Povijest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 67:
[[Radničko samoupravljanje]] u gospodarskom sustavu uvedeno je [[1950.]]<ref>[http://openlibrary.org/works/OL4852718W/Samoupravljanje_i_drus%CC%8Ctveno-ekonomski_razvitak_Jugoslavije_1950-1970._Statistic%CC%8Cki_podaci Open Library] Samoupravljanje i društveno-ekonomski razvitak Jugoslavije 1950-1970. Statistički podaci, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1971.</ref><ref>[http://openlibrary.org/works/OL4150855W/Samoupravljanje_1950-1974 Open Library] Dušan Bilandžić: Samoupravljanje 1950-1974, serija Biblioteka Samoupravljanje u praksi, kolo 1, knj. 3, Globus, Zagreb, 1974.</ref><ref>Samoupravljanje i društveno-ekonomski razvitak Jugoslavije 1950-1970, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1971.</ref><ref>[http://virgobeta.lib.virginia.edu/catalog/u64650 Knjižnica sveučilišta Virginia] (pr. Blagoje Bošković, David Bašić) Samoupravljanje u Jugoslaviji 1950-1980. dokumenti razvoja, Privredni pregled, Beograd, 1980.</ref> (Zakon o radničkom samoupravljanju, t.j. Zakon o upravljanju privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima ). Prvi [[radnički savjet]] je bio uspostavljen u [[29. prosinca]] [[1949.]] (v. plaketu) u tvornici cementa Prvoborac u [[Solin]]u.
[[Datoteka:Gospodarska-podru%C4%8Dja-Jugoslavije-03.png|mini|200px|desno|Gospodarska područja Jugoslavije 1960-tih.]]
== II. svj. rat i poraće ==
Tijekom [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|II. svjetskog rata]] KP Jugoslavije ([[KPJ]]; zabranjena od 1921), pod vodstvom [[Tito|Josipa Broza-Tita]], uspješno je organizirala [[NOVJ|partizanski]] oružani otpor okupatorima i njihovim saveznicima, snagama [[NDH]] i ostatcima kraljevske vojske ([[četnici]]). Od kraja 1942. partizanski je pokret stvarao političko–predstavnička tijela ([[AVNOJ]] i dr.), kao osnovicu za federalno uređenje poratne Jugoslavije. U borbi za diplomatsko priznanje, Tito je pristao (1944.) na sudjelovanje dijela građanskih stranaka u prijelaznoj vlasti i izborima, no njihov veći utjecaj bio je blokiran. Privremena vlada [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]], pod [[Tito]]vim predsjedništvom, osnovana je u ožujku 1945. i priznata od [[UK|Velike Britanije]], [[SAD]]-a i [[SSSR]]-a. Nakon prvih poratnih izbora (11. studenog 1945.), [[KPJ]] zadržala je vlast i uspostavila jednopartijski režim. [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija]] (FNRJ) proglašena je 29. studenog 1945. (svrgnuta dinastija [[Karađorđevići|Karađorđevića]] bila je lišena svih prava). Tito je bio imenovan za premijera, a 