Otvori glavni izbornik

Povijest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

Sadržaj

Nastanak nove državeUredi

Kraljevina Jugoslavija kad je osnovana 1918. kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca bila je oslobođenje Hrvata i Slovenaca od jarma Austro-Ugarske, ali uspostavom monarhije ona je bila samo zamjena jednog jarma s drugim, Habsburgovce su zamijenili Karađorđevići.

Prva Jugoslavija u 23 godine postojanja ekonomski je propala bez obzira što joj je privredni sustav bio kapitalistički[1], a kad je Gajeva ideja o jugoslavenskoj državi prvi put zaživjela, doživjela je neslavni slom u hegemonističko-centralističkoj državi sa srpskom većinom kao i o propaloj ideji Mlade Bosne. Punili su se zatvori i koncentracioni logori, a ekonomski i socijalni tereti su rasli, jer su svi tereti povećanih rashoda za vojsku bili prebačeni na leđa radnih ljudi [2]

Tako da i nije došlo do Drugog svjetskog rata, prva Jugoslavija bila je historijski osuđena na propast.. [3]

Države i marionetske paradržave koje su nastale pod okriljem sila Osovine (NDH, Nedićeva Srbija) su također nestale s povijesne scene i prije nego što je rat bio gotov.

Nastanak nove države - DFJUredi

Iako se često navodi da je 1941. godine Kraljevina Jugoslavija prestala postojati (kapitulacijom od 17. travnja 1941., 11 dana po bombradiranju Beograda), valja opaziti da je vlada Kraljevine pobjegla je u inozemstvo (prvo u Atenu, zatim Kairo, pa Jeruzalem i u lipnju 1941. Englezi su dopremili kralja Petra II. i vladu u London) i nastavila djelovati u izbjeglištvu: Saveznici su očekivali da će po kraju rata biti opet uspostavljena Kraljevina Jugoslavija, te su vlade Velike Britanije, SAD i SSSR-a priznavale izbjegličku vladu kao legalnu vlast savezničke države, koja još uvijek legalno postoji, iako vlada ne kontrolira teritorij.

Dijelove tog područja pripajaju susjedne države (Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska, Albanija pod talijanskom dominacijom), a iz dijelova se formiraju (Nedićeva) Srbija, Nezavisna Država Hrvatska i Kraljevina Crna Gora (s talijanskim kraljem). Neki pravnopovijesni autori smatraju da je time Kraljevina Jugoslavija prestala postojati, te je Nova Jugoslavija posve nova država - sve ako je naslijedila imovinu i neke međunarodne ugovore od Kraljevine Jugoslavije.[4] Drugi autori smatraju da su Kraljevina Jugoslavija i Nova Jugoslavija u pravnom smislu jedna te ista država, samo s drugačijim društvenim poretkom. Enver Hasani nalazi da je tvrdnja da su Kraljevina Srbija i Kraljevina Jugoslavija jedna te ista država, te da je Nova Jugoslavija zapravo jedna te ista država kao ove prethodne dvije - "čini samu srž projekta Velike Srbije".

Na tom teritoriju, međutim, dolazi do snažnog pokreta otpora, koji ubrzo prerasta u narodnooslobodilački rat predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a u studenome 1943. u Jajcu AVNOJ je proglašen vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim tijelom Jugaslavije. Negira se legitimitet kako Nezavisne Države Hrvatske, kao okupatorske tvorevine, tako i izbjeglička vlada u Londonu. Kralju Petru II. zabranjen je povratak u zemlju, a vlada nove države postaje novoosnovani Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ).[5]

Na osnovu Sporazuma Tito-Šubašić, predsjednik KPJ i vrhovni zapovjednik NOVJ Josip Broz Tito postao je 7. ožujka 1945. predsjednik višestranačke privremene vlade Jugoslavije, za koju se tada službeno uvodi naziv Demokratska federativna Jugoslavija (DFJ). Ta je država formalno još bila neutralna, odnosno nije bila republika ali nije ni monarhija (Titov ustupak Saveznicima 1944.) i kralj Petar II. koji je priznao je Titovu vladu.

