Jugoslavenski odbor: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
ono ne izgleda kao članak |
Uređenje, razmaci, navodnici i literatura naveden Oznake: VisualEditor mobilni uređaj m.wiki napredni alati |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Jugoslavenski odbor.JPG|mini|desno|300px|Jugoslavenski odbor, Pariz, 1916. gornji red slijeva: [[Niko Županič]], [[Ćiro Kamenarović]], dr. [[Milan Srškić]], dr. [[Nikola Stojanović]], dr. [[Franko Potočnjak]], [[Jovo Banjanin]], [[Fran Supilo]], [[Dušan Vasiljević]]; donji red slijeva: dr. [[Julije Gazzari]], prof. [[Pavle Popović]], dr. [[Ivo de Giulli]], dr. [[Bogumil Vošnjak]], dr. [[Ante Trumbić]], dr. [[Hinko Hinković]], [[Ivan Meštrović]], dr. [[Josip Jedlovski]]<ref name="Proleksis">[[Opća i nacionalna enciklopedija]] - [http://proleksis.lzmk.hr/29378/ Jugoslavenski odbor] </ref><ref>[http://ia600308.us.archive.org/1/items/dokumentiopostan00iifeuoft/dokumentiopostan00iifeuoft.pdf Archive.org] Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914-1919. Sabrao ih Ferdo Šišić. str. 84-85 (pdf, 20 MB!)</ref>]]
'''Jugoslavenski odbor''' je bilo političko tijelo hrvatskih, slovenskih i srpskih političara i emigranata iz [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] koje je tijekom [[I. svjetski rat|I. svjetskoga rata]] djelovalo na državnom ujedinjenju austrougarskih [[južnoslavenska ideja|južnoslavenskih zemalja]] sa Srbijom i Crnom Gorom. Političko djelovanje započeli su hrvatski emigranti ([[Frano Supilo]], [[Ante Trumbić]], [[Ivan Meštrović]] i dr.), koji u rujnu 1914. prosvjeduju kod sila [[antanta|Antante]] zbog nauma o predaji Istre i Dalmacije Italiji, čemu suprotstavljaju [[južnoslavenska ideja|ideju državnoga ujedinjenja]] južnoslavenskih zemalja.<ref name="Proleksis" />
Nakon sarajevskog umorstva, po prethodnom dogovoru, nekoliko je istaknutih Hrvata sljedbenika "novog kursa" narodnog jedinstva Hrvata i Srba, prebjeglo u susjedne zemlje. U jeseni 1914. godine našli su se u Rimu novinar Frano Supilo, odvjetnici Ante Trumbić, Hinko Hinković i Frano Potočnjak te kipar Ivan Meštrović. Iako nisu imali ovlaštenje od svog hrvatskog naroda, oni se dogovore da će osnovati odbor, koji će u duhu narodnog jedinstva i pod jugoslavenskim imenom raditi za oslobođenje južnih Slavena ispod Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju. O svojim namjerama su obavijestili Nikolu Pašića, predsjednika srpske vlade u Nišu. Njemu je vijest bila ugodna, jer će time saveznici saznati da i Hrvati traže ujedinjenje sa Srbijom. Međutim, Pašić je savjetovao, da se ne zovu "jugoslavenski" nego "hrvatski" odbor, te da se ne nezivlju "Jugoslavenima" nego "Srbo-Hrvatima", poimence da buduću državu ne zovu "Jugoslavija" nego "Proširena ili Velika Srbija". 7. studenoga 1914.godine stigli su u Rim vođe mostarskih Srba Nikola Stojanović i Dušan Vasiljević s beogradskim profesorom Pavlom Popovićem. Prvu dvojicu je rimski odbor primio u svoj jugoslavenski krug, kao predstavnike prečanskih Srba. Ovima su se priključili u veljači 1915. godine Jovo Benjanin iz Like i sarajevski odvjetnik Milan Srškić.