14. siječnja 1953. postao je predsjednik republike. Ustav FNRJ donesen je 30. siječnja 1946., a do početka 1947. doneseni su i ustavi republika ([[Socijalistička Republika Crna Gora|Crne Gore]], [[SRBiH|Bosne i Hercegovine]], [[Socijalistička Republika Makedonija|Makedonije]], [[Socijalistička Republika Slovenija|Slovenije]], [[Socijalistička Republika Srbija|Srbije]] i [[SRH|Hrvatske]]). Uspostavljanje republika provedeno je uz znatne izmjene teritorija južnoslavenskih zemalja ujedinjenih 1918. Hrvatska je sjedinila područje nekadašnje [[Hrvatska i Slavonija|Hrvatske i Slavonije]], Dalmaciju, područje Rijeke i veći dio Istre, dobila je [[Međimurje]] i Baranju, a ustupila istočni Srijem (Srbiji) te Boku i južno primorje (Crnoj Gori, koja je Srbiji ustupila Metohiju). Od nekadašnje južne Srbije stvorena je [[Makedonija]], a [[Vojvodina]] je ušla u sastav Srbije. Sloveniji je pripojeno [[Prekomurje]], a nakon razgraničenja s Italijom (1947., 1954.) i dio teritorija ustupljenoga [[Rapalski ugovor|Rapallskim ugovorom]] (veći dio Istre sjedinjen je Hrvatskoj). Uglavnom nepromijenjene ostale su granice Bosne i Hercegovine, koja je Crnoj Gori ustupila područje Sutorine. U Srbiji su 1945. formirane [[Autonomna Pokrajina Vojvodina]] i Autonomna Kosovsko–Metohijska Oblast (od 1963. [[Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo|Autonomna Pokrajina Kosovo]]). Od kraja 1950-ih, nakon dovršena razgraničenja prema susjednim državama, FNRJ je obuhvaćala oko 255 800 km²: Srbija 34,5% (88 361 km²), Hrvatska 22,1% (56 542 km²), BiH 20% (51 129 km²), Makedonija 10,1% (25 713 km²), Slovenija 7,9% (20 251 km²) i Crna Gora 5,4% (13 812 km²). Oko 8,4% teritorija FNRJ obuhvaćala je Vojvodina (21 506 km²), a 4,3% Kosovo i Metohija (10 887 km²); Vojvodina je obuhvaćala 24,3% srbijanskoga teritorija, a Kosovo i Metohija 12,3%. Prema udjelu u ukupnom stanovništvu (16,93 milijuna stanovnika 1953.) najviše je bilo [[srbi|Srba]] (41,6%), [[Hrvati|Hrvata]] (23,4%) i [[slovenci|Slovenaca]] (8,8%), a zatim neopredijeljenih Jugoslavena (5,9%), [[Makedonci|Makedonaca]] (5,3%), Šiptara, tj. [[albanci|Albanaca]] (4,5%), [[mađari|Madžara]] (3%), [[crnogorci|Crnogoraca]] (2,8%), [[turci|Turaka]] (1,5%) i dr. Većina neopredijeljenih Jugoslavena bili su [[Muslimani (narod)|Muslimani]], kojima je pod tim imenom nacionalna zasebnost priznata tijekom 1960-ih. Nacionalna se struktura stanovništva u idućim godinama promijenila: 1981. u ukupnom stanovništvu SFRJ (22,4 mil.) Srba je bilo 36,3%, Hrvata 19,8%, Muslimana 8,9%, Slovenaca 7,8%, Albanaca 7,7%, Makedonaca 6%, Crnogoraca 2,6%, Madžara 1,9% i dr.