U pravnoj znanosti postoje mnogi autori koji smatraju Kraljevinu Jugoslaviju i Novu (DFJ, FNRJ, SFRJ) Jugoslaviju jednom te istom državom; takvi autori u pravilu smatraju Kraljevinu Jugoslaviju i nekadašnju Kraljevinu Srbiju jednom te istom državom. Drugi opažaju da takva stajališta čine samu srž velikosrpskog projekta - name bi pravni identitet "male" Srbije time odjednom zahvatio višestruko veći teritorij s višestruko većim stanovništvom - te smatraju da su ta stajališta da su bazirana na upitnoj primjeni postulata međunarodnog prava.[6]

Postoje međunarodnopravni autori koji smatraju upitnim, smije li se SRJ smatrati univerzalnim sljednikom SFRJ, ili je zapravo riječ o novoj državi.[7]

Kraj rataUredi

 Podrobniji članak o temi: Kronologija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji


S vremenom je broj partizana rastao (potkraj 1941. oko 80.000, potkraj 1942. oko 150.000, potkraj 1943. oko 320.000, potkraj 1944. oko 650.000, u ožujku 1945. oko 800.000),[8] a bili su i sve bolje naoružani (u rujnu 1943. kapitulirala je Italija, većinu njihovih snaga u fašističke NDH razoružali su partizani; [9] Tito je sa Staljinom dogovorio vojnu pomoć - 96.515 pušaka, 1.329 radio stanica, 491 borbeni avion...[10]).

Početkom rujna 1944. Crvena armija dolazi na Dunav, te potom u operaciji koja je počela 14. listopada, 20. listopada 1944. partizani zajedno s Crvenom armijom oslobađaju Beograd.[11]

U Srbiji i Hrvatskoj je provedeno opće novačenje (kojoj je pogodovale nekoliko uzastopnih amnestija, od 17. kolovoza 1944.[12], te nadalje: Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik NOV i PO Jugoslavije i predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, uputio je 30. VIII. 1944. "Posljednji poziv" svim "zavedenim slugama okupatora", i to "svim hrvatskim domobranima, slovenskim domobrancima i zavedenim četnicima, da napuste okupatora i pređu na stanu Narodno-oslobodilačke vojske" do 15. rujna 1944, uz prijetnju da svi oni koji to ne učine "bit će izvedeni pred ratni sud, suđeni kao izdajnici naroda i kažnjeni najstrožom kaznom" te naglašavanje da o tom pitanju "Saveznici ne će da se miješaju u naša unutrašnja pitanja" te da ih nitko "ne će spriječiti da kaznimo izdajnike naroda i slugu okupatora". [13]

Većina domaćih izdajnika je u zadnji čas prešla na pobjedničku stranu, te su izbjegli masovne likvidacije; od svih domaćih izdajnika samo su četnici i crnogorski komiti masovno amnestirani.[14]

Naređenje za proboj Srijemskog fronta izdano je 9. travnja 1945., 3 dana kasnije (12. travnja) Prva armija je izvršila zadatak. [15] 8. svibnja oslobođen je Zagreb, na prilazima Zagrebu čekale su postrojbe 10. zagrebačkog korpusa i 1. armija prva umarširala u grad.[16] Istog je dana i službeno kapitulirala Njemačka, što je označilo kraj rata u Europi, ali ne i u Jugoslaviji.


Izbori za Ustavotvornu skupštinuUredi

Krajem studenoga 1945., Ustavotvorna skupština (izabrana na izborima koje su saveznici priznali, ali koji su zadovoljavali minimalne kriterije slobodnih izbora) proglašava republiku i daje državi novo ime. Saveznici su tu odluku prihvatili i tako je formalno-pravno održan kontinuitet države, iako je naziv Nova Jugoslavija u općoj upotrebi. Bivši kralj Petar II. još je dugo godina u nekim krugovima "visokog društva" bio uvažavan kao "kralj Jugoslaviije" ali tu titulu nitko nije uvažavao. .

