Slovenski jezik

južnoslavenski jezik
(Preusmjereno s Slovenski)


Slovenski jezik (ISO 639-3: slv) je materinski jezik oko 2 milijuna ljudi: 1 730 000 u Sloveniji (popis 1991.), gdje je službeni jezik, te u Austriji (oko 18 000 u Koruškoj i Štajerskoj; popis), Italiji (oko 100 000 u Trstu, Gorici, Beneškoj Sloveniji, Reziji i Kanalskoj dolini), Mađarskoj (3190; popis iz 2001.)[1] i Hrvatskoj (11 800 – 13 100). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Europi i Australiji procjenjuje se na oko 400 000.

Slovenski jezik
slovenščina
Države Slovenija
Austrija
Italija
Hrvatska
Mađarska
Regije Europa
Etnicitet Slovenci
Govornici oko 2,2 milijuna
Razredba indoeuropski
 slavenski
  južnoslavenski
   slovenski
Službeni status
Služben u Slovenija
Koruška
EU
Jezični kôd
ISO 639-1 sl
ISO 639-2 slv
ISO 639-3 slv
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)

Najstariji pisani spomenici koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu "Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom a nastali su između 927. i 1039. godine (prema rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije (vjerojatno u 8. stoljeću).[2] U srednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, osim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, tako da tek od polovice 16. stoljeća i vremena reformacije možemo govoriti o izgradnji slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgrađen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnik Primož Trubar koji je 1550. tiskao "Katekizam" i "Abecedarij", 1557.1560. preveo "Novi zavjet" te 1564. izdao slovenski crkveni red "Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku "Arcticae horulae" 1584. napisao Adam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) 1592. Jeronim Megiser.

Protureformacija je zaustavila ta nastojanja, tako da se tek potkraj 18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji utemeljenja slovenskoga književnog jezika. Između 1784. i 1802. prevedena je na slovenski katolička Biblija, a 1768. pojavljuje se i "Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik) Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i "Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark" Jerneja Kopitara iz 1808. godine. Jezična je norma definitivno uspostavljena tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća nakon dugotrajnih rasprava. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao i Valentin Vodnik.

Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti. France Prešeren začetnik je slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljili Fran Levstik i Ivan Cankar. Do kraja je konstituiranje slovenskog jezika u 19. stoljeću dovedeno pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisom Frana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Među obiljem publikacija o njemu valja istaknuti petosveščani "Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970.1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti, "Etimološki slovar slovenskega jezika" France Bezlaja (1976.1995.) te posljednji "Slovenski pravopis" iz 2001.

Slovenska abeceda uredi

Slovenska gramatika uredi

Dijalekti uredi

 
Karta narječnih skupina u Sloveniji

██ gorenjska

██ dolenjska (3-kostelsko, 4-kočevsko, 5-sj. belokrajinsko, 6-južno belokr.

██ štajerska

██ panonska

██ koruška

██ 

██ rovtarska

Slovenski jezik obuhvaća velik broj narječja[1] koja se obično grupiraju u 7 narječnih skupina.[2] Rubna narječja pokazuju utjecaje susjednih dijalekata, tako npr. šavrinsko narječje pokazuje utjecaj susjednih čakavskih govora sjeverne Istre.[3] U Sloveniji se govori i čiško (ćićko) narječje koje je zapravo čakavsko,[4] kao i belokrajinsko, koje je zapravo štokavsko. S druge strane gorskokotarsko kajkavsko narječje se po genetskim i strukturnim kriterijima grupira zajedno sa susjednim slovenskim dijalektima.[5] Ne postoje karakteristične osobine koje posjeduju svi slovenski govori i samo oni, pa je uobičajena klasifikacija dijalekata na slovenske i hrvatske uglavnom na temelju nacionalne pripadnosti govornika.

Skupine narječja su[2]:

  • dolenjska
  • gorenjska
  • štajerska
  • panonska
  • koruška
  • primorska
  • rovtarska

Dolenjska i gorenjska skupina se zajedno nazivaju "središnja skupina".

Izvori uredi

  1. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor #3
  2. a b Marc L. GreenbergA Short Reference Grammar of Slovene (eng.)  (PDF)
  3. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor #4
  4. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor #5
  5. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor #6

Vanjske poveznice uredi