== Međunarodni odnosi ==
U međunarodnim odnosima Jugoslavija se priklanjala komunističkim državama. ''Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći'' sa [[SSSR]]-om bio je potpisan 11. travnja 1945. Odnosi sa [[SAD]]-om i [[UK|Velikom Britanijom]] bili su pogoršani zbog ulaska [[JNA|Jugoslavenske armije]] u Julijsku krajinu i u Korušku (povukla se u lipnju 1945.), kojih je dijelove Jugoslavija zahtijevala pozivajući se na njihov etnički sastav (pri određivanju austrijskih granica 1949. ti zahtjevi nisu bili prihvaćeni). Na prijepornom teritoriju sjeverozapadne Istre i Trsta, savezničke sile pobjednice dogovorile su 2. srpnja 1946. stvaranje [[STT|Slobodnoga Teritorija Trsta]] (STT). Mirovni ugovor s Italijom Jugoslavija je potpisala u Parizu 10. veljače 1947., a status STT-a opterećivao je međusobne odnose sve do sporazuma o njegovoj podjeli 5. listopada 1954. Time je Jugoslavija dovršila sjedinjenje većega dijela teritorija (8262 km²) koji je sporazumima u [[Rapalski ugovor|Rapallu]] (1920.) i [[Rimski ugovori (1924.)|Rimu]] (1924.) bio priznat Italiji (ostala sporna pitanja s Italijom konačno su riješena 1975. [[osimski sporazumi|Osimskim sporazumima]]). U drugoj polovici 1940-ih Jugoslavija je pomagala komunističku gerilu u Grčkoj i režim u Albaniji, a s Bugarskom je pokušavala [[Balkanska federacija|ostvariti federaciju]] (Bledski sporazumi). Odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi SSSR-u izazvalo je 1948. politički sukob ([[Rezolucija Informbiroa|Informbiro]]), a potom sovjetsku blokadu Jugoslavije. Razlaz sa SSSR-om uzrokovao je podjele unutar KPJ i političke progone ([[Goli otok]]). Tijekom sovjetske blokade 1950-ih Jugoslavija je primala pomoć iz zapadnih država, a 1953.–54. bila je u savezu s Grčkom i Turskom. Od polovice 1950-ih odnosi sa SSSR-om postupno su poboljšavani, s povremenim krizama zbog jugoslavenskih osuda sovjetske vojne intervencije u [[Mađarska revolucija 1956.|Madžarskoj (1956.)]] i [[Intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj|Čehoslovačkoj (1968.)]]. U polovici 1950-ih Jugoslavija je bila među osnivačima [[nesvrstani|pokreta nesvrstanih]], koji se suprotstavljao dominaciji velesila u međunarodnim odnosima (prva konferencija 25 nesvrstanih država bila je održana 1.–6. rujna 1961. u Beogradu). U blokovski podijeljenoj Europi jugoslavenska politika nesvrstanosti i neutralnosti bila je čimbenik sigurnosti pa je imala znatnu međunarodnu potporu.
== Unutarnji odnosi ==
Unutar Jugoslavije komunistička je vlast provodila revolucionarne mjere (1945.–49.) poput [[Zapljena|konfiskacije]] imovine, [[nacionalizacija|nacionalizacije]], [[Kolektivizacija|kolektivizacije]] i dr. Uz suđenja ratnim zločincima organizirana su i mnogobrojna politička suđenja. [[podunavske Švabe|Njemačka manjina]] uglavnom je protjerana, a državna represija bila je osobito izražena na Kosovu. Početkom studenoga 1952. KPJ bila je preustrojena u [[SKJ|SK Jugoslavije]] (SKJ). U partijsko vodstvo (Izvršni komitet CK), na čelu s [[Tito]]m, postavljeni su [[Vladimir Bakarić]], [[Milovan Đilas]], [[Edvard Kardelj]], [[Aleksandar Ranković]] i dr. U partijskom i državnom vodstvu sučeljavala su se različita mišljenja o [[socijalizam|socijalističkom]] uređenju Jugoslavije. Zagovornicima [[samoupravljanje|samoupravljanja]], državne [[decentralizacija|decentralizacije]] i veće samostalnosti jugoslavenskih republika suprotstavljali su se pristaše državnog socijalizma zasnovanoga na strogom centralizmu i apsolutnom državno–partijskom nadzoru. [[Ustav Jugoslavije iz 1963. godine|S novim ustavom]] (7. travnja 1963.) osnaženo je društveno [[samoupravljanje]], a FNRJ je preimenovana u ''Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju'' (SFRJ). Od 1964. [[federacija]] se nastojala reformirati radi jačanja političkih i gospodarskih ovlasti republika. Sukobi u vrhu vlasti doveli su do smjene potpredsjednika republike Aleksandra Rankovića u srpnju 1966. ([[Brijunski plenum]]), čime je oslabljena centralistička struja u državnom i partijskom vodstvu. Početkom lipnja 1968. došlo je do studentskih demonstracija sa zahtjevima za bržom demokratizacijom. U protestima na Kosovu, u studenome 1968., iznošeni su i separatistički zahtjevi. Ograničena društvena liberalizacija potkraj 1960-ih i na početku 1970-ih kratkotrajno je omogućila slobodnije političko izražavanje, pa se u Hrvatskoj razvio nacionalno–demokratski pokret ([[Hrvatsko proljeće]]). Nakon Titove kritike o porastu nacionalizma i slabljenju Jugoslavije, smijenjena su politička vodstva Hrvatske (u prosincu 1971.) i Srbije (u listopadu 1972.), čime je zaustavljen proces demokratizacije. No, suverenitet republika osnažen je donošenjem novog [[Ustav Jugoslavije iz 1974. godine|ustava SFRJ 1974.]], koji je imao i [[konfederacija|konfederalne]] sadržaje.
