Džingis-kan: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
m brojao→brojio, brojao→imao |
||
Redak 18:
U to doba [[Kina]] je bila podijeljena u tri države: '''[[Hsi Hsia]], [[Kin]] i [[Sung]]''', kao i izolirana velikim [[Kineski zid|kineskim zidom]] od nomadskih plemena na sjeveru. Uzroci za višegodišnji rat, u kojem je Džingis-kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem [[Peking]]a [[1215.]] - nisu poznati. Često su navođene sljedeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenapučenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati opskrbu za život jer su bili na primitivnom stupnju društvenoga razvitka. Te tvrdnje su vjerojatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, uslijed više činitelja, a glavni je bio rastočenost i kaos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis-kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija - koje su bile neprestane u prethodnim desetljećima i stoljećima i stalno su "visile u zraku". Nomadi sa sjevera (Huni, proto-Mongoli, [[Tibet|Tibećani]]) su u tisućljeću prije Džingis-kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju.
Sraz dvaju svjetova koji su supostojali uz stalnu svijest o prijetnji "onoga drugoga": nomadskoga temeljenoga na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milijunskoga seljaštva) sa svim rafinmanom tisućljetne baštine koja je asimilirale mnoge vjerske, tehnološke i umjetničke tečevine-po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis-kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude mogla. U rat je Džingis-kan poveo oko 150.000 vojnika prema 2 milijuna protivničkih (ili, po drugim procjenama, 3-5 milijuna; samo je pučanstvo napadnute države
Rat koji je Džingis-kan poveo protiv kineskih imperija, a koji je dokončao njegov unuk [[Kublaj-kan]] [[1279.]] osvajanjem cijele Kine, ima sve značajke [[genocid]]a. Dovoljno je napomenuti da je Kina [[1200.]], uoči [[mongolska invazija na Kinu|mongolske invazije]], imala oko 100 milijuna stanovnika, a [[1300.]], kada se već unekoliko demografski počela oporavljati- 60 milijuna.
Redak 28:
Nakon kineskoga pohoda, Džingis-kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u doticaj s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih [[Iran]]a, [[Irak]]a, bivšega sovjetskoga [[Turkestan]]a, [[Afganistan]]a i dijelove okolnih zemalja, poglavito na području Kavkaza. Mongoli su uspostavili uspješne trgovačke veze s Horezmom, i, po svim podatcima, Džingis-kan nije planirao sukob s tom državom. No, budući da je horezmijski šah, otkrivši u jednom trgovačkom karavanu mongolske špijune, reagirao violentno i neke od njih smaknuo, a druge ponizio (u skladu s onodobnim tabuima-obrijavši im bradu, što je bila smrtna uvrjeda za pravovjerne muslimane- a Džingis-kan je, diplomatski, za suradnju s muslimanskim carstvom koristio uglavnom muslimanske trgovce)- rat je, po kodeksima onoga vremena, bio neizbježan.
Razjareni Džingis-kan je skupio i ustrojio vojsku od oko 130.000 vojnika (u to doba cijeli mongolski narod nije
Mongoli su, zavladavši Horezmijom, postavili marionetske upravitelje i nisu se puno miješali u život stanovništva. Nakon legendarnog i zastrašujućega govora u džamiji u Buhari (u koju je ujahao na konju i s govornice sebe proglasio bičem Božjim), Džingis-kan se utaborio na području sadašnjega Irana, poslao svoga vojskovođu Subutaja u ekspediciju preko Kavkaza (u tom su izuzetnom pothvatu potučeni Rusi i njihovi saveznici Kumani), a u osvojenoj je zemlji uveo vjersku toleranciju, što je u praksi značilo toleriranje mazdaista i nestorijanskih [[kršćanstvo|kršćana]]. No, to je bio, uz mongolske gospodarske namete, fitilj koji je upalio općemuslimansku pobunu protiv mongolske vlasti i od njih favoriziranih vjerskih manjina. Stanovništvo velikih gradova je poubijalo ili istjeralo mongolske, ili od njih postavljene turske posade. Uslijedio je krvavi rat između mongolske vojske koja je
Tijekom opsada velikih gradova poput Merva, [[Samarkand]]a ili Herata, velik je broj gradskoga stanovništva stradao (po brojkama iz djela iranskoga povjesničara [[Rašid al-Din Fadl Allah]]a ([[1247]]-[[1318]]), koji je bio ministrom na dvoru Džingis-kanovih potomaka: u Mervu preko 700.000 ljudi, a u Heratu preko milijun i pol). U Nišapuru je pobijeno preko milijun ljudi, kao i sve živo-uključujući i životinje. Najčešće citirane procjene govore o najmanje 7 milijuna stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće.
| |||