Nasuprot tome, nema nikakvog kontinuiteta između Druge i tzv. Treće, tj. između SFRJ i Savezne Republike Jugoslavije, što je potvrdila Badinterova komisija. SFRJ je prestala postojati između 8. listopada 1991, kada su stupile na snagu odluke Republike Slovenije i Hrvatske o razdruživanju, zatim jednakih odluka Makedonije i Bosne i Hercegovine, i dana njihovog primanja u Ujedinjene narode, čime je međunarodna zajednica priznala promjenu. Srbija i Crna Gora, nazivajući svoju državnu zajednicu imenom "Jugoslavija", pokušali su na međunarodnom planu dokazivati da predstavljaju produžetak ranije postojeće i međunarodno priznate države, pa da ne moraju posebno tražiti primanje u UN itd, ali taj pokušaj je bio uzaludan.

 
Odluka o proglašenju Ustava iz 1946.

Na Trećem zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. studenog 1945. godine odbačena je monarhija i proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Novi je Ustav donijet 31. siječnja 1946. godine. Ustavom je priznato pet južnoslavenskih nacija (uz Slovence, Hrvate i Srbe priznati su kao nacije Makedonci i Crnogorci). Jugoslavija je uređena kao federacija šest republika: SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Hrvatska, SR Makedonija, SR Slovenija i SR Srbija s Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom i Autonomnom Oblašću Kosovom i Metohijom.

Iako je država imala ustroj federacije, njome su vladali centralizirana Predsjednistvo SFRJ i Tito. Izvršena je nacionalizacija imovine, komasacija i arondacija, a po uzoru na sovjetski model, i kolektivizacija. Ipak, Tito nije prihvatio miješanje Staljina u unutarnja pitanja Jugoslavije, te je 1948. nastupilo zahlađenje odnosa sa Sovjetskim Savezom (vidi Rezolucija Informbiroa), koje je potrajalo do Staljinove smrti. Staljinovi su simpatizeri u Jugoslaviji slani u logore (usp. Goli otok).
Unatoč blokadi s istoka i vrlo izglednoj vojnoj invaziji od strane zemalja sovjetskog bloka, ustrajalo se u svojim pravima na Trst i Istru. Neuspjeli diplomatski pokušaji rješenja tog pitanja, kojim su zapadne zemlje nastojale dodijeliti to sporno područje Italiji, nisu ostavile tadašnje savezne vlasti u malodušju, niti su ih obeshrabrile u borbi za ta područja. Proglašena je opća mobilizacija, i vojska je poslana na zapadne međe, unatoč mogućoj invaziji s istoka (više vidi u članku Tršćanska kriza).
Sukob je izbjegnut dogovorom kojim je uspostavljen, kao privremeno rješenje, Slobodni Teritorij Trsta (vidi i Zona A i Zona B).


Jugoslavija je jedan od osnivača Organizacije Ujedinjenih Naroda. Godine 1961., Jugoslavija je bila prvi domaćin Pokreta nesvrstanih. Tvorci ovog pokreta bili su Tito, Nehru i Naser.

Novi je ustav donijet 1963. godine; država mijenja ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Ključna gospodarska i politička pitanjaUredi

Radničko samoupravljanje u gospodarskom sustavu uvedeno je 1950.[17][18][19][20] (Zakon o radničkom samoupravljanju, t.j. Zakon o upravljanju privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima ). Prvi radnički savjet je bio uspostavljen u 29. prosinca 1949. (v. plaketu) u tvornici cementa Prvoborac u Solinu.

 
Gospodarska područja Jugoslavije 1960-tih.

Zahtjevi za promjenama u sustavuUredi

Albanski zahtjeviUredi

Albanci na Kosovu su zahtijevali svoju republiku. Međutim, budući po ustavu SFRJ građani albanske nacionalnosti nisu bili konstitutivni narod u SFRJ, taj zahtjev nije mogao biti ispunjen.