== Zahtjevi za promjenama u sustavu ==
Line 89 ⟶ 99:
Jugoslavija je trajala od 1. prosinca 1918. do 29. studenog 1991., kad je Badinterova komisija odlučila da je "proces razgradnje SFRJ završen te da SFRJ više ne postoji". Tome je slijedio međunarodno-pravni interregnum, dok sredinom siječnja 1992. niz ključnih država u svijetu nije priznalo samostalnost Hrvatske i Slovenije. Od bitnog značaja bio je zaključak [[Badinterova komisija|Badinterove komisije]] da republike po Ustavu SFRJ od 1974. imaju pravo na samoopredjeljenje do samootcjepljenja, te da se nije radilo o "otcjepljenju", nego o "razdruživanju": Slovenci i Hrvati udružili su se u istu državu sa Srbima 1918., a sada su iskoristili svoje pravo za razdružiti se. Zbog toga Srbija i Crna Gora (koje za svoj državni savez 1993-2003. uzimaju naziv [[Srbija i Crna Gora|Savezna republika Jugoslavija]], samozvana '''Treća Jugoslavija''') nisu bili međunarodno priznati kao nasljednik Druge Jugoslavije, nego su morali posebno tražiti priznanje i primanje u [[UN]].
== Kriza i raspad ==
Nakon [[Tito]]ve smrti (1980.), funkcije predsjednika republike preuzelo je [[Predsjedništvo SFRJ|kolektivno Predsjedništvo]] (sastavljeno od po jednog predstavnika republika i pokrajina). Tijekom 1980.–81. izbijali su radnički štrajkovi širom države, a na Kosovu i albanske demonstracije radi odcjepljenja od Srbije. U drugoj polovici 1980-ih obnovljena su politička sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnog uređenja, političkog pluralizma, republičkih ekonomija i dr. Osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te unitarističko jugoslavenstvo, napose u Srbiji i u vrhu [[JNA|Jugoslavenske narodne armije]] (JNA). Godine 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosovu i Vojvodini (uslijedile su albanske demonstracije na Kosovu, s dvadesetak poginulih), podredila vodstvo Crne Gore, i time ostvarila znatan utjecaj u Predsjedništvu SFRJ ([[Antibirokratska revolucija]]). Tijekom 1989.–90. u jugoslavenskim republikama stvorene su nekomunističke političke stranke. [[14. izvanredni kongres SKJ|Posljednji kongres SKJ]] održan je u siječnju 1990. u Beogradu, a komunistička vodstva Slovenije i Hrvatske napustila su kongres zbog neslaganja s unitarističkom i velikosrpskom politikom SK Srbije (pod vodstvom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]). Tijekom 1990. u jugoslavenskim su republikama održani višestranački izbori, na kojima su uglavnom pobijedile nacionalne stranke. Reformirani komunisti ostali su na vlasti jedino u Srbiji i Crnoj Gori. Kroz Predsjedništvo SFRJ (uz potporu vrha JNA) odbacivali su slovenske i hrvatske zahtjeve za punom suverenošću republika i preustrojem SFRJ u konfederaciju. Od polovice 1990. Srbija i Crna Gora podupirale su [[Balvan-revolucija|srpsku pobunu]] u Hrvatskoj ([[Domovinski rat]]), što je ubrzalo raspad [[SFRJ]]. Slovenija i Hrvatska proglasile su 25. VI. 1991. neovisnost, nakon čega je JNA vojno intervenirala, ali se nakon sukoba u srpnju 1991. povukla iz Slovenije, a nakon agresije i iz Hrvatske početkom 1992. U rujnu 1991. referendumom se za [[neovisnost]] očitovala i Makedonija, a u listopadu 1991. BiH je nakon referenduma donijela memorandum o suverenitetu. Radi rješavanja jugoslavenske krize, [[Europska zajednica]] (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju. Njezina