Rezolucija Informbiroa

Rezolucija Informbiroa, punim nazivom Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica je naziv dokumenta donijetoga 28. lipnja 1948. godine u Bukureštu, u kojem je Informbiro - međunarodna asocijacija komunističkih partija osnovana 1947. godine - osudila Komunističku partiju Jugoslavije zbog odbijanja da se podvrgne naputcima iz SSSR-a. Rezoluciji su prethodili koraci SSSR-a, koji je 18.-19. ožujka 1948. godine povukao svoje civilne i vojne stručnjake iz Jugoslavije.

Problemi nastali uslijed podjele od Istočnog bloka snažno su obilježili razdoblje Jugoslavije od 1948. do 1955. godine, u kojem je latentna mogućnost vojne intervencije s istoka izbjegnuta osloncem na Zapadni blok: čak su i u samoj Moskvi jugoslavenski diplomati na uvrjedljiv stav sovjetskih domaćina reagirali približavanjem američkim i britanskim diplomatima, a jugoslavenski veleposlanik u SSSR Vladimir Popović, nakon što je morao napustiti Moskvu, ubrzo postaje veleposlanik u prijestolnici SAD-a Washingtonu. Neki zapadni krugovi su čak procjenjivali da im je od veće koristi da imaju komunističku Jugoslaviju u svađi s komunističkim Istočnim blokom - i koja će onda narušavati monolitnost tog bloka, kako će to kasnije učiniti NR Kina u svojem razlazu od SSSR-a 1956. godine - nego da Jugoslavija prestane biti komunističkom zemljom.

Do sukoba između Jugoslavije i SSSR-a došlo je tijekom Grčkog građanskog rata, u kojem je Jugoslavija pružala glavnu pomoć grčkim komunistima, protiv volje SSSR-a koji je s Velikom Britanijom i SAD-om bio (prešutno) dogovorio da će prepustiti Grčku zapadnom bloku, koji je zauzvrat bio prepustio niz drugih europskih zemalja sovjetskoj dominaciji.

U rezoluciji se iznosi da su najviši jugoslavenski rukovodioci "zauzeli stanovište nedostojno komunista, na osnovu koga su jugoslavenski rukovodioci počeli identificirati vanjsku politiku SSSR s vanjskom politikom imperijalističkih sila i ponašaju se prema SSSR-u isto onako kao i prema buržoaskim državama. Upravo uslijed ove antisovjetske pozicije Centralnog komiteta KPJ raširila se klevetnička propaganda posuđena iz arsenala kontrarevolucionarnog trockizma o ,,izrođavanju" SKP(b), o 'izrođavanju' SSSR-a itd. Informacioni biro osuđuje ove antisovjetske koncepcije rukovodilaca KPJ, koje su nespojive s marksizmom-lenjinizmom i koje priliče samo nacionalistima". Rezolucija osobito osuđuje kašnjenje jugoslavenskih komunista da provedu kolektivizaciju na selu.

Već 29. lipnja 1948. godine Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije upućuje Odgovor na Rezoluciju Informbiroa, u kojem se natječe u komunističkoj pravovjernosti, te iznosi optužbe protiv nekih jugoslavenskih komunista koje Informbiro uzima u zaštitu. O pitanju kolektivizacije, ..."CK KPJ odbija kao apsurdnu tvrdnju da su u posljednje vrijeme jugoslavenski rukovodioci s velikom žurbom i iz demagoških razloga donijeli mjere o nacionalizaciji sitne industrije i sitne trgovine. Te mjere su, u stvari, bile pripremljene još šest mjeseci prije spomenutih optužbi CK SKP(b) protiv CK KPJ i rezultat su jačanja i razvijanja socijalističkog sektora..."

U Komunističkoj partiji Jugoslavije je provedeno izjašnjavanje o rezoluciji informbiroa: 55 tisuća (12 posto) članova je podržalo Informbiro, te su poslije bili izvrgnuti nadzoru i nerijetko represalijama. Nešto više od 16 tisuća ih je poslano (administrativnim odlukama Ministarstva unutarnjih poslova, tj. bez suđenja) na "preodgoj" u radne logore, od kojih je najveći i vjerojatno najbrutalniji bio Politički logor Goli otok. Podrška SSSR-u je bila najveća među srpskim i osobito crnogorskim komunistima, a kako su ti prevladali u profesionalnom vojnom personalu, postojala je akutna mogućnost da vojska "preuzme stvar u ruke". Djelatnost službi sigurnosti je eliminiralu takvu opasnost, te je odmah nakon objavljivanja Rezolucije Informbiroa u pokušaju bijega u Rumunjsku ubijen načelnik Generalštaba JNA general-pukovnik Arso Jovanović, a uhićeni su general-major Vlado Dapčević i Branko Petričević Kađa. General avijacije Pero Popivoda je uspio odletjeti za Rusiju, gdje je nastavio karijeru kao general-major sovjetskog zrakoplovstva.

