Paul Hindemith: razlika između inačica

Hindemith je doista svestran glazbenik; njegove ga neobične sposobnosti povezuju sa svim područjima umjetničkog stvaralaštva. Njegova je djelatnost tako bogata i plodna da se s njim mogu mjeriti rijetki suvremeni skladatelji. No, iako je mnogo djela posvetio vokalnim formama, on je ponajprije instrumentalni majstor i jedan od najjačih zastupnika linearnog koncipiranja glazbenog djela, toliko karakterističnog za glazbu našeg doba. Ali nije to jedina crta njegova umjetničkog profila, koji se u toku vremena mijenjao i u mnogočemu odražavao stanje europske glazbe od prvoga svjetskog rata do danas. Hindemith je usvojio slobode [[Atonalnost|atonalitetnosti]], udružujući ih s [[Ironija|ironiziranjem]], [[groteska|groteskom]] i [[persiflaža|persiflažom]], tim čestim pojavama glazbene pozornice u prvim godinama nakon katastrofe 1914.-1918. Usvajanje antiromantičkog stava odvelo ga je, kao i tolike njegove bliže suvremenike, k motoričnosti, improviziranju i koncertantnosti [[Barokna glazba|baroka]], u koje su povremeno ulazili i elementi [[Jazz|jazzajazz]]a. Postupno je nastupilo smirenje razbuktalih snaga i revolucionarstva neobuzdane mladosti. Teoretska razmatranja, daleka od [[Dodekafonija|dodekafoničkog]] konstruktivizma, približila su Hindemitha novoj tonalnosti, dakako, veoma slobodno i široko shvaćenoj, k sređenosti zvukovne okosnice, k obnovljenom gledanju na sadržajnost glazbenog djela u koju ulazi problematika dalekosežnih pitanja o ljudskim i umjetničkim vrednotama.

Teško je reći kojeg se glazbenog područja Hindemith nije dotakao. Neka o tome svjedoči bar približan pregled njegove neobično razgranate i plodne djelatnosti. Za kazalište je napisao tri [[opera|opere]] jednočinke protkane elementima [[Satira|satire]] i persiflaže: Ubojica, nada žena (Mörder, Hoffnung der Frauen, 1921), Das Nusch-Nuschi (1921), Sancta Susanna (1921), operu Cardillac (1926; 1952. je temeljito prerađena), skeč Hin und zurück (1927), komičnu operu Neues vom Tage (1929), dječju igru Gradimo grad (Wir bauen eine Stadt, 1930), opere Slikar Mathis (Mathis der Maler, 1932-34), Harmonie der Welt (1957), iz života velikoga poljskog astronoma [[Nikola Kopernik|Nikole Kopernika]], Das lange Weinachtsmahl (1961), [[balet|balete]]e Demon (1924), Nohilissima visione (legenda u 11 prizora iz života sv. Franje, 1938), Cupid and Psyche (1944). Među navedenim scenskim djelima posebno se ističe Slikar Mathis, izveden 1938. u Zürichu. Slikar Mathis, kome je skladatelj napisao i [[libreto]], iznosi na pozornicu lik glasovita njemačkog slikara iz XVI st. [[Matthias Grünewald|Matthiasa Grünewalda]], koji je svoje ime ovjekovječio poznatim slikama na oltaru u Isenheimu (»Anđeoski koncert«, »Polaganje u grob«, »Iskušenja sv. Antuna«; to su i naslovi predigre i dvaju orkestralnih fragmenata opere: udruženi u simfoniju Slikar Mathis, oni su postali jednim od najpoznatijih, najuspjelijih i najčešće izvođenih Hindemithovih djela). Radnja se zbiva u doba seljačkih ratova i sukoba reformacije s katolicizmom. Vremena su uzbudljiva, nemirna i krvava. Uočivši svu gorčinu, grubost i nesmiljenost svakidašnjice, slikar Mathis se pred tolikim nevoljama i nepravdama pita ima li smisla baviti se umjetnošću. On napušta započeti posao i pridružuje se seljacima pobunjenicima koji traže svoja prava. Nakon što je seljačka buna svladana, a sam Mathis jedva ostao na životu, on, pod snagom simboličkih vizija, odlučuje da će dovršiti započeto djelo, jer je njegov poziv umjetničko stvaranje; bude li ga dostojno vršio, služit će najbolje i najvjernije svome narodu. U tom opsežnom djelu Hindemith je dao jednu od svojih najznačajnijih skladbi, oblikovavši podjednakom snagom potresne strane partiture, kao i one u kojima prevladavaju lirska raspoloženja.

U Hindemithova [[komorna glazba|komorna djela]] pripada sedam [[gudački kvartet|gudačkih kvarteta]] (1918.-45.), zatim više od 30 [[sonata]] za najrazličitije sastave. Među njima se nalazi posebna skupina sonata kojima je Hindemith ostvario neobičnu ali zahvalnu zamisao, koju svaki skladatelj ne bi mogao oživotvoriti. Imajući na umu koliko je važan što širi glazbeni odgoj svakoga orkestralnog glazbenika, odlučio je da će praznine koje još uvijek postoje u praktičnoj literaturi najvećeg broja instrumenata današnjeg orkestra bar donekle popuniti tako što će za svaki orkestralni instrument napisati po jednu sonatu uz [[klavir]]. Ostale sonate pisane su za uobičajene komorne ansamble; više sonata posvećeno je violini (također i bez klavira) i drugim gudačkim instrumentima, pa klavir (dvoručno i četveroručno; jedna je sonata pisana i za dva klavira četveroručno) i [[Orgulje|orguljama]]. Od drugih umjetnikovih komornih radova navedimo kvintet za [[klarinet]] i gudački kvartet op. 30, Kanonsku sonatinu za dvije [[Flauta|flaute]] (iz op. 31, 1924.), dva [[gudački trio|gudačka trija]] (1924.-34.), trio za [[Viola|violu]], [[heckelphon]] i klavir op. 47, kvartet za [[klarinet]], violinu, [[violončelo]] i klavir (1938), septet za flautu, [[Oboa|obou]], klarinet, [[Trublja|trublju]], [[rog]], basklarinet i [[fagot]] i sonatu za četiri roga (1953). Na graničnom komornokoncertantnom području nalaze se djela za jedan instrument i komorne sastave. Skladatelj ih je sam nazvao Kammermusik i obilježio ih rednim brojevima (tako je na primjer Kammermusik br. 2 pisana za klavir i 12 solističkih instrumenata, br. 3 za violončelo i 10 solističkih instrumenata).

*Andreis, Josip: "Povijest glazbe", Sveučilišna Naklada Liber, Zagreb, 1989. {{ISBN |86-329-0162-1}}.