Savezno izvršno vijeće: razlika između inačica

Zakone i mjere koje je predlagao SIV, prolazili su kroz proceduru usaglašavanjausuglašavanja, a koja je ponekad trajala i po godinu dana (i više). Nakon usaglašavanjausuglašavanja su slani u odgovarajući dom Savezne skupštine na raspravu i izglasavanje.<ref name="cd"/>

Od 1970-ih SIV je uz samog Tita bio vodeća snaga u vođenju zemlje, i glavni arbitar u postizanju međurepubličkih kompromisa o spornim pitanjima, te drugo po snazi političko tijelo nakon SKJ. SIV je po definiciji to i bio, a njegovi savezni sekretari imali su ekskluzivni pristup stručnim informacijama potrebnim za izradu politike. SIV je imao zakonsko pravo na zakazivanje rasprava o zakonodavstvu i politici. Nakon Titove smrti je moć SIV-a da usaglasiusuglasi stavove republika i pokrajina oko nekih predloženih mjera postala nemoguća misija. SIV se tako počeo sve više oslanjati na ustavom propisane privremene mjere, a koje republičke delegacije nisu mogle blokirati (u Vijeću republika i pokrajina Skupština SFRJ, koje je inače odlučivalo konsenzusom delegacija svih republika i pokrajina i koje je bilo nadležno za donošenje proračuna, monetarni, porezni i najveći dio gospodarskog sustava Federacije; ako se konsenzus ne bi mogao postići, na prijedlog SIV-a i Predsjedništva SFRJ, Vijeće bi donosilo tzv. privremene mjere dvotrećinskom većinom delegata, a ako se ni takva većina nije mogla postići, većinom svih delegata; takve privremene mjere ostajale su na snazi maksimalno godinu dana, a mogle su se ponovno donositi nakon isteka rokova za donošenje propisa konsenzusom). Takav način rada je postao pravilo po kojem SIV djeluje, pa su mnogi privremeni zakoni i mjere ostali na snazi ​​dugi niz godina. Nemoć SIV-a da ostvari međurepubličke kompromise, pojačala se tokom 1980-ih kada je imao problema formulirati praktične uvjete dugoročnog programa ekonomske stabilizacije.<ref name="cd"/>