arbitražna komisija zaključila je 7. prosinca 1991. da je SFRJ u procesu dezintegracije. Članice EZ-a su 16. prosinca 1991. odlučile priznati neovisnost jugoslavenskim republikama (pod uvjetom da one ispunjavaju određena demokratska načela), pa je 15. siječnja 1992. [[Međunarodno priznanje Hrvatske|priznata neovisnost]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i [[slovenija|Sloveniji]], a 7. travnja 1992. [[BiH|Bosni i Hercegovini]] (22. svibnja 1992. primljene su u [[UN]]).
==Nezaustavljiv rast krize nakon Titove smrti==
''Vidi još: [[Kronologija raspada SFRJ]]''
Ubrzo poslije Titove smrti izbija prva politička kriza na [[Kosovo|Kosovu]] (1981.). Nemiri kosovskih Albanaca uzdrmali su jugoslavensko društvo.<ref name="Zagreb 2008">[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 72, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref>
Zatim nastupa teška ekonomska kriza (vlada [[Milka Planinc|Milke Planinc]] 1982.), koju se tijekom sljedećih godina sve više produbljuje; savezna vlada, partija i cjelokupni sustav pokazuju bespomoćnost da krizu prevaziđu. Takozvani [[Dugoročni program ekonomske stabilizacije]], niz debelih knjiga sa bespredmetnim nizovima brojki i šupljih ideoloških fraza, ne dovodi do nikakvog poboljšanja.
Vanjski je dug sa šest milijardi i 584 milijuna dolara iz 1975. godine narastao na dvadeset milijardi i 501 milijuna dolara krajem 1983. godine. Krajem 1984. godine broj nezaposlenih prešao je jedan milijun. Prosječni dohodak iz 1985. godine [[inflacija]] je vratila na razinu koju je SFRJ imala 1967. godine. Od 1981. godine kada je kriza javno priznata svake je godine rastao i broj obustava rada, kako je službeno nazivan [[štrajk]]. U 1982. godini bilo ih je 174, u 1986. 851, a u samo prva tri mjeseca 1987 bilo je zabilježeno 392 štrajka, što je u odnosu na prethodnu godinu bilo povećanje od 87,7 %.<ref name="Zagreb 2008"/>
S uzdrmanim društvom pod nemirima kosovskih Albanaca, napadom na Titovo političko nasljeđe, dnevnopolitičko se preispitivanje proširilo na društvene znanosti i noviju povijest, Drugi svjetski rat i zločine ustaša nad Srbima u NDH. Problem žrtava je i prije u Jugoslaviji bio zlorabljen radi postizanja različitih ciljeva. Jedan od prinosa [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] na prijelazu osamdesetih u devedesete bio je ritualno iskapanje kostiju pobijenih i njihovo sahranjivanje. Mlake reakcije na napade na SKJ i politički sustav u Srbiji priskrbile su toj republici status koja je uz određene sankcije bila slobodnija za drugačija mišljenja.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 75, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref>
Za potrebe srpske politike pojam masovnih ustaških zločina zamijenio se "jačim" i zvučnim pojmom [[genocid]] i pitanjem odgovornosti počinilaca genocida.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 74, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref> Osim dokazivanja genocidnosti Hrvata u srpskim je znanstvenim krugovima počela rehabilitacija [[Četnici|četničkog]] pokreta.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 76, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref> [[Bijela knjiga Stipe Šuvara]] iz 1984. godine primjer je što je [[SKJ]] u Hrvatskoj očekivao od znanosti i kulture.