Nesmiljenim terorom nad "klasnim neprijateljem" i "slugama okupatora" bile su komunistima nesklone snage u komunističkoj Jugoslaviji posve neutralizirane, ali je među bivšim partizanima bilo mnogo onih koji su bili nezadovoljni s jugoslavenskim rukovodstvom, čijim su greškama u provođenju komunističkih reformi - kod ustrajne propagande da je (navodno) SSSR ekonomski i u svakom drugom pogledu iznimno uspješna zemlja - pripisivali očitu neimaštinu u svojoj državi. Zabilježen je primjer Pobune u Bijelom Polju u Crnoj Gori, gdje je UDBA u siječnju 1949. godine uz pomoć čak 1.000 pripadnika KNOJ-a dva tjedna hvatala 16 vodećih lokalnih komunista, od kojih je 10 nakon hvatanja pobijeno bez suđenja, i to mahom na licu mjesta.

Jugoslavenska historiografija je kasnije bila sklona prikazivati da je do sukoba Staljina i Tita bilo došlo zbog želje Tita da liberalizira vladavinu u Jugoslaviji - što činjenice zapravo i ne potkrjepljuju. Nakon raskola sa SSSR-om, Komunistička partija Jugoslavije je provela vrlo grubu čistku u svojim redovima, u kojoj su postradali svi oni koji su iskreno iskazali potporu Staljinu (a Staljina i SSSR su jugoslavenski komunisti do tada voljeli jednim religijskim žarom), te su brojni jugoslavenski rukovodioci i drugi ključni kadrovi administrativnom odlukom poslani na "preodgoj" neodređenog trajanja u brutalni politički logor na Golom Otoku. Tada je u Beogradu uhićen i ubijen i istaknuti hrvatski komunist Andrija Hebrang - u njegovom slučaju je obračun s "Informbiroovcima" možda iskorišten da bi se izašlo na kraj s njegovim "previše hrvatskim" držanjem. Upravo 1948. godine su jugoslavenski komunisti pokrenuli nasilnu i gospodarski štetnu kolektivizaciju u poljoprivredi i obrtništvu, te se od staljinističkog načina upravljanja gospodarstvom i državom odustalo - makar su 1950. godine započeli eksperimenti s radničkim samoupravljanjem - tek 1952.-1953. godine, kada je Staljin umro a u Moskvi prevladala struja koja više nije toliko inzistirala na najgrubljim staljinističkim postulatima.

U Hrvatskoj su 1950. godine smijenjeni i uhapšeni podpredsjednik Vlade NR Hrvatske Duško Brkić, član Politbiroa CK Komunističke partije Hrvatske Rade Žigić i ministar šumarstva Stanko Opačić-Ćanica. Riječ je bila o tri vodeća srpska rukovodioca u Hrvatskoj, koji su optuženi da podržavaju sporadične pobune seljaka po srpskim selima nezadovoljnih tadašnjim gospodarskim "cijeđenjem" seljaka i sporošću u obnovi u ratu poharanih ruralnih područja.

Andrija Hebrang, najugledniji hrvatski komunist na dužnosti u Beogradu, uhićen je već u travnju 1948. godine, te je ubijen u zatvoru 1949. godine; do danas nije razjašnjeno za što ga se točno teretilo.

Nakon što je izvrgnuta gospodarskim sankcijama socijalističkog bloka, Jugoslavija se morala u znatnoj mjeri osloniti na pomoć zapadnog bloka. SAD i druge zapadne zemlje su komunističkoj Jugoslaviji pružili i važnu humanitarnu pomoć (starije generacije na području bivše Jugoslavije još uvijek prisjećaju "Trumanovih jaja", mlijeka i krumpira u prahu), gospodarsku pomoć u sklopu Marshallovog plana i značajnu vojnu pomoć, u kojoj je bilo i 200 mlaznih aviona F-86 "Sabre". (JNA će potom dugo koristiti američke vojne kamione, haubice, tenkove i brodove). U srpnju 1949. godine je Jugoslavija zatvorila svoje granice prema Grčkoj i zatvorila baze komunističkih grčkih snaga u Jugoslaviji. Građanski rat u Grčkoj je potom već u listopadu 1949. okončan porazom komunista.

Kraj razdoblja Informbiroa je naznačen pomirbenim sastankom Tita i Hruščova u Beogradu, u proljeće 1955. godine.

Vanjske poveznice

• NAPAD INFORMBIROA I ODGOVOR CK KPJ. Transkripti.
• Dokumentirana Jugoslavija Domaći dokumentarni filmovi o socijalističkoj Jugoslaviji

Nedovršeni članak Rezolucija Informbiroa koji govori o treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.