Albanski nemiri u socijalističkoj Jugoslaviji su bili u dva navrata: zimi 1968. u Tetovu ("demonstracije albanskih nacionalista") i 1981., diljem Kosova, s Prištinom kao jezgrom. Treći, nešto manji, ali inozemno medijski dosta pokriveni val nemira, je izbio nakon Miloševićeva dolaska na vlast; tada je savezna vlada poslala posebne milicijske snage na Kosovo, a uvedene su i posebne mjere (zabrana okupljanja).

Hrvatski zahtjeviUredi

1971. godine je došlo do Hrvatskog proljeća - masovni pokret.

Srpski zahtjeviUredi

Liberalna struja političara u Srbiji.

Promjene koje su ishođeneUredi

Donesen je novi ustav 1974. godine. Omogućeno je jačanje samostalnosti republika i pokrajina. Autonomne Pokrajine Kosovo i Vojvodina su dobile status jednak u mnogim stvarima s ostalim republikama, ali su bile i dalje pod krovom SR Srbije. Osim toga jedna od najvažnijih odluka je bila ta što je napravljen balans 6 republika i 6 naroda, od tada i Muslimana, koji su bili samostalan konstitutivan jugoslavenski (od 1993.godine pod imenom kao Muslimani-Bošnjaci, zatim kao Bošnjaci).


Jugoslavija je trajala od 1. prosinca 1918. do 29. studenog 1991., kad je Badinterova komisija odlučila da je "proces razgradnje SFRJ završen te da SFRJ više ne postoji". Tome je slijedio međunarodno-pravni interregnum, dok sredinom siječnja 1992. niz ključnih država u svijetu nije priznalo samostalnost Hrvatske i Slovenije. Od bitnog značaja bio je zaključak Badinterove komisije da republike po Ustavu SFRJ od 1974. imaju pravo na samoopredjeljenje do samootcjepljenja, te da se nije radilo o "otcjepljenju", nego o "razdruživanju": Slovenci i Hrvati udružili su se u istu državu sa Srbima 1918., a sada su iskoristili svoje pravo za razdružiti se. Zbog toga Srbija i Crna Gora (koje za svoj državni savez 1993-2003. uzimaju naziv Savezna republika Jugoslavija, samozvana Treća Jugoslavija) nisu bili međunarodno priznati kao nasljednik Druge Jugoslavije, nego su morali posebno tražiti priznanje i primanje u UN.

IzvoriUredi

  1. Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 16-17
  2. Edvard Kardelj "Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja" s. 22
  3. Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 27
  4. „Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske“, Tomislav Jonjić,  Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 3 prosinac 2011., v. str. 694 i 697
  5. Hrvoje Matković "Povijest Jugoslavije" ISBN 953-6308-12-6 s 257
  6. „The Evolution of the Succession Process in Former Yugoslavia“, Enver Hasani, „Miskolc Journal of International Law“, Vol. 4. (2007) No. 2, str. 12-37
  7. „The Evolution of the Succession Process in Former Yugoslavia“, Enver Hasani, „Miskolc Journal of International Law“, Vol. 4. (2007) No. 2, str. 12-37
  8. Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 91
  9. Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 453
  10. Branko Petranović "Istorija Jugoslavije 1918.-1988." 2. knjiga s. 333
  11. Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 456
  12. http://dns1.vjesnik.hr/pdf/2005%5C03%5C15%5C39A39.PDF
  13. Nikica Barić, Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH 1941. - 1945., Zagreb, 2003. s. 496
  14. Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 456
  15. Branko Petranović "Istorija Jugoslavije 1918.-1988." 2. knjiga s. 425
  16. Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 458
  17. Open Library Samoupravljanje i društveno-ekonomski razvitak Jugoslavije 1950-1970. Statistički podaci, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1971.
  18. Open Library Dušan Bilandžić: Samoupravljanje 1950-1974, serija Biblioteka Samoupravljanje u praksi, kolo 1, knj. 3, Globus, Zagreb, 1974.
  19. Samoupravljanje i društveno-ekonomski razvitak Jugoslavije 1950-1970, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1971.
  20. Knjižnica sveučilišta Virginia (pr. Blagoje Bošković, David Bašić) Samoupravljanje u Jugoslaviji 1950-1980. dokumenti razvoja, Privredni pregled, Beograd, 1980.

LiteraturaUredi