Hraneći se srpskim opsesijama oko [[Kosovo|Kosova]], raste srpski nacionalistički i šovinistički pokret. On javno nastupa od 1986., kada je objavljen [[Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti]], a osvaja vlast u Srbiji kada mu [[Slobodan Milošević]] izražava potporu i 1987. obračunava s oporbom u [[Savez komunista Srbije|Savezu komunista Srbije]] ([[Ivan Stambolić]]). Organizirajući tzv. [[događanje naroda]], tj. inscenirane masovne spontane prosvjede protiv političkih rukovodstava, Milošević uspijeva dovesti svoje poslušnike na vlast u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, tj. u polovini federalnih jedinica. To će dovesti do blokade odlučivanja u [[Predsjedništvo SFRJ]].
Ova masovna događanja "organizirane spontanosti", gdje narod na masovnim skupovima daje podršku karizmatskom vođi i jedinoj legalnoj stranci, u Srbiji su potpuno gurnula u drugi plan zahtjeve za stvarnom demokratizacijom (liberalizacijom) političkog sustava u smjeru pluralizma, koji su se glasnije počeli postavljati početkom 1980-ih. U Sloveniji, koja je bila ekonomski najnaprednija i politički najzrelija, postupna demokratizacija i pluralizacija događala se sredinom 1980-ih unutar postojećih institucija (Posebnu ulogu imao je [[Savez socijalističke omladine]] Slovenije, iz kojeg je nastala liberalno-demokratska stranka). U Hrvatskoj, koja kasni, situacija se naglo mijenja početkom 1989., pojavom novih inicijativa i organizacija ([[UJDI]], [[HSLS]], [[HDZ]] i dr.).
Suočen sa ovim "antisocijalističkim" i "nacionalističkim" pokretima, vrh JNA povezuje se sa srpskim rukovodstvom, koje velikosrpsku poziciju maskira pozivom na jugoslavensko jedinstvo. Pokušaji da se po obrascu "događanja naroda" slome rukovodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine doživjeli su neuspjeh.
Krajem 1989. savezna vlada [[Ante Marković]]a uspijeva znatno poboljšati ekonomsku situaciju (unutarnja konvertibilnost [[dinar (jugoslavenski)|jugoslavenskog dinara]], znatno usporavanje inflacije), ali politički raskol će taj uspjeh učiniti uzaludnim. Do kraja 1990. savezna vlada je izgubila realnu moć.
Prvi demokratski i slobodni izbori provedeni su u travnju 1990. u Sloveniji i Hrvatskoj. Ti su izbori bili održani u redovnom roku, jer u postojećem političkom sustavu izbori su održavani svake četiri godine, uz striktnu kontrolu preko [[SSRN]]. Nekoliko zakonskih promjena krajem 1989. i početkom 1990. omogućile legaliziranje političkih stranaka i drugih slobodnih društava ([[udruga]]), slobodno kandidiranje (uz prikupljanje određenog broja potpisa) i ravnopravnu predizbornu kampanju. U obje republike pobjeđuju antikomunističke snage: koalicija '''Demos''' u Sloveniji i [[HDZ]] u Hrvatskoj.
==Raspad i rat==
[[Datoteka:Muzej DR-crop.JPG|mini|desno|Napad na staru jezgru [[Dubrovnik]]a.]]
