Otvori glavni izbornik
Slobodni Teritorij Trsta
Territorio Libero di Trieste
Svobodno tržaško ozemlje
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg
1947.–1954. Flag of Italy.svg
 
Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Slobodnog teritorija Trsta
Glavni grad Trst
Jezik/ci talijanski, slovenski, hrvatski
Politička struktura Grad-država
Povijest Hladni rat
 - uspostavljena 15. rujna 1947.
 - Raspad 26. listopada 1954.
 - Osimski ugovor 11. listopada 1977.
Površina
 - 1947. 738 km²
Stanovništvo
 - 1947. 330.000 
     Gustoća 447,2 st/km² 
Valuta

Slobodni Teritorij Trsta (talijanski: Territorio Libero di Trieste, slovenski: Svobodno tržaško ozemlje, skraćenica: STT) je bila neutralna gradska država koja je postojala između 1947. i 1954. na sjeveristočnoj obali Jadrana.

Slobodna država Trsta je osnovana 1947. godine, i to Ugovorom o miru s Italijom, kojega su pod okriljem Ujedinjenih naroda s tom zemljom potpisale sve sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata. Glavni cilj uspostave tog ovog teritorija je bila smanjivanje područja koje predstavlja predmet spora između Jugoslavije i Italije - područja Istre, Rijeke, Zadra, otoka Cres, Lošinj i Lastovo, te jednog broja manjih otoka koji su nakon Prvog svjetskog rata bili pripali Italiji su istim ugovorom iz 1947. godine su pripojena Hrvatskoj u Jugoslaviji - a time i između tadašnjeg komunističkog i zapadnog bloka u uvjetima Hladnog rata između njih.

Objektivno je nad južnim dijelom STT-a - tzv. "zonom B" upravljala Jugoslavija (putem vojne uprave, koja je njime upravljala kao faktičnim dijelom komunističke Jugoslavije), a sjeverni dio ("zona A) koji je bio pod vojnom upravom SAD i Velike Britanije ekonomski i socijalno je predstavljao dio Italije. Faktično stanje je sankcionirano Osimskim ugovorom iz 1975. godine[1], kojim su granice između zone A i zone B postale definitivno priznatim međudržavnim granicama. Područje nekadašnje Zone B koje se nalazi južno od rijeke Dragonje pripada danas Hrvatskoj, a područje od te rijeke do talijanske granice predstavlja teritorij Slovenije (Slovensko Primorje).

ZemljopisUredi

Slobodni teritorij Trsta se sastojao od grada Trsta, te obalnog pojasa koji se danas nalazi u Italiji (zona A) i jednog dijela Istarskog poluotoka (zona B), danas podijeljen između Slovenije i Hrvatske. Područje države se protezalo na 738 km² oko Tršćanskog zaljeva od Duina na sjeveru, do Novigrada na jugu, te je na tom području živjelo oko 330 000 stanovnika. Rijeke na ovom području su: Dragonja (Dragogna), Reka (Timavo), Glinščica (Rosandra) i Mirna (Quieto). Najviša točka države je bila Veliko Gradišče (Monte Castellaro) (724 m).

Teritorij se sastojao od 18 općina (od sjevera prema jugu):

Zona A:

Zona B:

PovijestUredi

 
Grb Slobodnog teritorija Trsta korišten u Zoni B.

Trst je stoljećima bio dio Austro-Ugarske, iako su većinu stanovnika činili Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata, 1921. godine, Italija je službeno pripojila Trst, Istru, Kvarner i dijelove današnje zapadne Slovenije. Nadalje, 1924. godine, Italija je pripojila i Slobodnu Državu Rijeku. Ruralno područje su većinom naseljavali Slovenci i Hrvati, dok su Talijani prebivali većinom u Trstu i nekim istarskim gradovima. U 1920-im i 1930-im godinama, slavensko stanovništvo je pod fašističkim režimom bilo podvrgnuto talijanizaciji i diskriminaciji. Također su često bili podvrgnuti nasilju, 13. srpnja 1920. zapaljen je Slovenski narodni dom u Trstu, kao odgovor na ubojstvo dvojice talijanskih mornara, koje je ubila jugoslavenska žandarmerija u pobuni u Splitu. Mnogi Slovenci i Hrvati su emigrirali u Jugoslaviju, dok su se neki pridružili pokretu otpora TIGR (Trst, Istra, Gorica i Rijeka), koji je u 1920-ima i 1930-ima izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici.

 
Poster Marshallovog plana koji prikazuje zastave europskih država, uključujući zastavu Trsta, koja je greškom prikazana s plavom umjesto s crvenom pozadinom.

Italija se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Osovinskih sila. Nakon pada fašističkog režima 1943. godine i talijanske kapitulacije, NDH je pripojila ovaj teritorij, ali su ga okupirale njemačke snage. 4. armada jugoslavenske vojske, zajedno sa 9. korpusom slovenske NOB-e, zauzela je Trst 1. svibnja 1945. godine, čime su Trst osvojile partizanske snage. Idući dan njemačka vojska se predala novozelandskoj vojsci. 12. svibnja je potpisan dogovor između Jugoslavije i zapadnih Saveznika o napuštanju teritorija, što je jugoslavenska vojska učinila 12. lipnja.

