivom lakrdijom''. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 74.|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref>

* [[Svetozar Pribićević|Pribićević, Svetozar]]: ''Izabrani politički spisi'', Zagreb: Golden Marketing i Narodne novine, 2000., ISBN 953-6168-71-5