Srpsku državnu misao i Veliku Srbiju naglasila je i srpska Narodna skupština u Nišu, 7. prosinca 1914.godine i regent Aleksandar u proglasu vojsci 28 istog mjeseca. Rimski odbornici su sa žaljenjem shvatili da službena Srbija s Pašićem na čelu ne prihvaća narodno jedinstvo Srba i Hrvata, ni zajedničku državu s punom jednakosti, nego da ima u vidu samo srpski narod i srpsku državnu misao. Odlučili su ipak nastaviti s radom, nadajući se da će Srbi kao seljački demokratski narod njihovim nastojanjem prihvatiti misao zajedničke, demokratske i ravnopravne države, u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci biti ravnopravni, s mogućnosti, da zadrže i razvijaju svoje stvarne posebnosti: plemenske, kulture i vjerske.
Frano Supilo se 26. siječnja 1915. zabrinut zaputio preko Niša u Petrograd, gdje je početkom ožujka vještim nastupom saznao da će saveznici uistinu Italiji dati južne slovenske zemlje, Istru, cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju do rijeke Krke s otocima a da Hrvatska ostane samostalna i s izlazom na more u Rijeci. Kada je Pašić preko svog predstavnika u Petrogradu saznao za Supilovo otkriće, 9. travnja je poslao u Rusiju učenjake Lj. Stojanovića i A. Belića, s predstavkom u kojoj je tražio da se Srbiji za Dalmaciju, koju neće dobiti dade naknada opet u hrvatskim zemljama, i to Lika, Krbava i Slavonija. Dok se Supilo razočaran vraćao na zapad, saveznici su 26.travnja 1915. potpisali Londonski pakt s navedenim ustupcima Italiji, a sljedeći dan su Trumbić i drugi članovi odbora napustili Rim.<<ref>{{Citiranje knjige|title=Hrvati i Srbi, dva stara, različita naroda|author=Mandić Dominik|authorlink=|coauthors=|origdate=|date=|chapter=VIII. Neuspijeli pokušaji stapanja Hrvata i Srba u jedan narod sa zajedničkom državnom misli|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=Str. 229 - 266|publisher=NAKNADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE|location=Zagreb, 1990|others=|quote=|accessdate={{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.|isbn=86 - 401 - 0081 - 0|id=}}</ref>>>
Odbor je službeno osnovan 30. svibnja 1915. u Parizu s [[Ante Trumbić|Antom Trumbićem]] kao predsjednikom, te sjedištem u [[London]]u i uredima u [[Pariz]]u, [[ženeva|Ženevi]], [[Petrograd]]u i [[Washington]]u. Jugoslavenski odbor razvio je snažnu promidžbenu djelatnost za ujedinjenje koje je uključivalo rušenje [[austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] i obranu istočnojadranske obale od talijanskih presezanja. Ujedinjenju se snažno protivila Italija, dok je srpska vlada na čelu s [[Nikola Pašić|Nikolom Pašićem]] imala prema Odboru dvoznačan odnos, nastojeći njegovo djelovanje iskoristiti u pravcu ostvarenja [[velika Srbija|ideje "prisajedinjenja"]] austrougarskih južnoslavenskih zemalja [[Kraljevina Srbija|Srbiji]], uz prepuštanje dijela jadranske obale Italiji.Zbog neravnopravnog položaja Jugoslavenskoga odbora spram srpske vlade, iz Odbora u lipnju 1916. istupa [[Frano Supilo]], a proglašena [[Krfska deklaracija]] izaziva nezadovoljstvo velikog dijela [[hrvatsko iseljeništvo|hrvatskog iseljeništva]] jer prejudicira način ujedinjenja. Jugoslavenski odbor nije pred Antantom uspio izboriti legitimitet predstavničkog tijela savezničkog naroda, čemu je najviše pridonijelo protivljenje [[Kraljevina Italija|Italije]] i Srbije, koja je težila toj funkciji kako bi ujedinjenje mogla provesti u skladu s centralističkim ciljevima srpske politike.<ref name="Proleksis" />Hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora su bili uglavnom masoni.<ref>{{Citiranje časopisa|author=|last=Jajčinović|first=Milan|authorlink=|coauthors=|title=Jesu li naši masoni dugotrajniji ili utjecajniji?|url=https://www.vecernji.hr/premium/jesu-li-nasi-masoni-dugotrajniji-ili-utjecajniji-625009|date=|year=|month=|journal=|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=2019-01-03}}</ref>
| |||