10. veljače 1947. godine, u Parizu je potpisan mirovni sporazum s Italijom (Pariška mirovna pogodba) kojim je osnovan Slobodni teritorij Trsta (STT). Ovaj teritorij je podijeljen u dvije zone. Zona A je bila velika 222.5 km² i u njoj je živjelo 262 406 stanovnika, te je uključivala grad Trst. Ova zona je bila pod upravom britanskih i američkih snaga. Zona B je bila velika 515.5 km² te je uključivala sjeverozapadnu Istru. U ovoj zoni je tad živjelo 71 000 stanovnika, a bila je pod upravom Jugoslavenske narodne armije. Ovaj teritorij, tako nikad nije de facto funkcionirao kao samostalna država, iako je de iure to bio, te je izdavao vlastiti novac i poštanske marke.

1954. godine, u Londonu, potpisan je Sporazum o suglasju (ili Londonski sporazum)[2] kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima (ili Osimskim sporazumom), koji je potpisan 10. studenog u talijanskom mjestu Osimo.

Zona A odgovara današnjoj talijanskoj pokrajini Trst, a zona B je podijeljena između primorske Slovenije i Istarske županije.

StanovništvoUredi

Popis u Austro-Ugarskoj iz 1910.Uredi

Prema revidiranom austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910. godine, popisano je 229.437 Tršćana (u samom gradu bez okolnih krajeva). Nakon prosvjeda Slovenaca, Hrvata i Srba, popis je ponovno proveden samo za grad Trst i to tako da se građani nisu izjašnjavali prema jeziku kojim su se služili, nego kako su upisivani u određenu narodnost prema obliku prezimena ili prema mjestu podrijetla:

  • Talijani: 51,85% (118.957)
  • Slovenci: 24,78% (56.845)
  • Nijemci: 5,17% (11.856),
  • Hrvati i Srbi: 1,05% (2.403)
  • ostali: 0,34% (779)
  • stranci izvan Austro-Ugarske od kojih je oko 75% bilo iz Italije: 16,82% (38.597)

Lokalni popis iz 1910.Uredi

Prema lokalnom popisu provedenom iste godine, ali prema govornom jeziku, stanje je bilo sljedeće:

  • Talijani: 142.000
  • Slovenci: 36.500
  • Nijemci: 9.600
  • stranci, uglavnom iz Kraljevine Italije: 30.000

Talijanski popis iz 1921.Uredi

Prema popisu Kraljevine Italije iz 1921., koji je proveden prema govornom jeziku (i uz talijanske popisivače koji su "domoljubno" upisivali kao govornike talijanskog jezika mnoge koji su bili dvojezični: bilo je to vrijeme najintenzivnije talijanizacije), podaci za područje koje će obuhvaćati Slobodni teritorij Trsta bili su sljedeći:

Cijelo područje budućeg STT

  • Talijani: 266.311
  • Slovenci i Hrvati: 48.714
  • ostali: 18.531

Buduća Zona A

  • Talijani: 211.660
  • Slovenci i Hrvati: 32.427
  • ostali: 18.319

Buduća Zona B

  • Talijani: 54.651
  • Slovenci i Hrvati: 16.287
  • ostali: 212

Sam grad Trst

  • Talijani: 203.373
  • Slovenci: 18.088
  • stranci: 18.122

Popisi i procjene nakon Drugog svjetskog rataUredi

Prema procjenama Savezničke vojne uprave, u zoni A 1949. godine bilo je oko 310.000 stanovnika, od čega oko 239.200 Talijana i oko 63,000 Slovenaca. Prema jugoslavenskom popisu za Zonu B iz 1945. godine, na tom je području stanje bilo ukupno 67.461 stanovnik, od čega 30.789 Hrvata i Slovenaca, 29.672 Talijana i 7.000 neopredijeljenih.[3]

Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata odbili priznati kako rezultate talijanskog popisa iz 1921., tako i rezultate jugoslavenskog popisa iz 1945., a u svojim su procijenama uglavnom slijedili austro-ugarski popis iz 1910.[4]

Tijekom 1940-ih, te nakon podijele zemlje, veliki broj Talijana, oko 40 000, iselio se iz zone B u zonu A ili u Italiju. Razlozi su bilo razni: etničke tenzije i pritisak sa strane Jugoslavenske vlasti, ekonomski razlozi, podupiranje fašističkog režima, prisiljenost na odlazak ili želja za životom u matičnoj državi. Na jugoslavenskoj strani, iseljenici su znani kao optanti (od lat. optare, »željeti, izbirati«), a na talijanskoj kao ezuli (od lat. exilium, »izgon«). Oko 30 000 Talijana ostalo je živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji, te danas predstavljaju talijansku manjinu u Sloveniji i Hrvatskoj.

BilješkeUredi

  1. Osimski sporazum iz 1975. god. (na engleskom i francuskom)
  2. Londonski sporazum iz 1954. god. (engleski i francuski)
  3. Glenda Sluga, „Trieste: Ethnicity and the Cold War, 1945-54“, Journal of Contemporary History 29 (1994) 285-303.
  4. Darko Darovec, A Brief History of Istra, Yanchep, Western Australia 1998. ISBN 0958577404

Vanjske povezniceUredi