Hrvatski jezik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
ispravak |
+ |
||
Redak 131:
</tr>
</table>
Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski [[tekst]]ovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo [[Glagoljica|glagoljicom]]. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma, [[hrvatska ćirilica|hrvatsku ćirilicu]] (koja se u literaturi 20. stoljeća najčešće naziva bosančicom), a od XIV. stoljeća sve se češće služe i latiničnim pismom. Utjecaj [[hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika|hrvatske redakcije]] crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon [[stogodišnji hrvatsko-turski rat|provale Turaka]] u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII.
Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku ''Institutionum linguae Ilyricae'', kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta ''Rituala Rimskog'' i koja slijedom tog "službenog molitvenika" znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava - koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme [[barok|barokna]] hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga ([[Petar Zrinski]] prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep ''Adrianskoga mora sirena,'' kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat [[Nikola VII. Zrinski|Nikola Zrinski]]; [[Ana Katarina Zrinska]] piše molitvenik ''Putni tovaruš'', a [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] zbirku pjesama ''Gartlic za čas kratiti'') stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.
Redak 224:
=== 15. – 18. stoljeće ===
U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih [[migracije_Hrvata_pred_Turcima|seoba stanovništva]], izazvanih turskim osvajanjima i
U mnogim govorima nestaje razlika između ''č'' i ''ć''/t'.
Redak 239:
[[Datoteka:Croatian_yat.png|mini|200px|Refleksi jata u hrvatskom jeziku u 20. stoljeću]]
U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito [[Češki jezik|češkoga]]: ''časopis'', ''naslov'', ''prednost'', ''smjer'', ''učinak'', ''uloga'', ''ured'', ''zbirka''…, kao i [[Ruski jezik|ruskoga]]: ''činovnik'', ''iskren'', ''odličan'', ''opasan'', ''poslovica'', ''razočarati'', ''strog'', ''točka''…). Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz [[Engleski jezik|engleskoga]] (''[[vikend]]'', ''[[klub]]'', ''[[tenk]]'', ''[[boks]]''…).
Sukladno tadašnjim austijskim geopolitičkim konceptima ("[[austroslavizam]]"), dobiva [[Vojvodina|vojvođanski]] Srbin [[Đuro Daničić]] (bliski suradnik, te u punom smislu nasljednik srpskog jezikoslovca [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]) priliku da u Zagrebu radi na svojem ''Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.'' Taj rječnik - koji je napisan u svrhu što većeg približavanja hrvatskog i srpskog književnog jezika - koji izlazi u razdoblju 1880. - 1882. god., te ostvaruje znatan utjecaj na hrvatski jezik (a i na [[Srpski jezik|srpski]]). Međutim hrvatski književni jezik ne prestaje ni nakon toga primati znatne utjecaje iz kajkavskog i čakavskog narječja (naposljetku se glavna hrvatska kulturalna središta i nalaze na čakavskom i kajkavskom području, te su najznačajniji hrvatski književnici nerijetko od djetinjstva i rane mladosti "zaraženi" tim narječjima), te nastojanja da se od hrvatskog i srpskog jezika učini jedan "[[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]]" jezik (nije Daničić nipošto bio zadnji koji je na tome radio) ipak nisu bile uspješne. Primjerice je (izvorni kajkavac) [[Miroslav Krleža]] u radzoblju nakon I. svjetskog rata zastupao tezu o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku (i jedinstvenom srpskohrvatskom narodu) i pisao na ekavici. Nakon stanovitog vremena života u jugoslavenskoj državi - gdje se ubrzo razbijaju njegove iluzije prema kojima bi zbog željene bliskosti sa Srbima bilo prihvatljivo odreće se hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta - sam postaje svjestan promašenosti politiziranog koncepta u kojem je sudjelovao, istražuje vlastitu kajkavsku baštinu (te 1936. god. objavljuje kajkavske "[[Balade Petrice Kerempuha]]", u kojem ne koristi nijedno od govornih kajkavskih narječja, nego stvara jedan bogati književni jezik "kakav je mogao biti da nismo prihvatili štokavštinu" ) i naposljetku postaje glavnim pokroviteljem [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] iz 1967. godine. Kod - na području jezika vrlo utjecajnog - M. Krleže prepoznajemo odrednice burnog razdoblja u razvoju hrvatskog jezika, koji su od razdoblja zadnjeg dijela 19. do prema kraju 20. stoljeća ostali vrlo jako obilježeni rastom, krizama i konačnom propašću [[Unitarističko jugoslavenstvo|jugoslavenske]] ideje. Neki autori to razdoblje, zapravo, i zovu "Krležinim dobom".<ref>tako Vladimir Anić. V. [//hrcak.srce.hr/131500 „Miroslav Krleža u ''Rječniku stranih riječi''“], Ivana Klinčić, „Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, Vol.40 No.2 Prosinac 2014., str. 534</ref>
| |||