Srpska manjina u Hrvatskoj započinje [[17. kolovoza]] 1990. [[balvan-revolucija|oružanu pobunu]] (usred turističke sezone), uz podršku Srbije i [[JNA]]. JNA se grubo umiješala u hrvatske unutarnje stvari: načelnik gl. stožera JNA gen. [[Blagoje Adžić]] istog je dana zaprijetio vojnom intervencijom ako "u RH padne i jedna glava".<ref name="Bilić">Ivan Bilić: [http://hrcak.srce.hr/file/28946 Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992.], [[National security and the future]], sv.6 br.1-2. ožujak 2005.</ref> [[Slobodan Milošević]] je [[19. kolovoza]] pismom optužio hrvatske vlasti da "Srbima ukida pravo na slobodno izražavanje mišljenja".<ref name="Bilić"/> [[20. kolovoza]], savezna Vlada i vojni vrh SFRJ ultimativno su zahtijevali od hrvatske Vlade da ne sprječava srpsku pobunu te se otvoreno prijetili Hrvatskoj da će vojno intervenitrati.<ref name="Bilić"/>
Sukobi eskaliraju postupno; u nezaustavljivom rastu krize, koja od napetosti i povremenih incidenata prerasta u globalni rat, ključnu ulogu ima ponašanje vodstva [[JNA]], koje u potpunosti staje na srpsku stranu. Tako ona dobiva ogromnu vojnu premoć, a Muslimani u Bosni i Hercegovini i Makedonci bivaju gurnuti u situaciju da se, kao i Albanci, Slovenci i Hrvati, moraju odupirati razularenom srpskom nacionalizmu.
Politički pregovori vode se unutar [[Predsjedništva SFRJ]], koje je međutim blokirano u odlučivanju, jer glasuje se uvijek 4:4. Ključnu ulogu ima predstavnik Bosne i Hercegovine [[Bogić Bogićević]], kojeg se [[Slobodan Milošević]] trudio kao Srbina pridobiti na svoju stranu, što bi omogućilo da se izglasuje uvođenje [[izvanredno stanje|izvanrednog stanja]] i legalizira [[vojni udar]] protiv demokratski izabranih vlasti Slovenije i Hrvatske; međutim, ostao je lojalan većini u republičkom vodstvu. Nakon toga, održavaju se nizovi sastanaka republičkih čelnika. Ništa ne dovodi do uspjeha, jer Srbija i JNA nastupaju s pozicija sile i odbacuju svaki kompromis.
Krajem lipnja 1991., Slovenija i Hrvatska istovremeno donose odluku o razdruživanju iz SFRJ. Slovenija šalje jedinice svoje [[Teritorijalna obrana|Teritorijalne obrane]] i specijalne policije da zauzmu granične prelaze SFRJ prema Austriji, Mađarskoj i Italiji. JNA šalje posve nepripripremljene pješadijske i tenkovske jedinice da to spriječe, očekujući da će demonstracija sile biti dovoljna i da neće biti nikakvog otpora. Slabe, ali odlučne i dobro pripremljene slovenske snage međutim onemogućavaju tu akciju. [[Slobodan Milošević]] uskraćuje JNA potporu za organiziranje prave vojne akcije, žrtvujući Sloveniju da bi lakše obračunao s Hrvatskom. Tako je JNA prisiljena osramoćena se povući.
Pod međunarodnim pritiskom, Hrvatska i Slovenija pristaju odgoditi stupanje na snagu odluka o osamostaljenju za rok od tri mjeseca. Jasno je da će Sloveniji biti dozvoljeno da ode, međutim sukob u Hrvatskoj tijekom tih mjeseci eskalira do otvorenog rata (vidi: [[Domovinski rat]]).
Dana [[8. listopada]] [[1991.]] [[Slovenija]] i [[Hrvatska]] proglašavaju da je odluka o osamostaljenju stupila na snagu. Vodi se zapletena politička borba na međunarodnom planu o priznavanju tog čina. To je krizna situacija, kada o ishodu odlučuje kombinacija pozivanja na pravna načela, političke volje velikih sila i rezultata ratnih sukoba.
== Izvori ==
| |||