Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima: razlika između inačica

Bilo je to zlatno doba jeronimske povijesti, a uslijedila su teška vremena: najprije drugi svjetski rat, kada je Josip Andrić čak bio dospio u koncentracijski logor, jer, kako je napisala Smiljana Rendić, nije htio sklapati ugovor s đavlom. Međutim antifašizam čelnih ljudi HKD-a sv. Jeronima nije se podudarao s antifašizmom onih koji su nakon rata zavladali Hrvatskom, i koji su u svibnju 1946. godine Jeronimsko društvo – raspustili. Da se nadbiskup zagrebački [[Alojzije Stepinac]], njegov pokrovitelj, nije na svom suđenju osvrnuo sa zgražanjem na taj čin, nazvavši ga teškim deliktom protiv naroda, vjerojatno Jeronimskoga društva više ne bi ni bilo. Ovako – ipak mu je, u prosincu 1946., dopušteno da nastavi rad, ali pod novim imenom: HKD sv. Ćirila i Metoda. [[Jeronimska palača]] i dvorana s vremenom su nacionalizirane, a još 1945. jedan je od najistaknutijih članova Društva, [[Petar Grgec]], osuđen na 7 godina robije. Uskoro će mu se pridružiti i njegov maloljetni sin Radovan, koji će kasnije postati glavni urednik Jeronimskog društva.

Vremena su dakle bila iznimno teška, te je velika zasluga [[Luka Perinić|Luke Perinića]], tadašnjeg upravitelja Društva, što je ono u tim vremenima opstalo. O povratku negdašnjoj razgranatoj djelatnosti nije moglo biti ni govora: komunisti su seljaštvo uzeli "pod svoje", a o radništvu da i ne govorimo, kao ni o represiji nad vjernicima. Jeronimska "Danica" još je neko vrijeme izlazila, a onda je, od 1952. do 1964., nastupio prekid. No od 1965. ona je opet tu, doduše do 1970. (osim 1967.) pod drugim imenom: "Katolički kalendar" (za 1966.) odn. "Katolički godišnjak", a otada do danas ponovo pod starim. Jeronimsko je društvo u tim vremenima uspjelo ipak objaviti i katekizme "Srednji kršćanski nauk" i "Mali kršćanski nauk" (ovaj čak i na albanskom, 1969., pod naslovom "Katekizëm i vogël"), kao i novo izdanje molitvenika "Kruh nebeski" (1958.). U međuvremenu je glavnim urednikom postao, 1968. godine, [[Radovan Grgec]], kojemu kao i Luki Periniću pripada zasluga što je Društvo u nemilim vremenima opstalo sačuvavši identitet i ne suobličujući se komunističkom odn. samoupravnosocijalističkom poretku. Preuzevši dužnost glavnog urednika, on 1968. – sa skupinom suradnika – osniva jeronimsku književnu [[Marulić (revija)|reviju "Marulić"]], u Hrvatskoj do danas jedini književni časopis izričito kršćanskog usmjerenja. Svojedobno je taj časopis jedan ugledni hrvatski književnik prispodobio "desnom razbojniku", dok bi "lijevi razbojnik" bio "Gordogan". Je li to bila pohvala, ili možda omalovažavanje, ovisi valjda o stajalištu onoga tko o tome sudi; u svakom slučaju taj je "dobri razbojnik" dao vrijednih prinosa hrvatskoj pisanoj kulturi: dovoljno je spomenuti npr. kazališnokritičke članke Vojmila Rabadana, Siniše Hrestaka i Mirka Petravića, koji je k tome osamdesetih godina na stranicama "Marulića" objavio tridesetak razgovora s hrvatskim kazališnim glumcima, pjevačima, režiserima – prave "medaljone" iz našega teatarskoga života, kako ih je tada u dnevnom tisku nazvao Pavao Cindrić. Nije naodmet podsjetiti da je HKD sv. Jeronima 1967. i 1968. godine objavljivalo i poznate "Sveske" Kršćanske sadašnjosti, kao što su i dokumenti II. Vatikanskog koncila u hrvatskom prijevodu isprva izlazili u jeronimskoj nakladi.